Prijeđimo na stvar: kršćanski život je proces. To je putovanje na kojemu trebamo uzljubiti i upoznati Boga. Pogledajte apostole: ispočetka nitko od njih nije bio siguran tko je zapravo Krist. Malo-pomalo, zahvaljujući Gospodinovoj pedagogiji punoj ljubavi, Isus je otkrio puninu svojega božanstva. No kako bi se to dogodilo, apostoli su prošli kroz cijeli niz različitih pristupa, osjećaja i zamisli o Isusu, utemeljenih na vlastitim očekivanjima, tjeskobama, strahovima, snovima, pogreškama, nadama…

Zar se isto ne događa i nama? Naravno, u Katekizmu Katoličke Crkve sve je jasno – rekli bi neki – i to je istina. No stvarnost i stvarno iskustvo življenja kršćanskoga života nije uvijek tako jasno. Svi mi, dan za danom, sve više i više upoznajemo i ljubimo Boga, i naša spoznaja u jednome smislu raste. No naš rast je rijetko posve linearan, izravan proces. Ponekad nam se čini kao da smo zarobljeni i osuđeni na stagnaciju. Drugih dana napredujemo u velikim skokovima, a onda, za koji trenutak, naiđemo na neku zapreku i frustrirani smo. Drugih pak dana čini nam se da moramo započeti iznova. Nijednoga se od tih iskustava ne treba bojati. Mi ljudi smo jednostavno takvi i Bog nas svejedno voli. No moramo se čuvati zbog činjenice da se na tome putu nalazi suptilno iskušenje: iskušenje ignoriranja Živoga Boga, i umjesto Njega – mnogo puta nenamjerno – stvaranje svojega vlastitoga, sebi prilagođenoga boga. Mi stvorimo plastičnoga idola, koji odgovara našim unutarnjim ranama, i tako na kraju postavimo zapreke svojem odnosu s Bogom života. Opet, ne trebamo se bojati. Ponekad Bog strpljivo podnosi te jadne suparnike jer su oni samo put – ponekad kamenit i nezgodan – kojim možemo doživjeti nostalgiju koja će naša srca otvoriti ljubavi pravoga Boga.

Sada želim opisati neke od tih mogućih „bogova” s malim početnim slovom koji se mogu pojaviti u našem kršćanskom životu. Kada se osvrnem na svoj život, mogu reći da sam imao odnos s četiri od tih pet „bogova”, ali zbog toga nužno ne žalim. Vjerujem da mi je skidanje njihovih maski i spoznaja razloga zašto su se pojavili u mojemu životu mnogo pomoglo da više ljubim i bolje upoznam Boga. Ipak, važno je identificirati ih i pobjeći od njih što je prije moguće. Oni su loši suputnici i savjetnici, koje đavao često koristi da omete ljude i da ih odvede daleko od pravoga, živoga Boga.

Krenimo!

1. Bog dobrih ljudi

S tim se bogom teško nositi. Kada se osjećamo dobro, i s njim je sve dobro, ali kada se stvari zakompliciraju, kada se u našim životima pojavi grijeh, taj sitničavi bog strašno se uvrijedi i zahtijeva – ako je dobro raspoložen – pokore i žrtve kojima će se popraviti počinjeno zlo.

Oni koji vjeruju u njega nalaze se pred teškom dilemom: da prihvate teško iskustvo da bogu kojega vole nikada nisu dovoljno dobri, ili da tu frustraciju blokiraju opasnom maštarijom – da sebe ne smatraju grešnicima. Onima prvima, nemoćnima pred tolikim osjećajem krivnje, prije ili kasnije postane dosta svega i odustaju, a drugi uz pomoć racionalizacije i isprika izgrade svijet fantazije u kojemu su mane i grijesi drugih ljudi droga koja im omogućava da se privremeno osjećaju smirenima i opravdanima.

Nijedno od tih iskustava ne stvara mir u srcu vjernika. Taj bog stalni je izvor unutarnjega sloma.

2. Bog filozofa

To je mudar i vrlo zahtjevan bog. Njemu je važno da ga njegovi sljedbenici razumiju, da znaju njegovu priču, da se dive njegovim dogmama i da je njihova teologija pravovjerna – sve prema Katekizmu Katoličke Crkve, naravno.

