Rijetki bi porekli da je Presveto Trojstvo jedna od najvažnijih (ako ne i najvažnija) doktrina kršćanske vjere, ali i jedna od najpogrešnije shvaćenih. Bilo da se radi o propovjedničkome izbjegavanju ili ne, to je žalosno, jer nam nijedna druga doktrina ne govori toliko mnogo o Bogu i o nama samima.

Priroda Božja

Da nema Presvetoga Trojstva, tvrdnja svetoga Ivana „Bog je ljubav” bila bi tek malo više od pretjeranoga sentimentalizma. Ljubav bez objekta jest frustrirana, neispunjena i nepotpuna. Dakle, Bog prepun ljubavi, ali samotan, jest Bog koji je necjelovit, ograničen, Bog koji mora stvarati kako bi zadovoljio svoju čežnju, a u konačnici – Bog koji nije savršen.

S druge strane, Bog koji postoji u zajednici nestvorenih „jednih i drugih” jest Bog koji je potpun u sebi i od sebe, od vječnosti i vječnosti. Za njega stvaranje nije božanska nužnost, nego produžetak – ekstravagantan produžetak – onoga tko on jest.

Iako Sveto pismo ne izlaže eksplicitnu doktrinu o Presvetome Trojstvu, ono sadržava brojne reference na Oca, Sina i Duha Svetoga, koji djeluju zajedno. Na primjer:

  • prilikom Navještenja Gospodinova, anđeo Gabriel kaže Mariji da će Duh Sveti doći u sili Oca kako bi se u njoj utjelovila Riječ.
  • prilikom Posljednje večere, Isus obećava učenicima da će Otac poslati Duha kako bi ih podsjetio na svoj nauk.
  • u svojoj poslanici Korinćanima sveti Pavao otkriva da duhovni darovi dolaze od Duha, u službi Sina, prema vrhovničkim ciljevima Oca.

Onda imamo Isusovo prekoravanje Židova („Nitko ne može doći k meni ako ga ne povuče Otac koji me posla”), što, ako to kombiniramo s njegovim odgovorom Tomi („[…] nitko ne dolazi Ocu osim po meni”), i s Pavlovom porukom Korinćanima („I nitko ne može reći: ‘Gospodin Isus’ osim u Duhu Svetom”), otkriva da je osobno spasenje sinergija, rezultat Očeve inicijative, Sinovljeva okajanja, i poticaja Duha Svetoga.

Sveto pismo svjedoči o Bogu triju Osoba, ujedinjenih u volji i cilju. Jedan od tih ciljeva je stvaranje bića stvorenih za zajedništvo u božanskoj zajednici. Na primjer, primijetite to kako se čovjekova trodijelna narav – um, tijelo i duh – odnosi prema Ocu, Sinu i Duhu Svetomu u sljedećim recima:

  • „Doista, tko spozna misao Gospodnju, tko li mu bi savjetnikom?” (Rim 11,34)
  • „[…] A što sada živim u tijelu, u vjeri živim u Sina Božjega koji me ljubio i predao samoga sebe za mene.” (Gal 2,2b)
  • „Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja;” (Rim 8,16)

Dovoljno je čudesno što nas je Bog stvorio za zajedništvo s njime. No još je čudesnije to što na on poziva u suradnju sa sobom, po „Najvećoj zapovijedi”, Sveopćem poslanju i Kulturnom poslanju – trima (!) uredbama, usmjerenima na širenje njegove zajednice i njezino sjedinjenje u obliku križa, vertikalno s Bogom, a horizontalno s drugim čovjekom.

Tri uredbe

Drugi dio Najveće zapovijedi – ljubiti druge kako je nas Krist ljubio – poziv je na rad radi drugih, kako bi oni mogli iskusiti radost spoznaje Boga i život u skladu sa svojim stvorenjem. No samo učenik može poznavati Boga, a samo u svijetu kojim upravljaju brižni čuvari moći će se slobodno razvijati priroda i čovječanstvo. Tako, ispunjavanje Najveće zapovijedi traži od nas da prihvatimo i Sveopće poslanje i Kulturno poslanje.

