Umjetnička inspiracija je po svojoj biti različita od božanske inspiracije. Ona je podvrsta opće inspiracije, koja može zanijeti svakoga pojedinoga čovjeka. Ranije smo naveli slikovitu usporedbu o tkalačkom stanu na kojem čovjek, ovdje na zemlji, u slobodnoj volji, tka “odijelo vlastite vječnosti”: s njegovih strana stoje anđeo čuvar i demon štete s njihovim pomoćnicima, spremni umiješati se s potporom i smetnjom u tkivo čovjeka čim začuju da su pozvani. “Nebrojeni anđeli svjetla i knezovi propasti, cijele nebeske i paklene udruge, nadahnjuju svakoga dana i svake noći ljude, vode borbu za dobro i zlo, oduševljavaju i pokreću. Svako veliko čovjekovo djelo može se svesti na inspiraciju, na udahnuća duhova odozgor i odozdol.” Ovim riječima je označio prelat Mäder položaj čovjeka u zemaljskoj borbi: on stoji između dvije neprijateljske čete duhova, koje se bore za njegovu dušu. Na slobodnoj čovjekovoj volji je da odluči kome će dopustiti da ga nadahne. Ni anđeli ni demoni ne mogu na čovjeka djelovati protiv njegove volje, kao što se to događa kod božanske inspiracije koja u odnosu na one koji su obdareni milošću, čini svojevrsnu “svetu prisilu”. Uobičajena inspiracija zahtijeva svojevrsnu dispoziciju, spremnost, od strane čovjeka, da potpadne pod utjecaj i da dopusti da ga nadahne dobro ili zlo. Mogućnost za to uvijek postoji: uobičajena inspiracija nije ništa neuobičajeno, kao što je to slučaj kod izvanredne milosti božanske inspiracije. Ona također ne djeluje na neuobičajen način posredstvom ulivenih ideja, nego uvijek i isključivo posredstvom sjetilnoga utjecaja. Ni anđeli ni demoni ne mogu, kao što to Bog može, neposredno djelovati na razum i volju: inspiracija njihovih dobrih i loših pobuda ostvaruje se posredstvom sjetila; to je tako i u umjetnosti. Samo ovo djelovanje ne može se, za razliku od božanske inspiracije, nikada nepogrešivo proniknuti jer je apsolutno sigurno razlikovanje duhova moguće samo zahvaljujući objavi: bez nje, kod uobičajene inspiracije, uvijek ostaje prisutna nesigurnost o njezinu podrijetlu, kao i opasnost da inspiracija u potpunosti ili djelomično dolazi od demona.

Umjetnička inspiracija je kao podvrsta uobičajene inspiracije u potpunosti podložna njezinim zakonima i nedostacima i tada kada ona u određenom smislu ostvaruje uzdizanje stvaralačkih snaga i kad je popraćena jasnom sviješću. Dakako da se nekakva prosječna obdarenost može razviti u talent, a talent u genij; svejedno i genij ostaje podložan uvjetovanostima i ograničenjima koja vrijede za sve inspiracije, osim božanske. Već samo ime genij, koje se izvodi iz demonskoga geniusa kod pogana, nagovještava da i sam genij može biti nadahnut ne samo od dobroga, nego i od zloga duha: postoji i genijalan zločinac, a zastrašujući primjer za to u najnovije vrijeme je “mjesečarski”, demonima opsjednuti Hitler. Upravo je genij na poseban način izložen opasnosti demonskoga zavođenja kada se nakon početne dobre inspiracije probudi ponos koji zavodi na umišljenost, kao da genij stoji pod neposrednim utjecajem božanske inspiracije i kao da se stoga može nepromišljeno prepuštati svakoj daljoj inspiraciji i kao da je to nešto u tolikoj mjeri uzvišeno iznad ostaloga čovječanstva da se smije prepustiti ravnanju prema vlastitim zakonitostima te za kojega ne vrijede “uobičajeni” moralni zakoni. To je velika zabluda i zabuna koju je skrivila demonska inspiracija ne samo u glavama pojedinaca, nego manje-više i u cijeloj povijesti umjetnosti: kada se tvrdi i za umjetnost zahtijeva posebno mjesto u kojem ona, zahvaljujući tobožnjoj božanskoj inspiraciji, postaje imuna na opasnosti zablude, s pjesničkom i umjetničkom “licencom” da smije sve kazati i učiniti, što “primi kao dar”, budući da bi se umjetnost trebala mjeriti samo vlastitim mjerilima. Ovo “l’art pour l’art” stajalište ne može se dovoljno oštro suzbiti i borbom poraziti: umjetnička inspiracija nije nikakva božanska inspiracija i ne smije za sebe potraživati nikakvu posebnu zakonitost; ona predstavlja podvrstu uobičajene inspiracije, koja je dostupna svakom čovjeku, a ona nije ni njezina najviša podvrsta. U molitvi začet poticaj na nekakvo dobro djelo, na čin ljubavi, može imati veći učinak u Božjem planu spasenja nego što to ima jedno umjetničko djelo. O tome stvar ovisi. Umjetnost nema nikakvo posebno pravo da kao vlastitu svrhu prihvaća nešto drugo doli djelovanje koje promiče spasenje, koje može proizići iz umjetničkih djela. Umjetnost nije tu sama radi sebe, nego ima pravo na postojanje jedino kao sredstvo među mnogim sredstvima, čija je svrha spasenje duša. Svaka druga svrha mora pobuđivati sumnju na krivu, a to znači demonsku inspiraciju. Ne precjenjujmo umjetnost! Na nju se ne može gledati kao na mjerilo kulture. Jer kultura se u konačnici odnosi na kult – a to znači: služba onom Najuzvišenijem!

