Besmrtnošću čovjekovom u Božjoj ljubavi ostvaruje se punina smisla našega postojanja. U tome je veličina i dostojanstvo ljudske osobe.

kardinal-franjo-kuharić-1, smisao života

U uskrsnom vremenu liturgijske crkvene godine, razmišljajmo o najvećoj istini što nam je Bog objavljuje o čovjeku. Čovjek je besmrtno biće. U času začeća Bog mu stvara duhovnu i zato besmrtnu dušu koja oživljuje njegovo tijelo. Ali, svojom je dušom čovjek osoba. On je samosvjestan JA koji misli, istražuje, stvara svoja djela. Svojom duhovnom sastavnicom bića slobodan je i može birati, odlučivati. Ima savjest koja ga upozorava na nepremostivu razliku između dobra i zla. Svojim je duhom sposoban činiti dobro, ali i zlo; ljubiti, ali i mrziti; graditi, ali i razarati.

Tako je čovjek izuzetno biće među svim živim bićima na zemlji. Čvrsta vjera u istinu naše besmrtnosti, čvrsti je temelj i naše moralnosti. Vjerovati u besmrtnost duše i uskrsnuće tijela znači vjerovati u Božju ljubav prema nama. Bog želi da u ovom životu izaberemo vječni suživot s njime u ljubavi bez kraja, u radosti bez granica, u savršenoj sreći bez ikakve sjene.

Ali, vjerujući u tu istinu priznajemo i Božju pravednost koja vječnošću ispravlja sve nepravde, nadoknaduje sve patnje i nagrađuje neizrecivim blaženstvom vjernost i ljubav kojom se čovjek opredjeljuje za Boga i njegovu svetu volju u našem življenju.

Uskrsna vjera, vjera je u našu besmrtnost! Zato je apostol Pavao u svjetlu te vjere pisao kršćanima svoga vremena i svakoga vremena, neka se odreknu “bezbožnosti i svjetovnih požuda te razumno, pravedno i pobožno” žive “u sadašnjem svijetu, iščekujući blaženu nadu i pojavak slave velikoga Boga i Spasitelja našega Isusa Krista.” (Tit 2,12-13)

Besmrtnošću čovjekovom u Božjoj ljubavi ostvaruje se punina smisla našega postojanja. U tome je veličina i dostojanstvo ljudske osobe.

Ljudi su, pogotovo mladi, u potrazi za smislom. Zašto živimo? Što je život? Što je smrt? Što je s patnjom? Kakav smisao života mogu imati hendikepirani tijekom cijeloga života: lišeni vida, sluha, govora, nepokretni? Čemu se mogu nadati neizlječivi bolesnici u svojim bolovima? Ako bi čovjek bio ograničen svojim postojanjem samo na zemlji i samo u kraćem ili duljem vremenu, u čemu bi onda bio smisao života? Pogotovo život u patnji! Tada bi život bio bez nade, a smrt bi bila zadnja riječ na svu ljudsku egzistenciju, na sva ljudska pitanja i na sva ljudska trpljenja.

Ali, u Isusu Kristu, Sinu Božjemu – vječnoj Riječi koja je tijelom postala, imamo sve odgovore. On je iz vječnosti, usvojivši našu ljudsku narav, sišao u vrijeme i povijest. Našom ljudskom naravi postao je naš suputnik i supatnik. Preuzeo je naše patnje i gorčinu naše smrti da to bude cijena našega pomirenja s nebeskim Ocem i da nam svojim križem kao ključem, otvori vrata u vječni život nebeske slave.

U tom svjetlu i naša smrt dobiva novo lice. Kristovom smrću i uskrsnućem, smrt je pobijeđena, kako piše apostol Pavao.

Umrijeti u milosti Božjoj, u ljubavi prema Bogu i ljudima, znači prijeći u novi život, u vječni život. Ako je čovjek živio možda u grijesima, krštenik u svetoj ispovijedi ima mogućnost dobiti oproštenje svih svojih grijeha i tako biti spašen od vječne propasti u koju padaju oni koji su odbacili Boga, njegovu ljubav i milosrđe te tako ostaju zauvijek udaljeni od Boga u očaju i mržnji, u neopozivu prokletstvu.

Kako je onda u životu važno i sudbonosno primati svete sakramente da bismo čistili dušu! Kako je važno da i bolesnici u ispovijedi smire svoju dušu u pomirenju s Bogom! Taj je mir duše djelotvorna pomoć i za tijelo.

Isusovom smrću i uskrsnućem, smrt gubi svoju beznadnu crninu. Uskrsnuli je Gospodin jamac najljepše nade; vječno ćemo živjeti u svjetlosti Trojedinoga Boga Oca i Sina i Duha Svetoga. Vječno ćemo živjeti u zajedništvu nebeske Crkve, ako smo se u ovom životu trudili biti svjetlo pravednosti, dobrote i svetosti. Ali, slabi smo i nesavršeni. No pomireni s Bogom, makar morali proći kroz tajnu očišćenja u čistilištu, konačno ulazimo, licem u lice, u susret s Bogom ljubavi. Apostol Ivan piše: “Ljubljeni, sad smo djeca Božja, i još se ne očitova što ćemo bit. Znamo: kad se očituje, bit ćemo njemu slični jer vidjet ćemo ga kao što jest!” (1 Iv 3,2)

Teško bolesnomu, jednomu našem intelektualcu, novinar je postavio pitanje: “Veselite li se susretu s Bogom?” – Odgovorio je vjernički: “Vjerujte mi, iskreno se radujem tomu susretu! To će biti odgonetka svih tajni, shvaćanje smisla svega … Kako se ne bih radovao tomu! Blagoslovljen sam čovjek! Beskrajno se veselim susretu s Njime! …” (Glumac Franjo Majetić) Taj je vjernik trpio s tom nadom i za njega smrt nije bila odlazak u crno ništa! Besmrtna duša osvijetljena Božjim svjetlom milosti, ide u neizrecivi susret!

Kardinal Franjo Kuharić, 21. travnja 1999.

Gornji tekst je ulomak iz knjige kardinala Franje Kuharića Božja remek-djela u izdanju Glasa Koncila. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Više o knjizi pročitajte NA LINKU!