Tri najdragocjenije ideje koje sam ikada imao odnose se na Božju ljubav. Nijedna od njih nije originalna, ali svaka od njih je revolucionarna. Nijedna nije došla od mene, ali sve su došle meni s iznenadnom snagom i vatrom: “aha” iskustvo, “eureka!” iskustvo. Sve su one bile spoznaje, ne samo uvjerenja.

1. Samo je jedna stvar potrebna

Prvi put se ovo dogodilo kada sam imao šest ili sedam godina, mislim. To je bilo prvo važno svjesno otkriće koje sam imao, i mislim da nikada nisam imao zreliju ni mudriju misao od te. Sjećam se i danas gdje sam točno bio kada me pogodila: vozio sam u smjeru sjevera na Haledon aveniji između šeste i sedme ulice u Patersonu u New Jerseyju nakon jutarnje nedjeljne mise sa svojim roditeljima. Nije li nevjerojatno kako upamtimo točno gdje smo bili kada su se dogodili veliki događaji koji su nam promijenili živote?

Naučio sam neke stvari o Bogu i Isusu, o raju, o dobru i zlu u crkvi i na vjeronauku. Kao i većina djece te dobi, bio sam pomalo zbunjen i zatrpan time, pogotovo razmišljajući o tome što to čudesno biće zvano Bog očekuje od mene. Osjećao sam se pomalo nesigurno, pretpostavljam zbog neznanja, i pomalo krivo jer nisam činio sve što sam trebao.

A onda je odjednom sunce zasjalo kroz maglu. Uvidio sam jednu potrebnu stvar koja je imala smisla usred svega ostaloga.

Provjerio sam svoje misli sa svojim ocem, svojim najpouzdanijim autoritetom. On je bio starješina u Crkvi i (mnogo važnije) dobar i mudar čovjek.

“Tata, sve što nas uče u crkvi i na vjeronauku, sve stvari koje trebamo naučiti iz Biblije svode se na jednu jedinu stvar, zar ne? Mislim, ako sve vrijeme imamo na umu samo tu jednu najvažniju stvar, onda će sve ostalo biti dobro, zar ne?”

Bio je s pravom skeptičan. “Koju jednu stvar? Puno je stvari koje su važne.”

“Mislim, uvijek se trebam jednostavno pitati što Bog želi od mene, i onda to učiniti. To je sve, zar ne?”

Mudar čovjek zna kada je izgubio u raspravi. “Znaš, mislim da si u pravu sine. To je to.”

Shvatio sam kroz Božju milost, nikako svojim razumom, budući da je Bog ljubav, da i mi moramo voljeti Boga i voljeti sve što On voli. Tada sam znao da ako se okrenemo božanskom dirigentu i pratimo njegovu mudru palicu punu ljubavi – što i jest Njegova volja, Njegova Riječ – tada će glazba našega života zaista biti simfonija.

2. Put do sreće je nesebična ljubav  

Druga spoznaja usko prati ovu prvu, odnosno logički ju slijedi. Ipak, kod mene ju nije tako usko vremenski slijedila. Umjesto toga, trebalo mi je pola životnog vijeka i milijun eksperimenata, od kojih je svaki pokazao isti rezultat: da je put do sreće ljubav koja zaboravlja sebe, a da je put do nesreće samoobzir, samosažalijevanje i potraga za osobnom srećom. Naša nam sreća dolazi samo onda kada ju ne tražimo. Dolazi nam onda kada umjesto toga tražimo sreću drugih.

Sramotno je da nam tako dugo treba da naučimo tako uobičajenu lekciju, ali mnogi od nas su nevjerojatno spori u tome. Neprestano pokušavamo na druge načine, misleći da ako nam posljednji put sreća nije došla kroz sebičnost, sigurno će sljedeći put, no nikada neće. Istina je zasljepljujuće jasna, ali mi smo očito zaslijepljeni.

Tajna ljubavi nije skrivena, jer “Bog je ljubav”, a Bog nije skriven. Bog je rekao po svom proroku Izaiji:

“Nisam govorio u tajnosti,
u zakutku mračne zemlje.
Nisam rekao potomstvu Jakovljevu:
‘Tražite me u pustoši.’
Ja, Jahve, govorim pravo
i naviještam čestito.” (Iz 45,19)

Naravno da su Božji tajni planovi, koje ne trebamo znati, skriveni od nas. Također je skrivena Božja neograničena priroda, koju ograničeni umovi ne mogu shvatiti, ali stvari koje trebamo znati Bog ne krije od nas. On nam ih nudi javno i slobodno. Isus poziva buduće učenike da “dođu i vide” (Iv 1,39). Rekao nam je i apostol Pavao da “sve provjeravamo, dobro zadržimo”. (1 Sol 5,21)