Budući da umjetnička inspiracija ne predstavlja nikakvu božansku inspiraciju, ona ne može posredovati nikakve ulivene dovršene ideje, nego utjecati samo na fantaziju te poticati na samostalan misaoni rad. S tim je, međutim, povezana dodatna velika opasnost jer na fantaziju ne mogu utjecati samo anđeli nego i demoni i jer čovjek, pod istočnim grijehom, nakon gubitka rajskoga integriteta, više nije sposoban na taj način bdjeti nad svojom fantazijom i strastima da se u potpunosti izmakne utjecaju demona. Stoga se kod umjetničke inspiracije zapovijeda najveći oprez, kako bi se zapriječilo uplitanje demona, koji neprestano vrebaju. Razlikovanje duhova ovdje se ne smije nikada zanemariti. Nije dostatno uopćeno “dobro mišljenje”: ispuniti volju Božju i prihvaćati samo dobre inspiracije; mora se stalno preispitivati ima li vlastita volja još dobro usmjerenje, nije li opijenost istinskoga umjetničkoga oduševljenja neprimjetno prešla u trans i prijeti da iz umjetničke ekstaze nastane svojevrsna demonska enstaza. (…)

Nad umjetničkom oduševljenom opijenošću, pa i onda kada izvire iz čistoga izvora, iz dobre inspiracije, mora se svejedno trajno bdjeti: inače se može preobraziti u trans i tako otvoriti vrata demonima za njihovo uplitanje. Posve očigledno su demoni na djelu kada je riječ o nečistim izvorima umjetničkoga ushićenja kao što je to grešna seksualna opijenost. Goethe je rekao da je “najveći dio njegova pjesništva… izrastao iz nimalo nedužnih nemoralnih ljubavnih odnosa”. To nije bila nikakva “sveta pjesnička žeravica”: “inspiracija” Goetheova ne potječe “s nebesa”. Nasuprot tomu, Friedrich Muckermann naziva “genij” Goethea svojevrsnim “božanskim darom”. Da je Goethe bio genijalan umjetnik riječi, to se ne treba osporavati. Međutim, da se poganski ideali, koje je on u svom pjesništvu hvalio, i da se on sam kao “decidirani poganin”, što je sve do posljednjega daha želio i ostati, usprkos prigodnim, ali nepovezanim kršćanskim citatima, mogu i smiju postaviti kao uzor za nas, a osobito za kršćansku mladež, to se mora najodlučnije osporiti.

