U ove svete božićne dane i o Novoj godini obilazite domove svojih župljana da na sve njih zazovete Božji blagoslov. Ulazite u kuće kao prijatelji, ili još više, kao duhovni očevi posvećujete stanice svoje župske obitelji — župe. Nije vam lako od jutra do mraka hodati po kojekakvim putovima, stazama, blatu i vodi. Osim toga umorni ste od adventskog ispovijedanja i blagdanskih dužnosti.

No sav taj napor nagrađen je onim toplim prijemom kojim vam otvara svoja vrata velika većina vaše duhovne djece. Ni vjernici ni vi ne shvaćajte to kao neki hladni i službeni posjet. To je susret u krugu obitelji i mora biti osvijetljen toplinom Objave Ljubavi iz Betlehema.

U tim danima kroz mnoge domove prostruji i uzbuđenje i radost radi jednog susreta koji nije samo običaj. Mnogi se vesele svetom činu i dragom dolasku. Doista, u ime Gospodinovo dolazite i pozdravljate: »Mir kući ovoj — i svima koji prebivaju u njoj!«

I svakom stisnite ruku, koji put drhtavu od uzbuđenja, svakom zaželite dobro i svakom se nasmiješite. Drago vam je doživjeti iskreni ljudski osmijeh kao jeku na vaš prijateljski i očinski smiješak. Ovih dana ulazite u svaki dom koji vam otvara vrata i srce!

Kroz godinu će ti posjeti vaše duhovne djece biti vama uzvraćani. Vaši će vjernici kucati na vaša vrata u raznim potrebama i raznim prigodama. Premda će oni dolaziti u najviše slučajeva službeno, vi ih ipak nemojte primati službeno. Sjetite se da vam vraćaju posjet iz božićnih dana i primite ih sa smiješkom, očinski toplo, jer ste i vi bili ohrabreni kad su vas primili sinovski odano.

Toliko se surovosti i grubosti uvuklo u ljudske odnose i u ljudske susrete! Kako se sa strahom pristupa grubim i surovim osobama! Neki su ljudi takvi po svojoj ćudi koja je ostala neobra­đena i tvrda jer je nije smekšala milosna, evanđeoska rosa. Neki su takvi jer su izgubili živce u teškim kušnjama života i nisu dovoljno molili za dar strpljivosti. Neki su takvi jer misle da time uvjerljivije dokazuju svoj položaj ili vlast! Neki su opet takvi jer možda boluju od kakve nastranosti, pa vole nalaziti zadovoljstvo da druge muče. Nađe se, na žalost, i gdjekoji svećenik takav.

Ako otresiti nastupi svjetovnih osoba djeluju odbojno, takvo vladanje duhovnih osoba djeluje daleko bolnije i štetnije na duše. Svećenik nikada ne smije biti takav! Nije ni svećeniku uvijek lako sačuvati mir i kontrolu nad živcima, a pogotovu kada dođe u procijep neuviđavnosti, tvrdoglavosti, nepoučenosti, pa možda čak i drskosti. Ali ipak, usprkos časovitim uzbuđenjima i posrtajima, svećenik se mora kontrolirati, ispitivati, kajati i ponovno odlučivati! On jednostavno ne smije biti kao ljudi ovoga svijeta!

Njegova je najljepša dužnost da ljudima zamjenjuje Isusa. Ljudi to osjećaju i zato žele u njemu Isusa i naći, jer je on sakramentom posvećen da bude živa Prilika Njegova o kojem je rečeno: »On ne lomi napuknutu trsku niti gasi stijenj što tinja« (Iz 42, 3).

Mi svećenici moramo biti svjesni svoje odgovornosti za svaki susret s ljudima. Koliko puta je netaktički postupak do kraja ugasio stijenj što je tinjao. Ima trenutaka kada treba ukoriti, ali ipak u glasu mora drhtati ljubav koja želi spasiti. Dakle ni onda kada primamo krivca i grešnika, ne smijemo nastupati kao suci. »Ne sudite, da ne budete suđeni!« (Mt 7, 1). Nastojmo uvijek biti liječnici. Jakov i Ivan, koji su htjeli sazvati oganj na negostoljubivo samaritansko selo, dobili su od Gospodina tako poučni ukor: »Ne znate čijega ste duha. Sin čovječji nije došao da pogubi duše, nego da ih spasi.« (Lk 9, 55-56).

Ljudi su izmučeni poteškoćama života, nepoučeni i jadni, pa barem njihov svećenik, njihov duhovni otac, mora ih primiti tako da od njega odu smireni, a ne ogorčeni, i uplašeni; privučeni k dobru, a ne gurnuti u zlo.

