Bila sam posve sama, i bol se vraćala. „O, Bože. O Bože moj.” Bol se brzo pojačala do gotovo neizdržive razine. Odjednom i neočekivano sam zavapila: „Isuse, Marijo i Josipe, ljubim vas, spasite duše.” Sljedeći je put to bilo više poput vriska: „Isuse, Marijo i Josipe! Ljubim vas, spasite duše!” Bol se povukla gotovo onako brzo kako je i došla. Kako mi je u glavi bivalo jasnije, pomislila sam: „Ajme, ta je molitva stvarno pomogla.”

Trudovi s mojim drugim djetetom trajali su već dvanaest sati, a ja sam se nalazila u prijelaznoj fazi – drugim riječima, bol nije mogla biti gora. Moj je muž odveo našega dvogodišnjega sina k jednome prijatelju kako bi mu bilo lakše kasnije poći sa mnom u bolnicu, pa sam ja neko vrijeme bol morala podnositi sama. Nakon što smo se prijavili na šalteru, moj je muž nastavio moliti Zdravomarije sa mnom i za mene, kada za vrijeme trudova nisam više mogla govoriti. Na naše iznenađenje, naša bolničarka, katolkinja, pridružila nam se u svim molitvama. Unatoč mentalnoj izmaglici izazvanoj žestokim bolovima, ipak sam mogla razumjeti koliki je to dar biti okružena molitvom. Te su molitve bile mnogo, mnogo učinkovitije pri smanjivanju boli nego ijedna vježba disanja ili tehnika podnošenja boli koje smo koristili kada sam rađala naše prvo dijete.

Nakon što je naša mala Lucy konačno debitirala (sat i pol nakon našega dolaska u bolnicu), moje su se misli i dalje vraćale na snagu molitve. Blažena je Majka sigurno bila prisutna s nama, pomažući mi u mojoj potrebi. No najiznenađujući trenutak u cijelome iskustvu bio je kada su sveta imena Isusa, Marije i Josipa naprosto navrla iz mene. Tu nisu bile uključene nikakve misli. U tome je trenutku bilo gotovo nemoguće misliti. Svi moji uzvišeni planovi kako ću bol „prikazivati za to i to” isparili su s definitivnim uzdahom: „Dosta mi je! Zar nisam dovoljno toga prikazala? Tko bi to mogao od mene očekivati da prikažem više? Dosta mi je!” Bol i strah bile su jedine stvari koje su mi bile na umu, sve dok ta sveta imena nisu rasvijetlila moje misli i dala mi olakšanje, ali i svrhu za bol. Razmišljajući o učinkovitosti molitve shvatila sam – ne prvi put – koliko sam zahvalnosti dužna svojim roditeljima. U ovome specifičnome slučaju glavnu je ulogu imala mama.

Moji mama i tata dali su mi blago – najveće blago – vjeru, a u tome je blagu toliko bogatstava, uključujući i molitvu, njezine različite vrste. Kada smo moja braća, sestre i ja bili mali, sjećam se da nas je naša mama naučila strelovitim molitvama – između ostalih i „Isuse, Marijo i Josipe, ljubim vas, spasite duše”, kao i ideje kada te molitve koristiti. Vozili bismo se kroz neki kvart, a netko bi rekao: „Vidi, mama, u nečijem dvorištu ima Gospin kip!”, a mama bi rekla nešto poput: „Neka vam to bude podsjetnik da izmolite strelovitu molitvu, možda „Marijo, nado moja!”. Ili, kada bismo čuli da netko spominje ime Božje uzalud, mama bi nam rekla: „Samo recite sami sebi ‘Blagoslovljeno ime Isusovo’.” A jednom kada smo na cesti naletjeli na led, sjećam se da je mama uzviknula: „O Bože, pomozi nam!” Poslije smo se tome i nasmijali, sve od puste dramatičnosti situacije, ali taj je trenutak bio uistinu dubok. Kada je bila u potrebi, mama je znala kome će se prvome obratiti, i nismo doživjeli nezgodu.

Općenito, molitva je blago Crkve. O tome bi se mogao napisati zaseban članak. Aspiracije, ili strelovite molitve, imaju svoje specifično mjesto i svrhu. Sveti Pavao nam u Prvoj poslanici Solunjanima 5,17-18 kaže: „Bez prestanka se molite! U svemu zahvaljujte! Jer to je za vas volja Božja u Kristu Isusu.” Moliti bez prestanka ne zahtijeva stalan tijek molitvenih formula, nego više duh molitve. Liturgijska molitva (sveta misa i Časoslov, na primjer) i zajedničke molitve (na primjer krunica i Put križa) uzvišenije su i značajnije za naš život u vjeri, ali osobna molitva, uključujući i strelovite molitve, jest ono što nam pomaže formirati duh molitve, i u konačnici bolje sudjelovati i u liturgiji i u zajedničkoj molitvi. Jer nije moguće uvijek biti na svetoj misi ili moliti krunicu od jutra do mraka i istovremeno obavljati dužnosti nužne kako bi se živjelo zdrav ljudski život. Imati duh molitve jest imati na umu Božju prisutnost kroz čitav dan, i uzdizati Njemu svoje misli kada je god to moguće. Kardinal Francis Arinze, predstojnik Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata od 2002. do 2008. godine, ovako je to rekao:

„No poziv da bez prestanka molimo postaje mogućim ako razumijemo da to znači imati duh molitve kroz čitav dan, težiti da ostanemo sjedinjeni s Bogom bez pokušavanja da u svakome trenutku imamo trenutnu i svjesnu spoznaju o njegovoj prisutnosti. Moguće je Bogu prikazivati velike poslove u danu nekom kratkom, strelovitom molitvom.”

Drugim riječima, strelovita molitva učinkovita je u uzdizanju našega uma Bogu onda kada nema vremena da kažemo nešto formalnije. Ona nam Ga na neki način čini uistinu prisutnim. Usto, navika da se prisjetimo Božje prisutnosti zapravo donosi lakoću djelovanja, tako da onda kada ljudska slabost čini nemogućim svjesno usmjeriti naše misli ili djela k Njemu, mi to ipak možemo učiniti, i nesvjesno. U jednome smislu, to je kao kada stalno ponavljanje stvara ugaženu stazu, kojom se On može približiti našemu umu onda kada Ga naš um ne može tražiti.

Presveto ime Isusovo pruža nam arhetip snage strelovite molitve. Njegovo ime ima moć. Prisjetite se ovoga odlomka iz Poslanice Filipljanima (2,8-11): „[…] ponizi sam sebe, poslušan do smrti, smrti na križu. Zato Bog njega preuzvisi i darova mu ime, ime nad svakim imenom, da se na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ. I svaki će jezik priznati: ‘Isus Krist jest Gospodin!’ – na slavu Boga Oca.” Nije bilo ničega novoga pod suncem – jedan grešan dan za drugim, ispraznost za ispraznošću, sve do Utjelovljenja. A Utjelovljena Riječ dopustila je da mu se dadne ime, da ima ime, kako bismo ga mogli poznavati i zazivati Ga. Nije da slova ili kompozicija imena imaju vrijednost sami po sebi, nego Onaj kojega se zaziva tim imenom tome imenu daje snagu. Sam Bog uzeo je ljudsko tijelo, i rodio se kao čovjek sličan nama u svemu, osim u grijehu. A poput svakoga drugoga ljudskoga bića, dobio je ime. Ime Isusovo ne bi bilo od velike važnosti da nije bilo Riječi koja je postala tijelom, i umrla kako bi čovječanstvo moglo imati vječni život.

U svojoj knjizi „Divote Presvetoga Imena” (The Wonders of the Holy Name), o. Paul O’Sullivan piše: „Dobio je ime ‘Isus’ kako bismo mi, kada kažemo ‘Isus’, Vječnome Ocu prikazali beskonačnu ljubav, beskonačne zasluge Isusa Krista. Drugim riječima, prikazujemo Mu Njegova vlastitoga Božanskoga Sina, prikazujemo Mu veliko Otajstvo Utjelovljenja.” Veliki pjesnik mogao je doista napisati: „Što je u imenu? To što ružom nazivamo i s bilo kojim drugim imenom jednako bi lijepo mirisalo.” O dragi, dragi Shakespeare, u svemu drugome bih te spremno mogla pohvaliti, ali u ovome ne. Postoji barem jedno Ime neusporedivo s ijednim drugim po ljepoti, moći i dobroti. Duše se spašavaju, patnja se smanjuje, zlodusi dršću od užasa – a sve po tome jednome Imenu.

Mama, hvala ti što si me naučila zazivati ga.

Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.