Kod Nietzschea, jednoga drugoga njemačkoga novopoganina, prisutna je grčka dionizijska opijenost koja ga u tolikoj mjeri potiče tako da se ne može ostati “bez reakcije”, “bez razumijevanja bilo kakve sugestije”, “slično kao kod velikih histeričara koji na svaki mig nastupaju u svakoj ulozi”. Ovom “dionizijskom ludilu” prepustio se je Nietzsche pasivno, isključujući pritom volju i slobodu izbora: “biti puka inkarnacija, puki pisak, puki medij nadmoćnih sila”. “Ja nisam nikada učinio nikakav izbor”… bilo je to “savršeno izvansebno postojanje uz najrazgovjetniju svijest beskonačne jeze i preplavljenosti sve do nožnih prstiju”. Nije teško, na osnovi njegove infernalističke mržnje prema Kristu, naslutiti kako Nietzscheova pasivna prepuštenost dionizijskom ludilu nije imala kao posljedicu nikakve dobre inspiracije. Četvrtu vrstu opijenosti koristio je Baudelaire kao sredstvo umjetničke ushićenosti: on je prošao “kroz sve rajeve otrovne opijenosti” i “kao očajan obožavatelj luciferske nagizdanosti zaveo je srodnike na grijeh kulta sotonizma”; međutim, “na koncu je ipak pronašao put prema Sancta Mater Ecclesia (svetoj majci Crkvi)”. Kod njegova nedavno umrloga zemljaka Andréa Gidea to nažalost nije bio slučaj. On je samoutonuće sprovodio “sve do samozaborava” tako da je “postao netko drugi”, kako je sam o sebi kazao. Međutim, kao ishod ove metode, ustanovljeno je prilikom indiciranja njegovih sabranih djela: “Posljednji listovi, koje je ispisao prije vlastite smrti, uz moralnu razvraćenost i napade na katolike, ispunjeni su najoštrijim klevetanjima Boga.”

Ne treba, dakle, svaku umjetničku opijenost ushićenjem poistovjećivati s dobrom inspiracijom. Zašto se to ipak događa tako često u našim krugovima? Zato što je razlikovanje duhova i odatle razlikovanje između svete i demonske inspiracije u potpunosti izašlo iz običaja. Napisao je nedavno jedan katolički pisac u spomen jednoga katoličkoga umjetnika, u jednom katoličkom dnevnom listu, kako izgleda da se u slavljenom umjetniku sučeljavaju “demon svetosti i nesvetosti” “srednjovjekovne duše”; uz odrješit zaključni sud: “to je stigma pravoga umjetnika, biti podložan vlastitom demonu”. Ne, i tisuću puta ne! Ova rečenica predstavlja pljusku u lice dogmatskoj istini! Ne postoje nikakvi sveti demoni, ne postoje nikakvi “neutralni” anđeli-demoni, nego postoje samo i isključivo zli demoni kao otpali anđeli. Dakle, ne može znak autentičnosti umjetnika biti njegova podložnost vlastitom demonu niti nasljedovanje njegove krive inspiracije. Kakva pomutnja pojmova! Međutim, umjetnost riječi je sama kriva za to što je istinska slika o demonu postupno izbrisana i što je postala nejasna. Kao i svaki čin i postupanje ljudi, tako i umjetnička izražavanja imaju visoko i jedino određenje da služe veličanju Boga i spasenju duša. Molitva i pjesničke tvorevine praobjave bile su prve tvorevine umjetnosti riječi. U poganstvu je “književnost” ostala (sve do u naše vrijeme) na neki način povezana s Bogom ili s božanstvima i njihovim zapovijedima. Tek je “civiliziranom” svijetu bilo pridržano da izvrši svojevrstan kulturni prodor te da umjetnost riječi izvuče iz povezanosti sa sakralnim i žrtvuje se raspojasanoj sekularizaciji. Joseph Freiherr von Eichendorff nije zazirao od toga da rasulo pjesništva svoga vremena predstavi kao “neizbježnu konzekvencu tristogodišnjega protestantskoga misaonoga strujanja” koje je “emancipiranom subjektu priznavalo suverenitet”. Sekularizacija književnosti imala je za posljedicu da se đavao, ako se je uopće i spominjao, nije više uzimao zaozbiljno, nego se na njega gledalo kao na svojevrsnu poetsku kazališnu figuru u čiju se realnu egzistenciju u najmanju ruku moglo sumnjati ili nijekati. Pjesnik Fausta također više nije vjerovao u nekakva osobnoga đavla.

Biskup Sheen prosuđuje to ovako: “Upravo je ova maskarada… Mefista u Faustu… đavlu samo pomogla da ljude uvjeri u to kako on ne postoji.” Romantika također nije izbjegla opasnosti da đavao ishlapi u nekakvu romanesknu ili bajkovitu figuru. Prilikom izvođenja znalo se događati da su se katolički gledatelji smijali na temu đavla; nisu znali ništa bolje uz svoje humanističko obrazovanje: đavao je za njih bio još samo nekakva figura “krampusa” za nasmijavanje.