Kako bi nam pomogao pri ostvarenju tih ciljeva, Bog je ustanovio tri (!) institucije: obitelj, državu i Crkvu, svaku sa svojom vlastitom sferom odgovornosti. Ako svaka institucija ispunjava svoj jedinstveni poziv, poštujući druge dvije, ona stvara uvjete nužne za pojedince da dožive zajedništvo s obitelji, bližnjima, zajednicama, stvorenjima i s Bogom.

Nažalost, zajednica u obliku križa, za koju smo stvoreni i pozvani postaje sve manje očitom. Umjesto rastućega osjećaja za zajedništvo s drugim čovjekom i s Bogom, mi postajemo sve više individualisti, i u društvenome i u moralnome smislu. To se možda ne čini značajnim, no zanimljivo je jedno mjesto gdje je to postalo očitim.

Naša atomizacija

Citirajući studiju o korištenju jezika, kolumnist David Brooks ustvrdio je da su od 1960. godine individualističke riječi poput „personaliziran”, „ja”, „isticati se”, i „jedinstven” nadjačale riječi zajedništva poput „zajednica”, „kolektivan”, „dijeliti” i „ujedinjen”. U drugim studijama koje on citira istraživači su otkrili da se s godinama sve manje koriste moralni termini poput „vrlina”, „pristojnost”, „savjest”, „poštenje”, „vjera”, „morati”, „zlo” i „razboritost”.

Ono što ta otkrića govore Brooksu jest da je društvo „postalo sve više individualno, a postalo je i sve manje moralno osviješteno”, što za posljedicu ima „određene oblike društvenoga raspada”. Ja bih obrnuo taj kauzalni lanac i rekao da je naš moralni raspad doveo do našega društvenoga raspada, i do patologija vezanih uz našu atomizaciju od Boga i od bližnjega. To je putanja koju se može pratiti sve do njezina početka.

Jednom kada je Bog ustvrdio „Dobro je!”, Sotona je odlučio rastrgati ono što je Bog sastavio. Sijući sjeme nepovjerenja, Sotona je uspješno čovjeka suprotstavio Bogu. A zatim, u brzome nizu, okrenuo je muža protiv žene, brata protiv brata, susjeda protiv susjeda, sina protiv oca, čovjeka protiv njegove vlastite prirode, a na kraju i majku protiv svojega djeteta.

Ako se ne može vjerovati Bogu, ne može se vjerovati nikome – niti našoj vladi, niti našim crkvama, niti našim obiteljima – nikome. Naš gubitak vjere ne samo da nas izolira od Boga, izolira nas od tradicije, mudrosti prijašnjih naraštaja, zajedničkih vrijednosti, i jedne od drugih, stvarajući balkanizirano društvo „onih drugih” koji se natječu, a čak i dijete u utrobi predstavlja prijetnju našemu blagostanju.

Kroz proteklih četrdeset godina „plodovi” atomizacije uključuju eskalaciju razvoda, domove bez očeva, obitelji s jednim roditeljem, seks bez braka, brak bez djece, djecu odvojenu od svojih bioloških roditelja, i gubitak dvije milijarde (!) djece na cijelome svijetu zbog pobačaja. Usto, u vremenu tehnološkoga, medicinskoga i gospodarskoga napretka do sada neviđenoga u povijesti osobno nezadovoljstvo, razočaranje, i depresija na rekordnim su razinama.

Doktrina Presvetoga Trojstva daje nam do znanja da nije tako trebalo biti. Budući da je Bog, Izvor bitka, društven, mi – načinjeni na njegovu sliku – također smo društveni. Zato će se radost, mir i punina za koje smo stvoreni doživjeti jedino u onoj mjeri u kojoj smo ujedinjeni u obliku križa – s Njime, i jedni s drugima. To također znači da onda kada radimo na obnavljanju onoga što je Sotona rastrgao – našega odnosa s Bogom, supružnicima, susjedima i prirodom – ispunjavamo božanske uredbe o ljubavi, učeništvu i čuvanju.

Ako vas zanima kako je trojedina priroda Boga utkana u tkivo stvaranja od jedne do druge kozmičke razine, o tome možete pročitati ovdje.

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.