Ova lekcija je tako dobro poznata da ju je čak i poganin poput Bude duboko poznavao, ili barem njenu negativnu stranu. Njegova “Druga plemenita istina” govori da je izvor sve nesreće i patnje (dukkha) upravo sebičnost (tanha). Svi koji uče suprotno, da je sebičnost put prema sreći, nesretne su duše. “Po plodovima ćete ih njihovim prepoznati”, Isus nam govori. Tko su najsretniji ljudi na svijetu? Ljudi poput Majke Terezije i njezinih redovnica koje su se “radovale u Gospodinu uvijek” (Fil 4,4).

3. “Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube”   

Treća revolucionarna spoznaja je bila ta da je redak iz Rimljana 8,28 doslovno istinit: “Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube.” Ovo je zasigurno najzačuđujući biblijski citat, jer sigurno ne izgleda da sve ide na dobro. Kako grozne stvari sadrže naši životi! Ipak, ako je Bog, svemogući Stvoritelj i Dizajner i Životvorac, stopostotna ljubav, onda je logičan slijed, kao slijed dana i noći, da sve u ovom svijetu, od rođenja do smrti, od poljubaca do udaraca, od slatkiša do tumora, dolazi od Božje aktivne ili popustljive ljubavi.

Nevjerojatno je jednostavno i savršeno razumno. Jedino naša odrasla složenost čini da sve to izgleda tamno. Kao što je G.K.Chesterton rekao; život je uvijek kompliciran za nekoga bez principa. Evo sjajne jednostavnosti: ako je Bog potpuna ljubav, onda sve što želi za mene dolazi od njegove ljubavi i za moje je dobro. Jer to je ljubav, volja voljenog Boga. A ako je ovaj Bog čiste ljubavi također svemoguć i može učiniti sve što hoće, slijedi da sve stvari moraju biti za moje krajnje dobro.

Ne nužno za moje trenutačno dobro, jer kratkotrajna bol može biti nužan put ka dugotrajnom dobru. I ne nužno za moje vidljivo dobro, jer vidljivost može zavaravati. Tako se patnja ne čini dobrom, ali uvijek može biti u službi mog stvarnog i krajnjeg dobra. Čak i loše stvari koje ja i drugi radimo, iako ne dolaze od Boga, Bog ih dopušta jer su uključene u njegov plan. Ne možeš Ga pobijediti, stjerati u kut niti iznenaditi. On ima cijeli svijet u svojim rukama, kako kaže stara pjesma. Također ima cijeli moj život u rukama. Mogao bi ukloniti svako prirodno, ljudsko ili demonsko zlo lakoćom kao da ubija muhu. Dopušta ga samo zato što je u službi našeg većeg dobra na kraju, baš kao u Jobovu slučaju.

U stvari, svaki atom u svemiru kreće se točno tako kako se treba kretati samo zato što ga je svemoguća Ljubav tako dizajnirala. Dante je bio u pravu; to je “ljubav koja pomiče sunce i sve zvijezde”. To nije poetska fantazija nego trijezna, logična činjenica. Zato, zaista najdublja stvar koju možeš reći je ova jednostavna dječja zahvala za jelo: “Bog je velik i Bog je dobar; zahvalimo mu za našu hranu. Amen!” Uvijek sam vjerovao u Božju ljubav i Božju svemoć, a kada sam spojio te dvije ideje, vidio neizbježan logički zaključak (Rim 8,28), i primijenio ovu istinu na svoj život, nikada više nisam mogao gledati na svijet istim očima. Ako je Bog velik (svemoguć) i dobar (voli nas), onda je sve što se događa naša duhovna hrana; možemo mu i trebamo zahvaliti na tome. Ipak, često ne prepoznajemo i ne cijenimo tu jednostavnu, ali duboku istinu.

Ovo su, mislim, tri najsmislenije ideje koje sam ikada imao. Međutim, postoji jedna ideja koju sam čuo i za koju mislim da je još smislenija. To je odgovor Karla Bartha onima koji su ga pitali: “Profesore Barth, napisali ste desetke sjajnih knjiga i mnogi od nas misle da ste najveći teolog u svijetu. Od svih vaših brojnih ideja, koja je najsmislenija?” Bez trenutka oklijevanja, veliki teolog je odgovorio: “Isus me ljubi.”

Peter Kreeft | www.catholiceducation.org

Prijevod: Ana Tolj | Bitno.net