Sljedbenici toga akademskoga božanstva mnogo su čuli o bogu, ali nikada nisu razgovarali s Bogom. Njihovi govori su ispravni, čak i lijepi, ali monotoni, kao da ih se samo čita, a nije ih se proživjelo. A upravo to se i dogodilo, jer su ti ljudi svetohranište molitve pretvorili u prigodu za učenje, a ne za ljubav.

Oni vjeruju da ljube boga jer znaju mnogo o njemu, ali koliko god ljudska logika bila profinjena, ona nije dovoljna da izmjeri Božje veličanstvo. Tada naši dobri studenti postanu frustrirani… Teško im je razumjeti da je najbolja metoda za proučavanje Ljubavi – sama ljubav. Osjećaju nelagodu jer otkriju da se ne žele promijeniti ako to podrazumijeva potrebu da se odbace sigurne spoznaje koje im je dalo znanje. Vjerovali su da proučavaju Božju beskonačnost i svemoć, ali zapravo su poznavali samo boga-patuljka kojega je stvorila njihova pretenciozna inteligencija.

3. Bog astronoma

Taj bog je prelijep poput Mjeseca. Njegovi ga sljedbenici promatraju s divljenjem i poštovanjem, posebno noću, možda uz jednu iskrenu molitvu prije spavanja, ali poslije toga njegova je prisutnost u njihovim svakodnevnim životima samo dekorativna. A nije da ti vjerni ljudi ne vjeruju u njega. Nije da ne znaju da se on utjelovio i dao svoj život da nas otkupi od grijeha. Znaju i sve o Mjesecu i sigurni su da neki gravitacijski čimbenici koji omogućavaju život na Zemlji ovise o njemu. Problem nije u tome. Stvar je u tome da bog astronoma ne silazi na zemlju, ne postaje konkretan, niti se uključuje u živote drugih, a njegove tajne pripadaju prošlosti. 

Ti vjernici su jedna vrlo posebna i žalosna vrsta: vjeruju da su otkupljeni, ali ne žive kao otkupljeni ljudi; vjeruju da su ljubljeni, ali se ne osjećaju ljubljenima; vjeruju da je Euharistija tijelo Živoga Boga, ali u praksi je on mrtav.

Bogu za ljubav, neka im netko progovori o providnosti ili o milosti! Govorite im o svecima, koji zrače Božjom ljubavlju prema svijetu, ili im govorite o sakramentima kao o stvarnome i učinkovitome susretu s Kristom. Podsjetite ih da su zbog Krista naši životi preobraženi, da smo sada djeca Božja, i da je Bog konkretno prisutan u stvarnosti naših svakodnevnih života, u suzama i osmijesima, u frustracijama i u trenucima radosti, a ne u apstrakcijama, u hladnoći, budućnosti, ili u pukome prisjećanju.

Možda će netko od njih, ako im ispričamo sve to, spustiti teleskop i pokušati povjerovati u Boga života. No nemojte se iznenaditi ako nitko od njih to ne učini, jer „vjera preko teleskopa” nije uvijek plod neznanja. Mnogo puta to je odluka koju svjesno donose oni koji se boje da bi blizina Bogu mogla poremetiti ritam koji su oni izabrali za svoj život. Tko zna jesu li njihovi strahovi doista utemeljeni. Možda im se Bog samo želi približiti, poljubiti ih u čelo i otkloniti onaj bolni osjećaj napuštenosti koji ih obuzima. Nikada nećemo znati. C’est la vie.

4. Bog mistika

Taj bog kod svojih sljedbenika stvara mješavinu zadovoljstva i ponosa. Oni koji ga slijede isprva iskuse toplinu i blizinu Živoga Boga, ali zatim, više zadivljeni sentimentalnim iskustvom nego susretom s Gospodinom, žrtvuju sina kako bi sačuvali ovna. Istina, ti ljudi mole, i kako samo oni mole, i kako govore o Bogu! Oni mogu činiti i djela ljubavi, ali njihova religiozna aktivnost vrti se oko njih samih, oko ponosa i senzualnoga zadovoljstva koje doživljavaju.

