Među prvim monasima koji su oko 280. godine ostavljali svoje obitelji i naselja te se povlačili u potpunu samoću pustinje gdje su živjeli evanđelje, nasljedujući siromašna i ponizna Krista, bilo je onih koji su slovili kao iznimno duhovne osobe te se o njima pročulo nadaleko. Oduvijek su primjeri svetačkoga života privlačili. Tako su se oko tih pustinjaka ubrzo okupili krugovi učenika koji su željeli nasljedovati takav način života, vođeni njihovim duhovnim savjetima.

Ipak, nije lako odgovoriti na pitanje tko su bili ti ljudi koje nazivamo pustinjski oci? Kada se jednoga dana upravitelj Egipta zaputio u skitijsku naseobinu da vidi oca Mojsija, koji je nekoć bio drumski razbojnik, a nakon obraćenja slovio kao jedan od najsvetijih pustinjaka, susreo je putem nekoga starca. Upravitelj ga je zapitao za ćeliju velikoga pustinjaka. “Što će vam on”, odgovori starac, “to je luđak i heretik.” Upravitelj se nije pokolebao takvim odgovorom i nastavio je svoj put. Kada je stigao do crkve, doznao je da je upravo starac kojega je susreo bio otac Mojsije.

Pretpostavimo da je upravitelj u taj čas ostao smeten kao što smo i mi. Pustinjski su oci bili ljudi nesputana duha, spontani i konkretni. Jedino što ih unutar zajednice označuje i daje im neke zajedničke oznake jest izraz “abba – oče”. Do konca IV. stoljeća taj se izraz primjenjivao samo na biskupe. Samo su oni držani ocima. Sv. Pahomije je govorio: “Biskupi su naši oci koji nas poučavaju po Pismima.” Budući da su pustinjske monaške zajednice, radi prostorne udaljenosti, održavale slabu vezu s hijerarhijskom Crkvom, nazivali su ocima one koji su postavljali put novome duhovnom očinstvu.

Kada ovdje rabimo izraz “pustinjski oci”, onda mislimo isključivo na najslavnije egipatske anahorete, poznate po svojoj svetosti. Taj su izraz koncem V. stoljeća počeli rabiti i u Judejskoj pustinji. Kasnije je izraz prešao na predstojnike cenobitskih zajednica, ali ne u smislu u kojemu su ga imali pustinjski oci, jer najčešće cenobitske zajednice i nisu bile smještene u pustinji, već na njezinim rubovima. Nisu, dakle, svi pustinjaci držani očima “abba”, već samo oni koji su bili duhovni vođe učenicima (adelphoi) i ostaloj braći.

Naziv “abba” aramejski je izraz koji označuje oca i prvenstveno je označavao način kako su djeca od milja zvali očeve, tj. tata. U židovstvu nije bilo uobičajeno da se tim izrazom naziva Boga i vjerojatno je Gospodin Isus prvi uporabio taj izraz za Boga Oca. Izraz nalazimo i u Pavlovim poslanicama (usp. Rim 8,14.15). U prvoj Crkvi naziv je bio pridržan biskupima koji su u ime Božje predsjedali i vodili zajednice. U nekim krajevima poglavar samostana se nije po svojoj službi zvao abba, kako je to slučaj na Zapadu. Izraz je bio pridržan onima koji su živjeli na glasu svetosti i koji su duhovno vodili zajednicu, tj. koji su savjetovali i poglavara i braću. Sv. Makarije je npr. toliko živio na glasu svetosti da su Egipćani govorili kako je on Bog na zemlji.

