U katoličkoj vjeri postoji velika ljepota, jer se sva njezina učenja uklapaju u stvaranje vizije savršenstva kojoj svaka osoba može težiti. Nažalost, mnogi propuštaju ovu ljepotu jer je sve što vide skup krutih pravila i aktivnosti, koje su postavili oni koji im prijete paklom ako ih se ne pridržavaju. Ovo je pogrešno shvaćanje katoličke vjere i Boga, kao što je Isus rekao: „Ta Bog nije poslao Sina na svijet da sudi svijetu, nego da se svijet spasi po njemu.” (Iv 3,17)

Ono što katolička vjera uči jest put do osobnog ispunjenja, koje, kada se postigne, donosi radost. Mnogi ljudi, danas i u prošlosti, traže ispunjenje u gomilanju moći, bogatstva ili slave, ali vrijeme, logika i iskustvo govore nam da konačne stvari nikada ne mogu donijeti trajno zadovoljstvo. Zaista, ljubav je jedina stvar koja je vječna – to je valuta neba, gdje vlada jedino ljubav. Kao što je sveti Ivan pisao, „Bog je ljubav”, a ljubav je pokretačka snaga u katoličkoj vjeri (1 Iv 4,17). Svako učenje u katoličkoj vjeri u biti ima za cilj pokazati Božju ljubav prema nama ili nas poučiti kako uzvratiti Njegovu ljubav ljubeći one oko sebe. To čini poučavajući istinu.

Istina, ono što je stvarno, vrijedi za svakoga i za svaku situaciju. Ona se ne razvija, nego otkriva, jer je istina oduvijek postojala. Ljudima je želja za istinom urođena, jer je znati istinu kao imati vodič za svemir. Znati kako stvari stvarno stoje, kako funkcioniraju i kako utječu na druge stvari omogućuje nam djelovati učinkovito.

Svako je učenje potraga za istinom. Najosnovnija vrsta učenja mjeri i promatra svijet oko nas kroz jedno ili više od pet osjetila. Razum nam omogućuje mentalnu ekstrapolaciju novih ideja iz spoznaja koje su prethodno dokazali drugi. To je osnova za ljudske inovacije. Većinu učenja provode stručnjaci i prenose ga drugima, koji nemaju vremena, resursa ili intelekta naučiti sve vlastitim opažanjima. Time se naglašava procjena vjerodostojnosti stručnjaka kako bi se utvrdila vjerodostojnost onoga što podučavaju. Tu se Katolička Crkva najviše ističe.

Ljepota Katoličke Crkve jest u tome što pruža ekspanzivnu teologiju, koja pokriva velika egzistencijalna pitanja o Bogu i čovjeku na način njoj dosljedan, i pun nade.

Crkva uči da je Božja ljubav prema nama započela s Velikim praskom, univerzalnim događajem stvaranja koji je opisan u Post 1 kao: „Neka bude svjetlost.” Bog je stvorio čovječanstvo na svoju sliku, dajući nam sposobnost rasuđivanja, želju da tražimo istinu, i sposobnost da po njoj slobodno djelujemo (usp. KKC 307). Ovo ima važne posljedice – omogućuje čovjeku sposobnost da shvati da Bog postoji, koristeći znanost za izračunavanje da je Bog stvorio svijet prije 4,8 milijardi godina, te da On uravnotežuje nekoliko univerzalnih konstanti na precizan način koji održava život i koji se ne može dogoditi slučajno. To što nismo neizbježno prisutni omogućuje ljudima da Boga ljube slobodno, a dodatni dar savjesti omogućuje nam da instinktivno razumijemo moralni zakon, koji nas vodi u tome kako da ljubimo jedni druge.

Neki se ljudi žale da imaju „katoličku krivnju”, što im uzrokuje tjeskobu o njihovom vječnom spasenju kada sagriješe. To je više djelo ljudske antropologije nego katoličanstva, jer su katolici i nekatolici podjednako podložni osjećaju krivnje kada griješe. Istina, svatko mora oblikovati svoju savjest, a Crkva osigurava alate (Sveto pismo, Katekizam itd.) za to, ali to ne znači da ljudi urođeno ne razlikuju dobro od zla.

Na primjer, svatko bi se trebao osjećati krivim ako naudi nedužnoj osobi, a Crkva kaže: „Pravorijek suda savjesti ostaje zalog nade i milosrđa.” (KKC 1781) To je zato što Bog savršeno balansira milosrđe i pravdu, a grižnja savjesti poziva nas na djelovanje. U svojemu milosrđu Bog će oprostiti svaki grijeh koji sakramentalno priznamo i ako obećamo da ćemo se popraviti, a u svojoj će pravdi smatrati odgovornima one koji se ne pokaju za grijeh. To pruža ne samo priliku za rast u svetosti, što je olakšano opraštanjem, već i motivaciju da se pokajemo i postanemo bolja inačica sebe.

To nas vodi do velike istine da Bog iznad svega cijeni naše vječno zajedništvo s Njime, kao što je prikazano u Isusovoj velikoj prispodobi o izgubljenom sinu (Lk 15,11-32). Sve Njegovo djelovanje to promiče, kao što svjedoči Crkva i stalno svjedočanstvo svetaca (KKC 313). Svijet se razvija do savršenstva, a Bog olakšava tu evoluciju dajući posljedice našim postupcima, patnju kada smo izloženi zlu, i radost kada činimo dobro.

Kako sveti papa Ivan Pavao II. piše u Salvifici Doloris, patnja je osjećaj koji imamo kada se susrećemo sa zlom, a koje on definira kao nedostatak očekivanog dobra. Ovo otkrivanje zla veliki je dar, koji nas upozorava na vječnu opasnost i uči nas da ljubimo sebe, Boga, jedni druge – i naposljetku da volimo iskupiteljski, spremni trpjeti, pa čak i umrijeti za dobrobit druge osobe, kao što nam je Isus dao primjer na križu. U ovome, naš Bog pun ljubavi koristi vrijeme patnje kako bi olakšao rast u svetosti, koji vodi u vječni život.

Evanđelje koje širi Crkva jest da je Bog toliko ljubio svijet da je dao svog jedinorođenog Sina da svaki koji vjeruje u njega ne propadne, nego da ima život vječni (usp. Iv 3,16). Ono što neki vide kao skup pretjerano strogih pravila zapravo su upute za ljubav prema drugima, a s time i put do vječnog života i ljudskog ispunjenja. To se postiže kada tražimo dobro jedni drugih umjesto da se fokusiramo samo na ono što mi želimo. Ljepota Crkve je u tome što se istina koju ona uči otkriva u malim stvarima u svakodnevnom životu. Na primjer, novopečeni roditelji rado se odriču sna radi dobrobiti svoje male djece i tako podižu dobre obitelji. Slično tome, dobri treneri i vođe znaju da timski uspjeh ovisi o tome da svi u njihovim timovima slijede zajednički cilj i žrtvuju se radi postizanja toga cilja.

Na isti način, sveti Pavao opisuje Crkvu kao Tijelo Kristovo, koje zajedno radi na ispunjenju Isusovoga poslanja – svatko doprinosi koliko može (usp. 1 Kor 12,12-31). Postoji mnogo načina za to, od poučavanja u vjeri i dijeljenja sakramenata do brige za one koji su bolesni ili gladni. Ta vizija sebedarja, usmjerena na širenje dobrih vijesti o Božjoj ljubavi prema nama i o onome što možemo učiniti jedni za druge, bit je katoličke vjere i značajan dio njezine neizmjerne ljepote.

Izvor: Catholic Exchange | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.