Riječ je o sakramentu koji ljudi ne razumiju i od kojeg strahuju. Ovaj se sakrament dugo nazivalo „posljednja pomast” i dijelio se onima koji su bili na vratima smrti, često u intimi i agoniji neminovne smrti. Gotovo kao da se Crkva u posljednji čas sjetila da ima još jedan, doista zadnji oblik pomoći: „Čekajte, nemojte još ići, zaboravili smo vam još nešto dati!”

Iako sam ovaj sakrament tijekom šesnaest godina službe mnogo puta podijelio – čak i vlastitoj majci – prvi sam ga put doživio s druge strane, na bolesničkome krevetu. Sakrament mi je podijelio svećenik koji je već godinama moj duhovnik. Moram priznati, ugođaj je toga dana bio nešto ozbiljniji i svečaniji od naših uobičajenih susreta. Naime, posljednjih se deset godina redovito svakoga mjeseca nalazim s tim starijim svećenikom. Naši se susreti sastoje od jednoga nepromjenjivog obreda – prvo sjednemo na kavu, a ja mu se žalim na subraću i biskupa. Puno se smijemo! Nakon toga slijedi ispovijed i dogovor za idući mjesec. Svaki od tih susreta bio mi je dragocjen. Iskusiti na vlastitoj koži Božje milosrđe, otvoreno razgovarati i prepustiti se očinskomu pogledu koji sluša bez osuđivanja – sve me to navodi na jedini put koji je bitan, put mojega osobnog obraćenja. Žao mi je ako to nije dovoljno očito. „Stari čovjek”, o kojemu sveti Pavao često govori u svojim poslanicama, u meni još uvijek umire. Ali reći ću vam jednu stvar, bilo bi gore da prestane!

U bolnici Percy primio sam, dakle, bolesničko pomazanje koje se dugo smatralo sakramentom umirućih. Kakva zabluda! Osnovna njegova milost jest milost utjehe, mira i ohrabrenja koja pomaže da pobijedimo nevolje bolesti i krhkost starosti. Riječ „ozdravljenje” u tome se sakramentu pojavljuje u gotovo svakoj rečenici obreda. Vjera u Boga je obnovljena, a iskušenje malodušnosti i tjeskobe nestaje. Mogu i sam 0 tome posvjedočiti.

Prema Zakoniku kanonskoga prava, bolesničko pomazanje je istinski dar svakomu krštenom pojedincu „koji se, pošto je stekao sposobnost da se služi razumom, počne nalaziti u pogibelji zbog bolesti ili starosti”.1 Bila bi šteta čekati posljednji tren prije smrti za taj sakrament. Tražite ga ranije. Primiti bolesničko pomazanje ne znači umrijeti, upravo suprotno! Kako je rekla jedna kršćanska novinarka: „Najvažnije je ozdravljenje duše. Ako je došlo vrijeme umiranja, sakrament daje milost za mimo preživljavanje velikoga prijelaza. No Gospodin može dopustiti, čak i požuriti ozdravljenje tijela. Brojni su bolesni nakon bolesničkoga pomazanja ozdravili, neki su ga primili i više puta, primjerice tijekom teške bolesti od koje su u međuvremenu ozdravili.”2

Unatoč tomu, članovi obitelji previše oklijevaju pozvati svećenika radi toga sakramenta od kojega bi njihovi bližnji bolesnici mogli imati koristi. Kao da se boje da ih njime smještaju u predvorje smrti! Koliko sam samo puta čuo slične telefonske razgovore i rasprave na bolničkim hodnicima: „To će ga uznemiriti… Još nije vrijeme za to!” Takva sumnjičavost i pretjerana opreznost ukazuje na to da ne poznajemo dovoljno ovaj uistinu veličanstveni znak Božjega milosrđa i nježnosti, blago koje Gospodin želi podariti onima koji pate, kako bolesnicima tako i njihovim bližnjima. Jer kada Bog daje, to nikada nije samo napola.

Gornji tekst je izvadak iz knjige Pierrea Amara “Izvan funkcije – Potresna ispovijest o suočavanju s tumorom, patnjom i vlastitom krhkošću”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

Footnotes

  1. Zakonik kanonskoga prava, Kan. 1004.
  2. Christine Ponsard, u Famille chrétienne, br. 1204, 10. – 16. veljače 2001.