Priča o blagoslovu kuće, jednoj crnoj pudlici i – Mefistu

U životu svakoga čovjeka – sigurno jednom, a možda i nekoliko puta – dogode se stvari koje, ma koliko se mi trudili, nije moguće objasniti s racionalne točke gledišta. Ako se čovjek baš želi zavaravati, onda može slične slučajeve smatrati nevjerojatnim slučajnostima ili čak bolesnim umišljajem. Doduše, ako su toj nevjerojatnoj situaciji posvjedočili i drugi ljudi, stvar postaje zamršena. Međutim, i onda postoji mogućnost da se sve što se dogodilo predstavi, recimo to tako, kao nekakav kolektivni umišljaj.

Ali koliko god se mi trudili objasniti, zaboraviti i povrh svega ismijati to naše osobno zagonetno iskustvo, nikada ne možemo do kraja izbrisati iz sjećanja prodor druge stvarnosti u našu svakodnevicu.

Ono što potom slijedi – hoćemo li se zamisliti nad onime što se dogodilo ili ćemo se radije pretvarati da se ništa nije dogodilo – to već ovisi o nama. Samo, duša, nakon što iziđe iz tijela i dospije u novi svijet, ne može nikome predbaciti da je bila neupućena. Ne može se naljutiti kao školarac i reći: „To nismo obrađivali! Nisu nam zadavali te zadatke!“ I obrađivali smo i dobivali zadatke. I svakomu je na svoj način bilo protumačeno sve što je potrebno. Ipak, uza svu njihovu važnost, takvi neobični događaji katkada su prilično ironični, pa čak i zabavni.

Devedesetih su godina svi, kome je god palo na pamet, ismijavali ljude koji su tek počeli dolaziti u crkvu. Oni su se krstili revno mada nespretno, u nevrijeme se klanjali i naočigled razumjeli vrlo malo od onoga što se događa.

Osobito su voljeli ismijavati one koji su pozivali svećenike da im blagoslove kuće i stanove. „Moda!“ rugali su im se.

Da budem iskren, ja sam uvijek volio vidjeti te „lizače oltara“, kako su ih sarkastično častili dosjetljivci. Bilo mi je drago zbog njih jer su se, premda i nespretno, ipak pojavljivali pred Gospodom Bogom u žaru i poniznosti. A to uvijek ostavi traga: čak i najneiskusniji bogomoljci uvijek dobiju od Boga posebne duhovne darove i dođu do otkrića što su samo njima namijenjena i o kojima šaljivdžije i dosjetljivci ne mogu ni sanjati.

Imao sam dobroga znanca, Olega Aleksandroviča Nikitina, poznatoga znanstvenika s područja energetike iz vremena Sovjetskoga Saveza. Devedesetih je godina upravljao golemim poduzećem za upravljanje i remont dalekovoda, sve od Dalekoga istoka do Kalinjingrada. Oleg Aleksandrovič i njegovi kolege bili su jako zanimljivi ljudi, ali su se u crkvenome životu, blago rečeno, slabo snalazili. Bili su to klasični sovjetski znanstvenici i direktori staroga kova. Međutim, malo-pomalo ipak su počeli dolaziti u crkvu.

Na službama su ti drugovi stajali kao kipovi. Dahtali su, uzdisali i preznojavali se, ali nisu se predavali, iako je sat i pol stajanja na liturgiji za njih bio pravi podvig.

Jednom je Oleg Aleksandrovič obznanio svojim prijateljima i znancima da ih sve poziva na proslavu useljenja – mala dača u Kaluškoj oblasti koju je godinama gradio bila je spremna za prijam gostiju. Mene je zamolio da blagoslovim novi prostor, a nakon blagoslova bila je predviđena zakuska. Za poklon obitelji Nikitinih donio sam starinski samovar i seosko slatko uz čaj.

Treba napomenuti da je u to vrijeme u glavama većine naših sunarodnjaka vladao potpuni religiozni kaos: od najtvrđega ateizma sve do vjere u novinske horoskope. Kći Olega Aleksandroviča, Elena, prava ljepotica i obrazovana djevojka, čak se ozbiljno bavila praktičnom magijom. Nije to bilo ništa čudno nakon desetljeća službenoga državnog ateizma (premda je u Rusiji i prije Revolucije, ako ćemo iskreno, takvih stvari bilo napretek).

Kada sam stigao pred daču Olega Aleksandroviča, prvo stvorenje koje mi je izišlo ususret bila je patuljasta crna pudlica. Ja jako volim pse, ali ovdje sam nabasao na neobično pakosno biće. Grcajući od lajanja bijesna se pudlica okomila na mene pokušavajući me ugristi za nogu. Čak mi je malo poderala mantiju pa sam je morao dobro šutnuti nogom. Domaćini su bili prilično začuđeni ponašanjem svojega psića, a kći Olega Aleksandroviča požurila je da ga uzme u ruke.

