Hladan, slavonski vjetrovit jesenji dan u Osijeku.

Na Tvrđi smo, pred baroknom zgradom na Trgu Vatroslava Lisinskog. Njezina siva fasada, na kojoj se još vide oštećenja od gelera iz Domovinskog rata, kao da pojačava dojam stanovite ravničarske melankolije u koju nas taj dan uljuljava.

Ali, dojam traje samo dok ne uđemo u zgradu gdje nas dočekuje žamor mladenačkih glasova na hodnicima, koji nas vraća u puninu života i njegovih obećanja. Ušli smo, dakle, u zgradu Isusovačke klasične gimnazije, odgojno-obrazovne institucije koja trenutačno educira, formira i pripravlja za život oko 220 mladih ljudi.

Škola je relativno „mlada“, započela je s radom u školskoj godini 1998./1999. Ali, ima bogatu i jaku tradiciju na koju se može „nasloniti“. Isusovački je red pokretao i otvarao čitav niz klasičnih gimnazija u hrvatskim gradovima, pa tako i onu u Osijeku. Bilo je to početkom 18. stoljeća, a škola je prekinula s radom kada je 1773. nakratko, zbog političkih pritisaka na papu, ukinuta Družba Isusova.

Školski duhovni program

Tradicija isusovačkog gimnazijalnog obrazovanja u Osijeku ponovo je oživljena te 1998. odlukom tadašnjeg provincijala Hrvatske pokrajine Družbe Isusove, a u dvadesetak godina ova klasična gimnazija uspjela se nametnuti kao jedna od najuspješnijih i najkvalitetnijih takvoga profila u Hrvatskoj.

„U nekoliko zadnjih godina naši su učenici bili državni prvaci u povijesti, geografiji, grčkom i latinskom, a prema jednom istraživanju uvršteni smo među petnaest najkvalitetnijih škola“, priča nam, ne bez ponosa, ravnatelj gimnazije pater Sebastian Šujević, dok razgovaramo s njim u njegovu uredu.

Šujević je mlad redovnik, ali već je obavljao par odgovornih dužnosti u svojoj provinciji, među onima i studentskog kapelana na Jordanovcu i promotora duhovnih zvanja. Ravnatelj osječke Isusovačke klasične gimnazije već je četvrtu godinu. Preuzeo je instituciju koja je već bila afirmirana i dodatno joj „pojačao“ reputaciju o kojoj jasno govori i činjenica kako svake godine vlada veliki interes za upis u nju.

Pri tome, škola, iako već ima pomalo „elitni“ renome, ne želi raditi posebnu selekciju prilikom odabira novih učenika.

„Upisi se obavljaju preko interneta i mi nemamo prevelikih uvjeta osim onih standardnih koje imaju i sve druge škole. Jedino što je drugačije jest razgovor s učenikom i roditeljima u kojemu im osim obrazovnog programa predstavljamo i svoj duhovni program, a učenik zajedno s roditeljima, u slobodi, pristaje da će aktivno sudjelovati u njemu“, objašnjava nam ravnatelj.

Duhovni program koji škola nudi odvija se na dvije razine – na razini cijele škole, kada svi sudjeluju u svetim misama tijekom školske godine kojima se prate liturgijska razdoblja i blagdani Božića i Uskrsa. Druga razina je ona razredna na kojoj tijekom školske godine svaki razred od prve do četvrte godine školovanja prođe duhovnu obnovu.

Kako nam ravnatelj pojašnjava, duhovne obnove uvijek su prilagođene dobi učenika i svojim temama prate i podržavaju njihov osobni razvoj.

Ateisti u školi

Pitamo patera ima li u školi djece iz ateističkih obitelji?

„O da“, odgovara nam.

„Pa kako reagiraju kada im govorite o ovom duhovnom programu?“ pitamo dalje.

„Bez problema ga prihvaćaju. Roditelji znaju da tu nema nikakvog prisiljavanja, nego da će djeca proći kroz taj duhovni program u slobodi izbora“, kaže.

