Vrijeme zahvaljivanja nakon svete mise nije specifično propisano onako kako su propisane razne osobne molitve tijekom svete mise. Zapravo, jedini propis nalazimo u kanonskome pravu, a ne u Općoj uredbi Rimskoga misala. U kanonu 909 čitamo: „Neka svećenik ne propusti dolično se molitvom pripraviti za slavljenje euharistijske žrtve i zahvaliti Bogu, kad ona završi.”[1]

Od čega se točno sastoji to zahvaljivanje? U odlomku pod naslovom „Zahvaljivanje poslije svete mise” u Misalu Pavla VI. nalazimo neke molitve koje su se nalazile i u Misalu iz 1962. godine. Zbirka je u novijemu Misalu donekle reducirana, ali i dalje sadržava molitvu svetoga Tome Akvinskoga („Dušo Kristova”), molitvu svetoga Ignacija Lojolskoga („Uzmi, Gospodine, i primi svu moju slobodu”), molitvu pred raspelom („Evo, moj dobri i preslatki Isuse”), Sveopću molitvu koja se pripisuje papi Klementu XI. („Vjerujem, Gospodine, ali neka vjerujem jače”), i molitve Blaženoj Djevici Mariji. Ove se molitve očito može upotrijebiti kako bi se zadovoljio kanonski zahtjev.

Izravno i osobno

No trebali bismo za zahvaljivanje poslije svete mise, koje Zakonik kanonskog prava traži od svećenika – a koje je zasigurno podjednako važno i za vjernike – smatrati da je to više od još nekoliko molitava koje treba izreći. Crkveni zakon u ovome nam slučaju pruža i određeno duhovno vodstvo. Čak i nakon što završe liturgijske molitve, osobna molitva nije završila. Ti su trenuci poslije liturgijske molitve zapravo naročito plodno vrijeme za nastavak osobne molitve.

U starim vremenima za to su vrijeme odmah poslije svete mise bile propisane neke molitve na posebne nakane. U toj se kategoriji nalaze molitve pape Lava XIII. poslije tihe mise, koje se zapravo nadovezuju na molitvu za oslobođenje Crkve, koju je bio propisao blaženi papa Pio IX. I u drugim su se vremenima u povijesti dodavale molitve odmah poslije svete mise na posebne nakane – lokalne, regionalne ili sveopće.[2] Vjeruje se da to vrijeme odmah poslije svete mise ima naročitu učinkovitost, i da se važne nakane trebaju uzdizati Bogu dok nam je On još tako blizu, u zajedničkoj proslavi svetih tajni.

Jedna posebna nakana koju bismo uvijek trebali imati jest da Euharistija koju smo upravo proslavili ima najveću moguću plodnost u našoj duši. To je smisao molitve svetoga Tome Akvinskoga, koja uključuje izraze poput: „Neka ukloni moje mane, istrijebi požudu i pohotu, neka poveća u meni ljubav i strpljivost, poniznost, poslušnost i sve kreposti. […]” Nakon svete mise također imamo na umu izazove i kušnje s kojima ćemo se suočiti kada ponovno pođemo u svijet, i zato molimo za zaštitu, da Euharistija „bude jaka obrana protiv zasjeda svih neprijatelja, bilo vidljivih bilo nevidljivih, […]”.

Molitva „Dušo Kristova” vodi nas u intimno zajedništvo s Kristom, odražavajući stvarnost sakramentalnoga susreta koji se upravo dogodio. Euharistija nije puki simbol! Moleći ovu prastaru molitvu mi molimo za spasenje koje dolazi od Kristova Tijela, opajanje koje dolazi od Njegove Krvi, snagu koja dolazi od Njegove Muke, sigurno utočište koje možemo pronaći ulazeći u Njegove rane, i posvećenost koja dolazi od našega susreta s Njegovom dušom. Katolici bizantskoga obreda tijekom Božanske liturgije prikazuju veoma izražajne molitve kao pripravu za primanje svete pričesti.[3] Iako mi u rimskome obredu to ne činimo za vrijeme svete mise, „Dušo Kristova”, koja se može prikazati u zahvalu, odražava nam izrazito živopisnim opisom onaj nježni, ljudsko-božanski susret koji se događa u svetoj pričesti. Poslije svete mise to je iznimno znakovita i prikladna molitva koju možemo prikazati kako bi se naša bliska sjedinjenost s Kristom, koja nam se daje u milosti svete pričesti, mogla proširiti u ostale dijelove našega života.