Emancipacija umjetnosti je danas otišla sve do istinske književne diktature: s književnim-papama i književnim-idolima (staroga i novoga doba). Tu se više ne traga za dobrom ili lošom inspiracijom, kao ni za dobrim ili lošim djelovanjem, nego prije svega za onim što kod čitatelja “prolazi”. Jer, književni “nagon” je ovisan o knjižarskome “tržištu”, a na njemu “tržišno prolazi” ono što prema svom sadržaju i obliku odgovara dotičnoj književnoj modi.

Književni sadržaj je danas ugođen u skladu s tonom “pesimizma”, čak “nihilizma”, prema uzoru na njemački egzistencijalizam, koji je u francuskom odvjetku književnika Sartrea osuđen stavljanjem na Indeks. Ovdje se nije moglo raditi o svetoj inspiraciji, unatoč zamamnom obliku u kojem Sartre, poput Papinija, tako savršeno piše da on sam prodire i u prijevod. Lijep oblik nipošto ne predstavlja bespogovoran znak dobre inspiracije. Demon može obdariti lijepim oblikom ili, a to znamo iz automatskoga pisanja, može čak “diktirati”, kako bi kroz dobar oblik promicao loš sadržaj. “Zlo može biti predstavljeno u svjetlu istinske umjetnosti”, kazao je Pio XII. u svojoj posljednjoj božićnoj poruci. Na mnogostruk način, međutim, u modernoj književnosti, osobito u lirici, oblik, prema dosadašnjem shvaćanju, uopće više nije “lijep”, nego se doživljava kao tuđ, odbojan, čak kao ružan, jer je rastrgnut i fragmentaran, s vremena na vrijeme koristi samo riječi i slogove koje, čini se, posreduju nekakav proturječan, zagonetan ili nikakav smisao. Radi li se ovdje o rasapu oblika, o nekakvu “obliku razbijenosti”? Na prijelazu iz prošloga stoljeća u ovo otpočeo je u fizici sličan proces: 1898. godine otkrili su Marie i Pierre Curie radij, koji se pod odašiljanjem zraka raspada, kao što je i sam produkt raspadanja urana; a 1911. godine uspjelo je Ernestu Rutherfordu ostvariti prvi početak razbijanja atoma. Sjetilne datosti su ovdje razbijene te su oslobođene neslućene snage, koje više nisu sjetilno dokučive, te se izražavaju još jedino u simbolima. U književnosti se taj događaj naziva nadrealizmom (surrealizmom), razbijanje do sada uobičajenoga realnoga oblika, kako bi se time moglo dospjeti u nadrealan, izvansjetilni svijet. Budući da mi kao sjetilna bića nismo u tom tuđem svijetu kod kuće, o njemu možemo samo mucati ili govoriti u simbolima, kao što su to već pokušavali dadaisti. Uspijeva li uvijek prekoračivanje sjetilnih granica i zrenje izvansjetilnoga, to je opet drugo pitanje. Namjere nadrealista u svakom slučaju idu prema tome, a zbog toga se ne mogu njihovi izričaji unaprijed označiti kao čiste tvorevine fantazije ili kao halucinacije. Oni su svakako zagonetni i katkada sjetilno nerazumljivi, međutim, upravo zbog toga što mi spoznaju izvansjetilnoga ne možemo neposredno dokučiti, nego je moramo najprije mukotrpno “prevesti” u sjetilne izraze – to je postupak koji je nužno povezan s nejasnoćama i zabludama. Nadrealizam ćemo susresti i u svim ostalim umjetničkim vrstama: radi se, dakle, u višestrukoj usporednosti, o specifičnoj pojavi našega vremena u kojoj se na svim područjima želi zahvatiti u nepoznato carstvo izvansjetilnoga, u kojem samo pozvani postaju dionicima prave mističke spoznaje u svetoj inspiraciji; međutim, nepozvanima, koji u samoodmjerenoj neograničenoj vlasti žele prekoračiti zabranjen prag prema izvansjetilnom, prijeti demonska inspiracija i zapletanje u dijaboličke sljeparije.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Egona von Petersdorffa “Demoni, vještice, spiritisti”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.