S nepovjerenjem sam mjerkao psića koji je režao na mene i pokušavao se izvući iz Eleninih ruku i odmah upozorio djevojku da pas ne smije biti u kući dok je budem blagoslivljao, i to ne samo zato što mi se taj patuljasti Kerbe ¹ već na prvi pogled nije svidio, već zato što je to, jednostavno, crkveno pravilo, i to sam objasnio domaćinima.

– Vrlo neobično pravilo – uvrijeđeno je rekla Elena.
Histerična je pudlica bila njezin ljubimac.
– Pas se smatra nečistom životinjom – mrzovoljno sam objasnio.
Elena se još više razljutila.
– A mačke? Jesu li i mačke nečiste životinje?
– Ne. Samo psi. Psi i svinje.

To sam, naravno, dodao u ljutnji. Svinje su nečiste životinje još od davnina, od vremena Staroga zavjeta, a sada se pravoslavni svijet s velikim zadovoljstvom gosti svinjetinom. Eto koliko me razljutila ta razmažena pudlica.

– Svinje?! – uskliknula je Elena. – Ma kako možete raditi takve usporedbe!

U tome ju je podržala i supruga Olega Aleksandroviča:

– Što želite reći, da poslije vašega blagoslova ne ćemo smjeti držati psa u kući? – zanimalo ju je.
– Ma što vam je, naravno da ne! No ima razloga zbog kojih se u Crkvi pas smatra nečistom životinjom. Nismo mi ta pravila određivali pa nije na nama ni da ih mijenjamo. To uopće ne znači da vašu pudlicu treba istjerati iz kuće, no za vrijeme svetoga čina svakako je treba skloniti pa bi bilo najbolje da je za vrijeme blagoslova zaključate negdje na sigurno.
– A ja bih ipak voljela da mi netko objasni zašto je baš pas u toj vašoj Crkvi nečista životinja? – nije se smirivala Elena. – Kakva je to diskriminacija? U drugim ezoterijskim učenjima toga nema. To su slučajne i glupe izmišljotine.

– Ništa nije slučajno – odgovorio sam. – A što se tiče ezoterijskih učenja… Ne znam je li vam palo na pamet, Elena, zašto, na primjer, u kući držite baš crnu pudlicu, a uz to se neobično predano zanimate za mistiku?
– I što je tu neobično?
– Pa barem to da se baš u liku crne pudlice Mefisto pokazao Faustu.
– Molim, tko se pokazao? Mefisto?
– Upravo on. Zloduh iz Goetheove tragedije Faust u kojoj je obradio drevnu zapadnu legendu. Kada je Faust odlučio sklopiti ugovor s vragom, Mefisto mu je prišao baš u liku crne pudlice.
– Vi to ozbiljno govorite o Mefistu? U naše vrijeme?
– Onima koji se lakoumno bave okultnim Mefisto će biti aktualan i u naše i u bilo koje drugo vrijeme. Zapravo, riječ je o vrlo opasnim zabavama. One koji mu se lakomisleno predaju Mefisto nemilosrdno lovi u svoju zamku. Tako da uopće nije slučajno što vam se u kući nastanila crna pudlica.
– Nije se ona nastanila. Ja sam je sama kupila u elitnomu moskovskom klubu.
– Naravno. Ali niste kupili ni maltezera, ni patuljastoga terijera, ni bijelu pudlicu, već baš crnu!
Gosti su se skupili oko nas i s neskrivenom su znatiželjom pratili našu raspravu.
Elena je prasnula u smijeh.
– Oče, vi se šalite! Otkuda vam sada Mefisto? Ovdje se radi o tome da ste vi pravoslavni svećenik i da vam se ne sviđa to što ljudi i nekim drugim, vama vjerojatno nepoznatim putovima, istražuju tajne duhovnoga svijeta. I zato ste se okomili na mojega psa. Vi ste se, izgleda, toliko uplašili kada vas je umalo ugrizla da ste nam odlučili pričati o đavlima, o paklu i čemu sve ne. Još ste nas našli plašiti Mefistom!

Nije bilo lako raspravljati s tom djevojkom. No onda mi je pomogao Oleg Aleksandrovič. Zgrabio je ucviljenu pudlicu pod pazuh i odvukao je u podrum, a ja sam se, mučen raznim sumnjama, počeo pripremati za blagoslov. Bogu hvala, u kući nije bilo nikakvih ezoterijskih prikaza, slika i simbola jer bih morao dugo uvjeravati ukućane, kao što sam više puta do tada morao, da ih skinu sa zidova.

Blagoslovu su uz domaćina nazočili i gosti. Kada je obred bio gotov, svi su osjetili da se u kući nešto neprimjetno promijenilo. To se uvijek događa poslije toga svetog čina. Čak smo i Elena i ja bili manje namrgođeni jedno na drugo. Na kraju su svi glasno, premda ne baš skladno, otpjevali Olegu Aleksandroviču i njegovoj obitelji Mnoga je ljeta.