Molitva predanja od svetoga Ignacija i Molitva pred raspelom ne odražavaju izravno primanje svete pričesti, ali one ipak čine osobnim susret koji se događa u svetoj misi, i taj susret proširuju u naš život. Te riječi predanja i stavljanja samih sebe pred Njegov pogled ispravno i sažeto izriču stav koji bi trebao ostati u nama dok privodimo kraju svoju proslavu svetih tajni. S druge strane, Sveopća molitva koja se pripisuje papi Klementu XI. obuhvaća sve moguće potrebe naše duše. Ostat će upamćenom zahvaljujući svojemu opsežnome sadržaju, a ne po kratkoći! Završna molitva ponuđena u misalu jest ona Blaženoj Djevici Mariji, i ona nježno govori o stvarnosti primanja njezinoga Sina u svetoj pričesti, i moli za njezinu pomoć kako ne bismo potratili taj neizmjerni dar.

Izgubiti se u ljubavi

Svaka od ovih molitava daje nam smisao stava koji želimo gajiti u svojemu srcu poslije svete mise. To je u izravnoj suprotnosti pogrešnome stavu učinkovitosti, koji svetu misu svodi na priredbu, i mjeri ju jedino prema količini vremena potrebnoj da ju se proslavi. Intuicija onih koji se vole jest još se malo zadržati u društvu onoga drugoga. Zato dolikuje da želimo i mi tako činiti sa svojim Gospodinom – uz ove molitve uključene u misal. No taj isti smisao želje da produžimo svoju bliskost s Bogom nalazi se također u prastaroj praksi obavljanja kratkoga razmatranja dok smo još u sjaju euharistijske proslave.

Liturgijski povjesničar Josef Jungmann prelijepo je opisao to posebno vrijeme zahvaljivanja poslije svete mise: „Zatim slijedi tiha molitva i razmatranje. Ne radi se o otkriću moderne pobožnosti u tome da je vrijeme poslije svete mise i svete pričesti, kada se mnoštvo raziđe i u crkvi vlada tišina, vrijeme za svećenika – a jednako vrijedi i za vjernike – vrijeme posvetiti se nečemu što je više od usmene molitve.”[4] Pasionistička tradicija, koju je ustanovio sveti Pavao od Križa, određuje 30 minuta razmatranja prije svete mise, ali i 30 minuta poslije svete mise. Prije svetoga Pavla od Križa ta se praksa promicala u djelu „Nasljeduj Krista”.[5]

Poanta svega ovoga jest da postoji minimum kojim se zahtijeva da se poslije svete mise obavi neki oblik zahvaljivanja, a ne da se odmah izjuri iz crkve na sljedeću aktivnost. Poziv na zahvaljivanje ne propisuje minimume, i zato bismo trebali nastojati ove upute slijediti na velikodušan način, i odoljeti iskušenju da zapadnemo u jednu vrstu duhovnoga minimalizma. Velikodušno srce ostat će još malo dulje s Ljubljenim poslije proslave izvora i vrhunca naše vjere. To slatko vrijeme treba biti obilježeno nježnim izrazima ljubavi, priznajući stvarnost susreta s Isusom Kristom u njegovu Tijelu, Krvi, Duši i Božanstvu, moleći za milosti da nastavimo živjeti Euharistiju u svakodnevnome životu, a nadasve razmatrajući o tome što se dogodilo dok počivamo u Prisutnosti Velikoga Ljubljenoga, koji još malo dulje prebiva u našemu tijelu.

Izvor:  Adoremus | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.

Otac Boniface Hicks OSB postao je redovnikom benediktincem u Nadopatiji svetoga Vinka u Latrobeu, Pennsylvaniji, 1998. godine. Od svojega svećeničkoga ređenja 2004. godine pružio je duhovno vodstvo mnogim muškarcima i ženama, uključujući bračne parove, sjemeništarce, redovnike i svećenike. Doktorirao je računarstvo na Sveučilištu savezne države Pennsylvanije. 2010. godine postao je programski urednik i voditelj na katoličkome radiju “We Are One Body” (Jedno smo tijelo). Snimio je tisuće radijskih emisija o teologiji i duhovnome životu. Ima opsežno iskustvo kao voditelj duhovnih obnova za laike, redovnike i svećenike. 2016. godine postao je ravnatelj za duhovnu formaciju Sjemeništa svetoga Vinka, a 2019. godine i sjemenišni ravnatelj Instituta za formaciju u službi. Autor je knjige “Through the Heart of St. Joseph” (“Kroz srce svetoga Josipa”), a s bratom benediktincem o. Thomasom Acklinom autor je knjiga “Spiritual Direction: A Guide for Sharing the Father’s Love” (“Duhovno vodstvo: Vodič za dijeljenje Očeve ljubavi”) i “Personal Prayer: A Guide for Receiving the Father’s Love” (“Osobna molitva: Vodič za primanje Očeve ljubavi”). Sve njegove knjige objavila je izdavačka kuća Emmaus Road Publishing.

[1] Zakonik kanonskog prava

[2] Josef Jungmann, Missarum Sollemnia, II. dio, str. 455.-6.

[3] Molitveno pravilo prije pričesti

[4] Isto, str. 463.

[5]  1. poglavlje, 24. redak