Jednom sam vidio skupinu sjemeništaraca kako ulazi u kino dvoranu i nekoliko njih je poslušno pokleknulo – i odmah zatim pocrvenjelo od srama – prije nego što su sjeli na svoja mjesta.

Uvjeren sam da će im Bog oprostiti takvu pretjeranost dobre navike. U sjećanju svojih kostiju, živaca i mišića oni znaju jednu duboku istinu: “I Riječ tijelom postade i nastani se među nama i vidjesmo slavu njegovu – slavu koju ima kao Jedinorođenac od Oca – pun milosti i istine” (Iv 1,14). Grčki tekst Evanđelja govori nam da je Božja riječ “prebivala” među nama. On je među nama podigao svoj šator, kao što je Mojsiju naložio da napravi šator – Prebivalište njegove slave.

Rani su kršćani bili oduševljeni zbog te činjenice, isto kao i skupina sjemeništaraca toliko godina kasnije. Čim svećenik izgovori riječi posvete nad česticama kruha i vina, oni su potpuno i trajno promijenjeni u tijelo i krv Isusa Krista. Ustvrditi da je ta prisutnost tek simbolična bila bi nevjera. Ustvrditi da ona traje samo dok traje bogoslužje bila bi hereza. Sveti Justin mučenik, koji je živio u Rimu oko 150. godine poslije Krista, svjedočio je Isusovoj trajnoj prisutnosti u euharistiji. Govorio je o đakonima koji sakrament pričesti odnose u domove bolesnih i nepokretnih nakon što bi misa završila. Tertulijan, koji je naraštaj kasnije pisao u sjevernoj Africi, zabilježio je da su kršćani u vremenu progona sakrament pričesti čuvali u svojim domovima, odnoseći se prema njemu s krajnjim poštovanjem. Nedugo nakon toga, Hipolit Rimski je zapisao da je euharistiju potrebno čuvati u čvrstoj, neprobojnoj kutiji.

Dakle, čuvanje i poštovanje bili su znakovi crkvene euharistijske prakse od najranijih godina, čak i u zemljama koje su bile toliko udaljene kao što je to bio Rim ili Kartaga. Jednom kad je kršćanstvo ozakonjeno, crkveni su oci ostavili još i više dokaza tome. Poznato nam je, na primjer, da se sveti Bazilije Veliki (sredinom 4. stoljeća) služio svetohraništem u obliku golubice, koji je bio obješen iznad oltara njegove crkve. Nekoliko godina kasnije u Italiji, sveti Paulin Nolanski je opisao nešto što je više nalikovalo na svetohraništa kakva danas poznajemo: udubljenje u zidu ugrađeno u novoizgrađenu crkvu.

Oni su onda znali, isto kao što i mi danas znamo, da je Isus doista prisutan u Presvetom sakramentu – tijelom, krvlju, dušom i božanstvom. Ta prisutnost je trajna. A ako je trajna, onda je moramo priznavati. Moramo mu se klanjati, jer zapisano je: “Života mi moga, govori Gospodin, prignut će se preda mnom svako koljeno” (Rim 14,11). Ako se, kao što kaže sveti Pavao, “na ime Isusovo prigne svako koljeno nebesnikâ, zemnikâ i podzemnikâ” (Fil 2,10) koliko će se još više prigibati pred njegovom tjelesnom prisutnosti! [naglašavanje autorovo]

Današnje crkve svoje posvećene euharistijske hostije čuvaju u prostoru koji se naziva svetohraništem. Taj naziv u misli priziva redak iz Iv 1,14, ali i prijenosni Šator sastanka u kojem je Bog bio prisutan, a kojim su se služili drevni Izraelci. Prema crkvenomu zakonu, svetohranište bi trebalo biti “nepokretno, izgrađeno od čvrsta i neprozirna materijala i zaključano, tako da bi se opasnost od oskvrnuća mogla u potpunosti izbjeći”.14 Svetohranište bi trebalo biti na “mjestu koje je uočljivo, prikladno ukrašeno i koje pomaže molitvi”. Jasno je da Crkva želi da svetohranište bude mjesto božanskoga štovanja.

