Kako bismo slijedili Krista, moramo neprestano biti spremni napustiti način na koji promatramo svijet, piše Aleteia.

“Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.”

Postoji ključna razlika između bivanja nalik djetetu i bivanja djetinjastim. Mnogi tumači ponudili su vlastita viđenja navedenog ulomka iz Evanđelja po Marku, gdje Isus poziva vjernika neka budu djeci nalik.

Misterij

Djeca cijene misterij. Unatoč svojoj radoznaloj naravi (svatko zna kako je malenoj djeci omiljeno pitanje: “Zašto?”), djeca prirodno prihvaćaju misterij. Djetetu je razumljivo da postoje neka pitanja na koja se ne može dati odgovor. Uzmimo za primjer dječju sklonost fantastičnim pripovijestima o čarolijama i nadnaravnim zbivanjima. Uzrok tome nije to što bi djeca željela pobjeći od stvarnosti, nego to što se djecu lakše može povesti ponad svjetovnog poimanja stvari.

Dječja sklonost misteriju odaje i pristajanje uz transcendentno. Djeca žele uzdići se, protegnuti, poletjeti, vidjeti što stoji iza i iznad, nadići sve. Odrasli ljudi često zapadaju u kolotečine, u obrasce naziranja stvari na isti način, iz donjeg rakursa. Sveci su sveti jer posjeduju duh djece koju ushićuje misterij, koja neumorno tragaju za transcendentnim.

Jasnoća

Djeca također stvari vide jasno. U bajkama, likovu su često “dobri” ili “zli”. Djeca također, u odnosu prema stvarima, izražavaju krajnosti: ili ih vole ili ih ne vole. Njihova iskustva su ili “super” ili “užasna”.

Taj crno-bijeli pogled suprotan je pogledu odraslih. U moralnom životu, odraslima je vrlo primamljivo prebivati u sivim zonama. Postali smo vrlo vješti u pletenju mreže samoopravdanja, dok bi dugoročno zapravo bilo bolje prihvatiti da su neke stvari dobre, a neke druge loše.

Nema situacije u ljudskome životu u kojoj ne postoji mogućnost pojave Božje milosti koja svaki život može radikalno promijeniti. Kada se suočimo s teškim etičkim dvojbama, bilo u obitelji ili na radnome mjestu, moramo imati povjerenje u Božje djelovanje u našemu životu. Postoji put koji vodi do svetosti. Naš Gospodin uvijek nas poziva na preobraćenje.

Suvremeni svijet postavlja nam brojne zamke u obliku relativizma ili skepticizma, u koje je lako upasti. Pa ipak, veliki nam sveci uvijek iznova pokazuju da je moguće razlikovati dobro od zla.

Nove stvari

Konačno, iako su ponekad stidljiva, djeca često uživaju u novim iskustvima, novim pustolovinama, u pokušajima stvaranja nečega novoga. Djeca svijet ne vide u istim kategorijama kao odrasli. Nešto slično ustanovio je i Antoine de Saint-Exupéry u “Malom princu”:

Odrasli jako vole brojeve. Kada im kažeš da si upoznao novoga prijatelja, nikada te ne pitaju ono što bi trebali, kao: “Kakav mu je glas?”, “Koje su mu omiljene igre?”, “Sakuplja li leptire?” Umjesto toga, pitaju: “Koliko ima godina? Koliko njegov otac zarađuje?” Oni doista misle da je to najbolji način za otkriti kakva je uistinu ta osoba!

Kao odrasli, robujemo svojim modelima procjene. Mjerimo stvari u udobnim kategorijama koje su često, kao što ističe “Mali princ”, kvantificirane. Učeništvo, međutim, poništava takav stil života. Da bismo slijedili Krista, trebamo neprestano biti spremni napustiti načine na koji gledamo svijet i prihvatiti Kristove kategorije života.

Postati kao mala djeca

Papa Benedikt XVI. ustanovio je da “ako slijedite Božju volju, svjesni da unatoč svim strašnim iskustvima koje proživljavate, nikada neće izgubiti konačno utočište. Svjesni ste da je temelj svijeta ljubav, tako da čak ni kada vam nijedan čovjek ne može ili ne želi pomoći, možete nastaviti, vjerujući Onome tko vas voli”. To je možda i najveća dječja vrlina: povjerenje.

Da bismo postali kao malena djeca, dakle, ne trebamo prigrliti kaotično ponašanje dojenčeta, nego ozbiljno promisliti o velikim vrlinama djece: njihovoj sklonosti misterijima, njihovoj jasnoći i njihovoj ljubavi prema novome.