Za mene je najhitnije zauzeti mjesto na koje sam pozvan

A što učiniti ako steknem dojam da ja nemam mjesta? Onda ću nastaviti stajati s punim uvjerenjem da to Bog hoće i da je moja sreća da stojim mirno tu gdje sam postavljen.

Naša patnja i naše trpljenje će biti nešto vrlo veliko i teško dokle god ne skupimo hrabrosti i od sveg srca ne kažemo DA našoj stvarnosti. Nije li žalosno da sami izabiremo patnju, kad možemo već sada na zemlji doživjeti nešto od radosti neba? Onaj tko je prekinuo borbu protiv stvarnosti i dao životu slobodan ulaz, postaje sretan i slobodan i na taj način unaprijed dobiva nešto od nebeskog života.

Čudno je da upravo naša čežnja za nebom jest uzrok da nebo izgubimo. Ne na taj način da je sama čežnja pogrešna. Čežnja pripada našoj naravi. Ali potpuno je krivo razumijemo. Vjerujemo da se sigurnost, istina i ljubav, za kojima težimo, nalaze negdje drugdje, daleko, dok je u stvari dovoljno da se udomimo u konkretnoj stvarnosti, stvarnosti koja je naša. Tražimo naočale koje su nam na nosu. Mi smo toliko dalekovidni da nikad ne vidimo ono što nam je „pred nosom”, pokraj nas. Ne želimo piti iz čaše koja već stoji na stolu. Uvijek želimo nešto drugo. Umjesto da pijemo iz čaše koja nam je na dohvat ruke, umjesto da s predanošću i pouzdanjem ispijemo do dna – mi tražimo druge stolove i druge čaše.

Tu, na dnu čaše je odgovor na naša pitanja, tu su i rješenja naših problema. Imamo li hrabrosti ući u tamu i sjediti bez gunđanja na mjestu koje nam je dodijeljeno? Na velikom odstojanju naša stvarnost izgleda strašno. Ako se u nju bacimo s povjerenjem, često se pokaže puno ljubaznija i prijateljskija nego što smo mislili.

Ako ćemo brati koprivu i jedino je dodirujemo lagano s vršcima prstiju, opeći ćemo prste i osjetit ćemo bol. Ali ako je čvrsto uhvatimo, ne osjećamo ništa. Ili, pomisli na hladan tuš! Ako se bojimo i sumnjičavo držimo jednu ruku u hladnoj vodi, zatim drugu, pa stopalo, nogu… upadamo u pravo mučenje. Ali ako se odlučno bacimo u tuš i odjedanput izložimo cijelo tijelo hladnoj vodi bez otpora ili da se pokušamo zaštititi, doživjet ćemo, nakon prvog šoka, predivan osjećaj: osjećamo se budni, zdravi i raspoloženi.

Slabost nije nikad problem, snaga jest

Prihvatiti svoju vlastitu stvarnost i susresti se sa svojim istinskim JA, znači također reći DA i svojim ograničenjima, svojoj malenkosti, svojoj nesavršenosti, svom neuspjehu, svojoj ovisnosti. Zašto bih ja zapravo bio jak i sve svladao? Zašto bih bio samostalan i nezavisan? Mi smo stvoreni takvima da smo potrebni jedni drugima, kao što Otac, Sin i Duh Sveti trebaju jedni druge. Ja nikad nisam jak ako sam sam. Ne bih trebao imati neku potrebu pokazivanja da sve mogu uraditi sam. Uradimo sve zajedno i radujmo se tome! Ništa ne znači što sam ja jadan i slab. Kao takvom Gospodin mi je još potrebniji. Dobili smo točno ono što nama odgovara. Slabost nije nikad problem. Snaga međutim jest problem i to u najvećem stupnju. Dok postanem rob uvjerenja da ja nešto mogu, tada postajem potpuno blokiran za Boga.