Činimo stoga ono što se od nas očekuje. Svaki put kad prođemo ispred svetohraništa, nakratko pregibamo desno koljeno do poda. Dakako da možemo napraviti i više od toga, i trebali bismo. Nevezano za naše redovito prisustvovanje svetoj misi, možemo svratiti do crkve i nakratko “posjetiti” Isusa u Presvetome sakramentu. To mogu biti i iznimno poučni trenutci povedemo li sa sobom djecu. To je moćan, a šutljiv način za učenje nauka stvarne prisutnosti – on govori rječitije od stotine katekizama i lakše se usijeca u pamćenje. Naš posjet ne treba biti dug, dovoljno je svega nekoliko minuta da pozdravimo Isusa i prikažemo tihu molitvu.

Katolici također štuju i oltare u svojim crkvama. Kad prođemo ispred njih, zaustavimo se i napravimo blagi naklon glavom ili savijanjem u struku. Pobožnost prema oltarima naučili smo od Isusa, koji je pokazao veliko poštovanje prema oltaru jeruzalemskoga hrama (vidi Mt 23,19–20), ali i od crkvenih otaca koji su uspjeli stvoriti civilizaciju ljubavi što je isijavala iz njihovih svetišta.15 “Udovice i siročad treba poštovati kao žrtveni oltar.”

Naša milosrdna ljubav izraz je naše euharistijske vjere i života. Ona pretpostavlja naše poštovanje prema Kristovu tijelu – poštovanje koje počinje pred svetohraništem i oltarom, ali koje nas prati gdje god da idemo. Pa čak i u kino dvorane.

Prebirite u svome srcu

Moja je majka imala običaj voditi me u šetnje, ali tijekom njih nikad nije prolazila pokraj crkava. Pokraj crkava se nije prolazilo. U njih se ulazilo. Uvela me je u crkvu, odvela sve do pred oltar i kleknula pomoliti se.

Vidio sam s kakvom su se iskrenošću njezine usne pomicale u tišini i osjetio pozornost s kojom je slušala nekoga koga ja očito nisam mogao ni vidjeti ni čuti. Cijelo je svoje srce unijela u svoju molitvu. Očito je razgovarala s nekim važnim, premda je jedino što sam ja vidio bio zlatno svetohranište i treperavo svjetlo u njegovoj blizini.

Sve me se to dojmilo, ali ne zadugo. Nakon kraćega vremena već mi je svega bilo dosta. Povukao sam je za haljinu. “Hajdemo.” Činilo se kao da me uopće nije čula. Počeo sam  iznova i iznova ponavljati to isto, govoreći sve glasnije i glasnije.

Napokon smo otišli. Kad smo izišli, majka mi je rekla: “Na onom je mjestu Isus.” Od vremena kad sam bio tek sićušno djetešce, uvjeren sam, prije nego što sam išta razumio i u onim vremenima kad sam razumio tek maglovito, majka mi je govorila o Isusu, našemu Spasitelju i našemu Bogu.

Ako je moja majka rekla kako je na onome mjestu Isus (a ona je bila veoma mudra) i ako je to isto rekao i on sam: e pa, onda je to bilo tako. Katolička vjera u euharistiju bila mi je naviještena i znao sam da je to istina.

Kasnije, kad sam diplomirao psihologiju, mogao sam navesti razloge zašto dijete može vjerovati čak i u najnevjerojatnije stvari koje mu kaže roditelj. Međutim, kad sam na teologiji učio o naravi i razlozima vjere, shvatio sam zašto moja vjera, čak i dok sam bio dijete, nije bila tek subjektivna “uvjerenost” koja će jednostavno nestati čim nastupi složenije proučavanje svijeta.

U ovomu čudesnom i strašnom svijetu, u kojem Bog zaista prebiva, netko tko je imao božansku vjeru progovorio je o vjerskoj istini vrlo malom djetetu. Međutim, to je bilo dijete koje je krštenjem primilo veliki dar vjere. Čak i tada, bez da sam to i znao, Gospodin je moj maleni razum podario spremnošću da pojmim kao istinite sve one dobre stvari koje je želio da znam. Sad znam jednu od najboljih stvari.16

Ronald Lawler, OFM Cap., 20. stoljeće

Gornji tekst je izvadak iz knjige Scotta Hahna “Znakovi života”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje.