Onaj tko danas pokuša govoriti o kršćanskoj vjeri ljudima koji nisu bliže upoznati s načinom crkvenog govora i mišljenja, vrlo će brzo osjetiti kako je takav pothvat težak i neobičan. Vjerojatno će imati osjećaj kako je njegova situacija sasvim točno opisana u poznatoj Kierkegaardovoj priči-usporedbi o klaunu i selu koje je zahvatio požar, priči koju prihvaća i ukratko iznosi Harvey Cox u svojoj knjizi “Grad bez Boga?”. U toj je priči riječ o nekom putujućem cirkusu u Danskoj u kojem bijaše izbio požar. Primijetivši to, direktor odmah pošalje u obližnje selo klauna, koji je već bio spreman za predstavu, da dovede pomoć, to više što je postojala opasnost da vatra, šireći se preko požnjevenih i osušenih polja, zahvati i selo. Klaun pohita u selo i zamoli stanovnike da hitno dođu u cirkus koji gori i da pomognu gasiti. No stanovnici sela smatrali su klaunovu viku tek kao izvrstan reklamni trik koji bi ih htio u što većem broju primamiti na predstavu; seljaci su pljeskali i smijali se do suza. A klaunu je bilo više do plača negoli do smijeha; uzaludno je pokušavao zaklinjali ljude i objašnjavati im kako nije riječ o predstavi, kako ovo nije trik, već gorka istina, i kako zaista gori. Njegovo je zaklinjanje samo još više poticalo na smijeh, ljudi su bili uvjereni da klaun izvrsno igra svoju ulogu — dok nije najzad vatra zahvatila i selo, tako da je svaka pomoć došla prekasno, a selo i cirkus izgorješe do temelja.

Cox iznosi ovu priču kao primjer za situaciju teologa danas, videći u klaunu koji nije uopće u stanju svoju poruku prenijeti ljudima — sliku teologa. Njega u njegovoj klaunovskoj odjeći iz srednjeg vijeka, ili iz bilo koje druge prošlosti, ljudi uopće ne uzimaju ozbiljno. Može govoriti što hoće, on već ima svoju etiketu i svoje mjesto na osnovi uloge koju igra. Svejedno kako se ponašao i na koji način pokušavao prikazati ozbiljnost stvari, već se unaprijed zna da je on samo — klaun. Zna se o čemu govori i zna se da samo predstavlja nešto što sa stvarnošću ima malo ili nikakve veze. Tako se on može mirno saslušati, bez velikog uzbuđivanja nad onim što govori. U ovoj je slici, bez sumnje, prisutno nešto od one tjeskobne zbilje u kojoj se danas nalaze teologija i teološki govor; nešto od one teške nemogućnosti da se razbiju uobičajene misaone i govorne šablone i da se stvar teologije prikaže kao zbilja ljudskog življenja.

A možda naš ispit savjesti mora biti čak i radikalniji. Možda moramo reći da ova uzbudljiva slika – makar u sebi i sadržavala mnogo što istinito i razmišljanja vrijedno – još uvijek stvari pojednostavljuje. Prema toj slici, naime, izgledalo bi kao da je klaun, to jest teolog, savršeni poznavalac stvari, čovjek koji donosi sasvim jasnu poruku. Seljaci pak kojima hita, to jest ljudi izvan vjere, bili bi, naprotiv, oni koji ništa ne znaju, koje treba tek poučiti o onome što im je sasvim nepoznato. Klaun bi onda zapravo trebao samo zamijeniti kostim i promijeniti šminku — i sve bi bilo u redu. No, zar je stvar zaista tako jednostavna? Je li dosta samo pozivati se na aggiornamento, promijeniti šminku i obući civil sekulariziranog jezika ili kršćanstva bez religije pa da sve bude u redu? Zar je dovoljna duhovna promjena kostima pa da ljudi s radošću dotrče i pomognu gasiti požar o kojemu teolog tvrdi da postoji i da predstavlja našu zajedničku opasnost? Htio bih reći da takva, stvarno bez šminke i u moderni civil obučena teologija kakva se danas češće pokazuje, daje ovom nadanju pečat velike naivnosti. Istina je, doduše, da onaj tko pokušava tumačiti vjeru ljudima koji se kreću u današnjem životu i mišljenju, stvarno može izgledati kao kakav klaun, ili možda radije kao netko tko je ustao iz nekog antičkog sarkofaga i ušao u naš današnji svijet u nošnji i mišljenju antike, pa niti on razumije taj svijet, niti svijet razumije njega. Međutim, ako je onaj koji pokušava naviještati vjeru dovoljno kritičan prema samome sebi, ubrzo će primijetiti da tu nije riječ samo o formi, o krizi odijela u koje je teologija obučena. Čovjek koji ozbiljno shvaća težinu teološkog pothvata u odnosu na ljude našeg vremena iskusit će i spoznati ne samo teškoću tumačenja nego i nezaštićenost svoga vlastitog vjerovanja, tjeskobnu moć nevjerovanja usred vlastite želje da vjeruje. Tako će onaj, tko danas iskreno pokušava da sebi i drugima položi račun o kršćanskoj vjeri morati biti spreman uvidjeti da on nipošto ne nosi tek takvu odjeću koju bi trebao samo promijeniti pa da uzmogne uspješno poučavati druge. Daleko više, morat će shvatiti da se njegova situacija ne razlikuje tako potpuno od situacije drugih, kao što je to možda ranije mislio. Postat će svjestan da su u objema skupinama nazočne iste snage, premda, dakako, katkada i na različite načine.

Gornji tekst izvadak je iz knjige “Uvod u kršćanstvo” Josepha Ratzingera. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.