No, kako se to događa sa svim idolima, taj sitni i bijedni dionizijski bog nije sposoban zadovoljiti istinsku glad za zajedništvom koju zahtijevaju srca njegovih sljedbenika. Zato oni koji vjeruju u ovo božanstvo osjećaju stalnu potrebu razmetati se i drugima govoriti o razmjerima i dubini svojega duhovnoga života. To je očajnički, ali učinkovit mehanizam. Prisnost i pljesak privremeno ožive ugodne osjećaje, a istovremeno uvijek iznova zahtijevaju igranje uloge mistika. Nažalost, oni koji ne prekinu taj začarani krug plate vrlo visoku cijenu. Njihova razglašena svetost ih nadvlada, a njihovo srce, više ispunjeno zrakom nego ljubavlju, raste sve dok se ne rasprsne u komadiće. O, kako Crkva trpi kada se to dogodi!

5. Bog dramatičnih ljudi

Taj bog uvijek je tužan, uvijek žalostan dok promišlja o ljudskim grijesima. Osjeća jednu vrstu bolesnoga zadovoljstva kada podsjeća svoje sljedbenike na njihove zataje, licemjerja i zločestoće. Preuveličava sve kako bi sebe učinio žrtvom, i kako bi prikupio što više molitava, pobožnosti, obećanja i žarkih molitava pokajanja.

Od njegove svemoći nije ostalo ni traga – čini se da je grijeh jači od njega. Zato njegovi sljedbenici uvijek preuzimaju inicijativu: boje se i osjećaju se obveznima udvostručiti svoje napore u borbi protiv grijeha. No oni posrnu, njihove dobre namjere traju samo nekoliko dana ili tjedana, sve dok ne zapadnu u iste pogreške. A škrto božanstvo koje štuju slavi jer ga se za vrijeme te tvrdoglave borbe nitko ne sjeća. Ime boga dramatičnih ljudi izgovara se samo kada njegovi sljedbenici uživaju u krivnji, i kada se pojavljuje (temeljno psihološka) nužnost opraštanja, i tako oni mogu iznova započeti taj otužni začarani krug.

Dramatični ljudi i njihov plačljivi bog – koji je, naravno, projekcija njih samih – suočavaju se s hitnim izazovom: da prestanu koristiti (i zlorabiti) sakrament pomirenja za svoje vlastite psihološke igre.

Sada, kada bih članak završio na ovome mjestu, netko bi me vjerojatno pitao: „Pa koji je pravi Bog?” Jednostavan odgovor bio bi: „Isus, Bog koji nam je predstavljen u Evanđeljima”, ali pokušat ću odgovoriti drukčije, u skladu s metaforom koju je sam Isus koristio:

Bog izgubljenih ovaca

Ovce ovoga Boga znaju se izgubiti. On sebe naziva Dobrim pastirom, ali ne zna kako ih kontrolirati ili ih obvezati da čine ono što on želi. On nepažljivo ostavlja vrata tora otvorenima, i opravdava se govoreći da ljubav, a ne rešetke, niti kazna, određuje ograničenja. Je li itko ikada vidio tako naprednoga pastira?!

Sada, naravno – jer moramo biti pošteni – taj Bog voli svoje ovce i zove ih imenom, jednu po jednu. Zato on, kada jedna ovca nedostaje, odmah primjećuje, i spreman je prijeći svaki mogući put kako bi je pronašao.

Nije li taj Bog neobičan? On ne zaključava svoje ovce, i ne veže ih u toru, ali se ipak, ako se izgube, preobražava u lovačkoga psa koji će pretražiti svaki kutak Zemlje dok ih ne pronađe. Sposoban je ostaviti devedeset i devet ovaca u pustinji kako bi pronašao onu zalutalu!

I kakvo god bilo vrijeme, Bog izgubljenih ovaca nikada se vraća, i ne prekida svoju potragu. Ime svoje ovce kaže vjetrovima kako bi joj oni rekli da je pastir traži. Ostavlja znakove svoje prisutnosti po svim putevima kako bi se ovca mogla prisjetiti koliko je On ljubi. Bori se s vukovima i njihovim bijesom jer je Bog izgubljenih ovaca sposoban dati sve, čak i svoj život, za njih.

I bez obzira na to u kakvome su stanju, kada taj Božanski pastir pronađe ovcu, nikada je ne kori. Toliko je sretan što ju je pronašao da tada zaboravi sve, zove je njezinim imenom, i na svojim je ramenima nosi natrag u stado. To je Bog kršćana.

Izvor: CatholicLinkPrijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.