U pustinji je bilo i manje savršenih monaha. Iz različitih zgoda doznajemo za zajedljive i zločeste starce kojima nije bilo lako živjeti s drugima. Osobito su dirljiva svjedočanstva postojanosti i poniznosti učenika koji su ih posluživali, podnosili i koji su nadljudskim snagama trpjeli hirove i nanesene nepravde. U jednoj od tih zgoda opisano je kako se nakon smrti učenika njegovu starcu ukazao anđeo koji ga je ukorio radi zla postupka s učenikom. Čak su i neki učitelji na glasu svetosti vrlo čudno postupali sa svojim učenicima. U životu sv. Dositeja opisano je kako ga je sv. Dorotej do te mjere “izmučio” da je Dositej pisao velikome starcu Barsanufiju: “Oče, moli za mene da me Bog uzme jer ne mogu više izdržati”, na što mu je starac odgovorio: “Strpi se još malo.” Zaista, nakon pet godina samostanskoga života Dositej je umro, a da ostala braća nisu ništa znala o njegovim skrovitim duhovnim podvizima, napose o potpunoj poslušnosti. Tek kada je u samostan navratio monah obdaren darom viđenja i kada se na groblju molio za pokojne monahe, ugledao je u časnome koru preminulih staraca i jednoga mladića. Braća su tada zaključila da je to bio Dositej. Ta nam činjenica svjedoči koliko je bilo plemenitosti i prave vjere među pustinjskim trapnicima koji su znali slabosti svoje braće iskoristiti za svoje i njihovo spasenje.

Pustinjaci nisu rado govorili o sebi, skrivali su se u zabitnu pustoš i prikrivali svoj pravi identitet. Ipak, postoje svjedočanstva raznih zgoda i njihovih životopisa poput “Vita copta” iz VII. i VIII. stoljeća koje nam pružaju dragocjene podatke o mnogim pustinjacima. Većina egipatskih pustinjaka dolazila je sa sela, ali i iz imućnijih obitelji. Roditeljsko imanje koje je naslijedio sv. Antun opat iznosilo je oko 300 arura, tj. oko 100 hektara zemlje. Nisu svi dolazili u pustinju tako mladi kao sv. Antun. Njegov učenik Pavao bio je već oženjen. Kada se jednom vraćao s polja, zatekao je ženu u preljubu i od tada se razočaran povukao u pustinju. Otac Amon je prije pustinjskoga obraćenja pripravljao pomade i kozmetiku. Otac Makarije je posjedovao deve i s njima je trgovao.

Paladije izvješćuje daje otac Makarije Aleksandrijski u mladosti prodavao poslastice. Ivan Likopolski je po zanimanju bio drvodjelja. Dioskur je, prije nego što je postao pustinjak, bio pisar. Među pustinjacima je bilo i bivših robova. Neki su prije obraćenja bili razbojnici. Otac Patermucije je bio vođa razbojničke bande. Kada je jedne noći odlučio napasti ćeliju posvećene djevice, iznenada ga svlada san kada se već bio popeo na njezin krov. U snu je vidio kralja koji mu je nudio da promijeni svoj grješan u krjepostan život. Kada se probudio, djevica ga je uputila u crkvu gdje ga je svećenik naučio moliti nekoliko redaka iz psalama. Nakon toga zaputio se u pustinju gdje se nakon tri godine krstio i oko sebe okupio učenike. Otac Mojsije Etiopljanin bio je prije obraćenja poznat po svojoj perverznoj nemoralnosti i okrutnu razbojništvu. Dirnut pokajanjem nakon jednoga ubojstva, odlučio je promijeniti život i postao je pustinjak. Ni pastir Apolon nije do četrdesete godine života nikada molio. Nakon što je ubio jednu trudnicu, spoznao je težinu svojih grijeha i ispovjedio se. Budući da do tada nikada nije molio, odlučio je da ostatak života neće činiti ništa drugo nego moliti.

Među pustinjacima je bilo i školovanih monaha. Evagrije je bio podrijetlom iz Male Azije, posjedovao je visoku klasičnu naobrazbu te je stekao naziv “pustinjski filozof”. Otac Arsenije je živio na carskome dvoru u Carigradu. Po predaji, njegov primjer slijedila su sedmorica senatora. To su, dakle, neki pustinjski oci, obdareni mnogim darovima Duha Svetoga, ljudi iznimne mudrosti i herojske pokore. Svojim življenjem pokazali su da su u stanju voditi sebe pa su tako zaslužili povjerenje učenika koji su svoje živote stavljali u njihove ruke.

Gornji tekst je izvadak iz knjige monaha Doroteja Toića “Povijest monaštva”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.