Možda će netko imati ovaj prigovor: ja ne mogu potpuno sebe prihvatiti, ne usudim se biti ono što jesam. Prihvati tada i to! Reci DA svom nedostatku predanosti – svome JA. Reci DA boli koja proizlazi iz činjenice da još nisi potpuno predan Bogu i da ne možeš potpuno uživati u svojoj praznini. Nemoj ignorirati ovu bol, ne bježi od nje. Naš nedostatak predanosti također pripada našoj stvarnosti. Ako još uvijek nismo u stanju potpune predanosti, tada prihvatimo našu nesposobnost za predanost, i bol ove nesposobnosti uzmi sa sobom. Ako još nismo sazreli za potpuni mir i počinak, prihvatimo to, i u tom prihvaćanju pronađimo početak počinka.

Mi smo stručnjaci da sve pretvorimo u zahtjev, zahtijevanje. Nismo li uspjeli promijeniti i samo Evanđelje koje je ipak zamišljeno kao poruka radosti i slobode, u zbirku zahtjeva? Moramo paziti da ne bismo učinili istu stvar i s predanošću: da je ne bismo pretvorili u zahtjev. Ljudski je požurivati se i biti pod psihičkim pritiskom da što prije ostvarimo predanost. Rezultat je toga da se naglavce i nepromišljeno bacamo u počinak i dozvoljavamo da se sve rađa i nastaje iz toga. Potrebno je shvatiti da se nikad ne možemo žuriti u počinak.

Put ravno ide kroz otpor, kroz našu mračnu stranu i kroz našu sebičnost. Može se dogoditi da onomu koji dođe tražiti našu pomoć moramo reći: „Ja ti ne mogu pomoći.” Ne trebamo glumiti sveca kad to nismo. Moguće je da moramo okrenuti leđa svima koji su ispružili ruke i traže pomoć. Možda moramo zatvoriti vrata i vikati: „Ostavi me na miru!” To je ono što najmanje želimo. Želimo činiti ono što je ispravno, ali upravo sada nemamo izbora. Moramo činiti ono što je „pogrešno”! Mi smo samo mali ljudi na putu prema svom cilju, ali kojeg još nismo dostigli. Možemo samo praviti korak po korak. Nitko nije rekao da sve korake moramo napraviti odjedanput.

Tek kad dosegnem stvarnost mogu djelovati pravilno

Da bismo se približili svom pravom identitetu, možemo pokušati dio po dio svoje iluzije prozreti i suočiti se sa svojim golim i ranjivim rukama. Prva iluzija koju moramo prezreti je ona da uopće nemamo nekih iluzija. Običavamo imati mnoge iluzije i zamotavati ih gusto oko nas tako da se osjećamo zaštićeni od strašne stvarnosti. Bio bi to veliki napredak ako bismo mogli uzeti stvarnost – a ne naše iluzije – kao normu, uzor i mjerilo. „Nije tako”, kažeš. „S čime nije tako”, pitam se, “sa stvarnošću ili s iluzijama?”

Je li čudno što se bojimo jedni drugih kad ja sam ne znam tko sam ja i ne mogu vjerovati da si ti onaj kojim se praviš?

Potrebno je vježbati se biti iskren prema sebi samom i prema drugima. Vježbati se da budemo ljudi, a ne preobučene lutke. Zašto se jedni od drugih krijemo? Naši susreti jedni s drugima postaju teški zato što se cijelo vrijeme moramo probijati do stvarnosti iza maske.

Naša velika čežnja trebala bi biti dosegnuti i prihvatiti stvarnost koja se krije iza maske. Tek kad dosegnem stvarnost mogu djelovati pravilno, ne vrijeđajući ni tebe ni sebe. Uskraćuješ li mi i istinu, uskraćuješ mi i svaku mogućnost za djelovanje.

Ako želimo jedni prema drugima nešto ostvariti ispunjeno smislom, moramo iskoračiti iz naših uloga, izići iz naših maski i susresti se s drugima.

Gornji tekst je ulomak iz knjige Wilfrida Stinissena “Hod prema istini” u izdanju Naklade sv. Antuna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Knjigu možete nabaviti u knjižari sv. Antuna (Kaptol 6, Zagreb) ili naručiti putem e-maila: naklada.sv.antuna@zg.t-com.hr ili putem telefona: 01/4828-823. Više o knjizi pročitajte na ovom linku.