Jedan nevjernik nakon susreta sa svetim Arškim Župnikom rekao je: »J’ai vu Dieu dans im homme!« — »Vidio sam Boga u jednom čovjeku!« Doista, svećenička duša koja je puna Boga obogaćuje u svakom susretu i svakoga. Iz svoga djetinjstva nosim nezaboravnu uspomenu na jednog dragog svećenika koji je uvijek ljude susretao sa dobrostivim smiješkom, i oni su osjetili radost u njegovoj blizini.

Kako je, naprotiv, žalosno slušati jadanja vjernika koji se tuže na svoga svećenika: »On s nama neće ni razgovarati. Prolazi kraj nas i ne pogleda nas. Dugo nas bez razloga pusti čekati ili nas pošalje tvrdo: Dođi drugi put, sad nemam vremena! Htjeli bismo mu učiniti uslugu, ali on nas prezire. Nikad ga ne vidimo dobre volje, uvijek je kisela lica. Mislimo da nas naš župnik mrzi kada je uvijek s nama tvrd i osoran. U Crkvu sve manje dolazimo, jer nas uvijek grdi mjesto da nam lijepo protumači Božju nauku.«

Vjernici neće zamjeriti svome svećeniku ako koji put s razlogom plane. Ali je upravo sa kršćanskog i ljudskog gledišta neshvatljivo da štedno svojom pojavom i nastupom ulijeva strah.

Svećenik može biti umoran i mnogo puta jest. Može biti bolestan, slabih živaca, iscrpljen, i to će razumjeti ljudi. Ali ipak nikada ne smije prestati zračiti dobrotu Božjeg Sina koji se je među grešnu i bijednu ljudsku djecu spustio kao Dijete!

Nastojmo u svakom čovjeku vidjeti Gospodina koji nam dolazi. Trudimo se da im priuštimo tu radost da Ga oni i u nama susretnu!

Dakle, župni dvor ne smije biti stan »gospodina iz feudalnih vremena, nego dom gdje je svaki župljanin i čovjek očinski pri­mljen, strpljivo saslušan, ljubazno poučen i poslužen!

Pokušajte i vidjet ćete da će smiješak, namijenjen Isusu, u bratu čovjeku više uvjeriti nego propovijed. Riječ obavijena dobrotom teška je milošću samoga Otkupitelja i duboko pada u srce.

Dobrostivi smiješak rasvjetljuje i mračnu dušu! To je nenado­knadiv uvjet uspješnog apostolata.

Draga moja braćo svećenici, ove su misli i poticaji nadahnuti činjenicama iz života. Ovih dana ulazite u domove svojih vjernika da dijelite blagoslov i naviještate mir. Kad vam bilo kada uzvrate posjet u vašem domu, neka budu uvijek primljeni sa smiješkom blagoslova Gospodnjih i dobrodošlicom Božjega mira!

Abbé Pierre, djelotvorni prijatelj nevoljnih, ovako moli:

Gospodine, daj da budem prema svoj braći ljudima onaj koji čeka ne gledajući na sat, koji sluša ne poigravajući nestrpljivo nogom ili prstima, koji prima dobrohotno, a daje diskretno; onaj za kojega svatko zna da će ga naći u potrebi.

Daj da budem utočište u kojem svaka molba nalazi svoje zaklonište; da moja intimnost odmara i obogaćuje samo u Tebi i po Tebi; da zračim onu smirenost koja je odraz Tvoga počivanja u meni; da tako nestanem u Tebi da moje davanje ne bude davanje, nego uzvraćanje.

Neka me Tvoja misao nikada ne ostavi kako bih bez buke i tašte slave služio onima koje Ti nazivaš svojom braćom.

Daj mi duh pronicav i otvoren, ali pun svrhunaravnoga; poniz­nost istinitu i duboku, ali i veliku odvažnost; srce djeteta koje promatra i diše; život unutarnje intimnosti s Tobom; načelo sigurno i čvrsto, ali nikada usko; nastup nadnaravni, ali duboko ljudski; dušu koja će Tebe otkrivati drugima, i smiješak koji manje stoji od električne struje, ali ljudima donosi više svjetla.

Daj da moja požrtvovnost bude kao sitna kiša. Ona sipi i romi­nja tako nečujno da se ne zapaža ni na travi, ni na lišću, a ipak je pod njom mokro.

U toj molitvi svaka je misao meditacija. Molimo je! I svaki dan, ako je potrebno! »Blaženi krotki jer će oni baštiniti zemlju!« (Mt 5, 5).

Poruka iz 1964. godine objavljena je u knjizi “Franjo Kuharić – Hodajmo u istini” u izdanju Nadbiskupskog bogoslovnog sjemeništa.