U zapadnom svijetu dosta se raspravlja o svojevrsnoj „krizi“ katoličkih sveučilišta i škola, čak o stanovitom gubitku duhovnog identiteta u programima koji se nude na njima. Gubitku koji se događa pod pritiskom scijentizma i pogrešno shvaćenog sekularizma u pristupu odgoju i obrazovanju.

U Isusovačkoj gimnaziji u Osijeku nemaju takvih problema.

Identitet gimnazije jasno je definiran, kaže nam ravnatelj, prije svega isusovačkim dokumentima o školstvu koji služe kao kamen temeljac u formiranju i usmjeravanju programa. I taj identitet jasno se izražava ne samo u onom duhovnom dijelu nastavnog programa, nego i u svim drugim predmetima.

„Ono što je važno jest da vodimo dosta računa o formaciji naših profesora, jer njihova formacija odlučuje o onome što će oni prenijeti djeci. Preko formacije profesora stvara se i utjecaj katoličkog identiteta na svaki predmet koji ovdje predajemo. Bez obzira o tome je li riječ o društvenoj ili prirodnoj znanosti, u svakom od tih predmeta moguće je prikazati pod nekim vidom bogatstvo i ljepotu onoga duhovnoga koje se naučava u kršćanskom ozračju. Pri tome, ništa se ne nameće, nego se događa u spontanosti i slobodi“, priča nam pater Sebastian i dodaje kako su većina profesora laici, ali među njima je i par redovnika.

Obiteljska atmosfera

Dok nas vodi hodnicima svoje škole, pater Šujević nam objašnjava kako profesori ovdje imaju zahtjevan zadatak. Na njima je da svojim radom i naučavanjem u odgoj i obrazovanje djece uvedu tri glavne značajke isusovačkog pristupa obrazovanju na kojemu ovaj katolički red temelji svoje obrazovne institucije.

„Postoje, dakle, tri temeljna stupa isusovačkog pristupa obrazovanju“, objašnjava nam i nastavlja:

„Mi djeci nastojimo pružiti intelektualno obrazovanje, vjersku formaciju te naposljetku osobnu skrb za svakog pojedinog od njih. Taj treći stup je nešto specifično – nastojimo da naši profesori u svim razredima dobro upoznaju učenike i stvore jednu blisku i obiteljsku atmosferu povjerenja u kojoj se rješavaju svi problemi, kako oni s učenjem tako i oni koji su povezani s osobnim razvojem“.

Nešto od te „obiteljske, intimne atmosfere“ osjetili smo i obilazeći razrede škole. Djeca se, vidljivo je to, u školskim klupama i na hodnicima škole osjećaju i ponašaju opušteno, u čemu im ne smeta niti objektiv našeg fotoreportera Saše Ćetkovića.

„Ja u ovoj školi znam svu djecu poimence“, kaže nam profesorica hrvatskog jezika i književnosti Marija Klasić Petrović koja sada radi kao knjižničarka.

„Radila sam i u drugim školama i doista bih rijetko čula da nastavnici među sobom razgovaraju o osobnim problemima koje njihovi učenici imaju, da su ih svjesni i da im poklanjaju pažnju“, objašnjava Klasić-Petrović dodajući da je to prednost koju sa sobom donosi manja škola.

Zgrada Isusovačke gimnazije.

Ali, razlog te prisnosti nije samo manji broj učenika, nastavlja:

„U našem kolektivu postoji osjećaj zajedništva koji također nisam negdje drugdje susrela. Mi profesori, mogu to reći bez pretjerivanja, imamo osjećaj poslanja, da radimo zajedno na nečemu važnome i dobrome. I to ozračje iz zbornice prenosi se na djecu.“

Ili, kako to objašnjava ravnatelj Šujević:

„Naše poslanje jest izgradnja Kraljevstva Božjeg. Mi imamo poslanje od Crkve i to poslanje se prenosi na nastavnika. Svaki nastavnik je u razredu predstavnik Krista i Crkve. On ima svoje poslanje i u tom poslanju može računati na pomoć Duha Svetoga i njegove darove.“

Zvuči zahtjevno.

„Da, to je svakako zahtjevnije nego naprosto doći i ispredavati ono što ti je zadano taj dan“, priča nam profesor povijesti i latinskog Alen Šimičić.