Inženjer koji je živio u susjedstvu zamolio me da dođem i njemu blagosloviti kuću. Naravno da ga nisam odbio, a Oleg Aleksandrovič samo je zamolio da požurimo jer je bilo vrijeme da sjednemo za blagdanski stol.

Izišavši u vrt susreo sam gosta koji je kasnio na proslavu useljenja. Vozač je išao za njim na jedvite jade noseći ogroman poklon zamotan u bijelu plahtu.

Otprilike četrdeset minuta poslije, nakon blagoslova, vratio sam se k Olegu Aleksandroviču spreman za ručak. Međutim, kada sam ušao u dnevni boravak, zatekao sam neobičan prizor: gosti su nijemo stajali, uplašeni i blijedi, a Nikitini – Oleg Aleksandrovič, Galina Dmitrijevna i Elena – bili su blijedi poput zida.

Prvo što mi je palo na pamet bilo je da je izbio požar od svijeće koja je gorjela na blagoslovu. Uznemireno sam se osvrtao tražeći tragove vatre i najednom sam u kutu sobe vidio… Mefista! Da, da, bio je to pravi Mefisto – majstorski izrađena skulptura od crnoga željeza polovice visine prosječna čovjeka. Mefisto je bio prikazan kao španjolski plemić s floretom i s blijedim i podrugljivim osmijehom na usnama. Pored skulpture sjedila je crna pudlica. Zaneseno se češala o hladno željezo. Sav sam protrnuo od jeze.

– Što je to?! – užasnuto sam šapnuo prisjećajući se nedavnoga razgovora.

Sudeći po izrazima lica nazočnih ni oni nisu zaboravili temu našega razgovora.

Ispostavilo se da je zakašnjeli gost, kojega sam putem susreo – a bio je to Leonid Vladimirovič Makarevič, upravitelj golemoga moskovskog Elektrozavoda – kao poklon za useljenje dovezao skupocjenu skulpturu poznate kaslinske ljevaonice. Njegov ju je vozač unio u kuću umotanu u plahtu.

Kada je Leonid Vladimirovič svečano strgnuo plahtu sa svojega posebnog poklona, gosti su se jednostavno skamenili. Njihovo se zaprepaštenje dodatno pojačalo kada je crna pudlica, koja je tada već bila puštena iz svojega zatočeništva, najednom prišla skulpturi, onjušila je i sjela pored nje. Uz to se još počela umiljato češati o skulpturu kao da je mačka. Taj sam prizor i zatekao kada sam ušao u dnevni boravak. Jedino je Makarevič, potpuno zbunjen, po ne znam koji put pitao:

– Čujte, hoće li mi napokon netko objasniti što se ovdje događa?

U jedan glas, uskačući u riječ jedni drugima, ispripovijedali smo zbunjenome Leonidu Vladimiroviču tu neobičnu dogodovštinu. U početku je mislio da se šalimo s njim, ali na koncu nam je morao povjerovati, toliko smo bili uznemireni i iskreni. A i pudličino je ponašanje bilo krajnje neobično.

Oleg Aleksandrovič i cijela njegova obitelj ispričali su se Leonidu Vladimiroviču i zamolili me da uzmem tu skulpturu i odvezem je gdje god želim.

Makarevič je pokušao malčice negodovati:

– Ma slušajte! To je, jednostavno, slučajnost!
– Da-da, naravno, slučajnost! – žurno se složio s njime Oleg Aleksandrovič i, okrenuvši se prema meni, opet me zamolio: – Oče Tihone, molio bih vas da je istoga trena maknete odavde.

Makarevič je samo u čudu širio ruke.

Skulpturu smo stavili u prtljažnik mojega auta. Odmah se svima popravilo raspoloženje pa smo sjeli za ručak.

Na povratku kući potpuno sam zaboravio na skulpturu i još sam je nekoliko dana vozio po čitavoj Moskvi. Kada sam se napokon sjetio kakav se predmet nalazi u mojemu autu, moj prijatelj otac Anastazije i ja kasno smo uvečer odvezli željeznoga Mefista do obale rijeke Yauze i bacili ga u nju.

Priča je, naravno, pomalo apsurdna i doista je riječ o vrlo čudnoj slučajnosti. No poslije toga Elena se prestala baviti ezoterijom, a Oleg Aleksandrovič Nikitin odlučio je početi ići u crkvu, premda je to činio prema samo njemu poznatome kalendaru, tvrdoglavo se pojavljujući u crkvi isključivo za blagdane posvećene ikoni Majke Božje Kazanske. No o tome slijedi posebna priča.

Tihon Ševkunov

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Nesveti sveti i druge priče”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.

1. Kerber – u grčkoj mitologiji troglavi pas koji čuva ulaz u podzemni svijet, nap. prev.