„Ali, ono što mi nastojimo raditi jest pokazati vlastitim primjerom svakome učeniku kako bi trebao izgledati i ponašati se jedan intelektualac katoličkih uvjerenja. Ne zanosimo se idejom da nama u školu dolaze sve ‘stopostotni’ katolici. Dapače, vjerojatno veći broj naših učenika ide u crkvu samo formalno. Ali, tu je presudan naš primjer. Mi moramo svjedočiti svojim primjerom“, pojašnjava profesor i nastavlja:

„Jedino što ja mogu jest pojaviti se pred njima s izgrađenim stavom i pokušati ga svjedočiti. Tu ne pomaže djeci filozofirati nego se mora sve ono što se zastupa, zastupati vlastitim životom.“

Ako djeca u gimnaziju ne ulaze kao katolici, izlaze li onda iz nje kao takvi, pitamo Šimičića?

„Moja želja jest da odu odavde kao dobri ljudi i intelektualci od kojih će hrvatski narod i Katolička Crkva imati koristi. I, naravno, da se ostvare u svojim obiteljima i na svojim radnim mjestima“, kaže profesor i dodaje kako je, naravno, za tu ostvarenost potrebna vjera.

Odgoj za vrijednosti

Pater Sebastian Šujević kaže kako je kod djece koje dolaze u srednjoškolski sustav potrebno voditi računa o razdoblju adaptacije kroz koje trebaju proći.

„Djeci treba pomoći svladati metodologiju učenja. Oni, čini mi se, ne znaju kako učiti. Kako iskoristiti vrijeme na satu. Srednja škola ih dovede u neku vrstu šoka. To je skok gdje nije tako lako odmah dobiti dobru ocjenu, gdje se upada u jedan drugačiji ritam. Ali, prije svega im treba pomoći kako se nositi s tim perfekcionizmom, pogrešnim mentalitetom koji im nameće društvo, a ponekad nažalost i mi odrasli, bilo roditelji, bilo nastavnici. Mentalitetom koji naglasak stavlja na učinak zbog kojeg se zanemaruje i vrijednost osobe. Potrebno je odgojiti ih da cijene sebe i svoje sposobnosti“, objašnjava nam ravnatelj.

A upravo je taj odgoj za vrijednosti u srcu isusovačke ideje obrazovanja koja je u slučaju ove gimnazije dodatno nadahnuta klasičnim, humanističkim konceptom. Ravnatelj Šujević u trenutačnim raspravama oko kurikularne reforme obrazovnog sustava u Hrvatskoj vidi potencijalnu opasnost upravo za taj odgojni koncept.

„Ono što se događa unutar te reforme jest borba za vrijednosti koje se prenose najviše preko humanističkih znanosti. Istinoljubivost, pravednost, požrtvovnost… to su vrijednosti koje imaju snagu mijenjati društvo. Pri tome, važnost STEM-a koji naglašava informatičke i prirodne znanosti jest neupitna, ali ono što će dati smjer ovim doista potrebnim znanjima jesu spomenute vrijednosti“, rekao je Šujević i nastavlja:

Profesorica Marija Klasić Petrović: U našem kolektivu postoji osjećaj zajedništva koji također nisam negdje drugdje susrela.

„Simptomatične su i rasprave oko ratifikacije Istanbulske konvencije kojom se pokušavaju progurati neke drukčije vrijednosti. U takvim manipulacijama, školstvo je jako važno i oko njega se vode najveće borbe. Zašto? Jer ono utječe na mladu populaciju, onu koja je najneopredjeljenija i s kojom je najlakše manipulirati.“

U tom smislu, obrazovne i odgojne ustanove katoličkog usmjerenja koje imaju Vatikanskim ugovorom zajamčeno pravo na autonomiju određenog dijela svoga programa sigurno će u Hrvatskoj dobivati sve više na važnosti.

Jer, kako kaže ravnatelj Šujević, ono jamči onu humanističku i religioznu dimenziju koja sve oplemenjuje i bez koje je cjeloviti razvoj osobe u njezinoj punini – nemoguć.

Goran Andrijanić | Bitno.net

Fotografije: Saša Ćetković

Ova reportaža originalno je objavljena u Glasniku Srca Isusova i Marijina.