Koliko god da čitam ulomak Iv 21,1-19, uvijek razmišljam o toj pripravljenoj žeravici na koju je Isus je položio sto pedeset četvrtu ribu.

Događaj s posljednjim ulovom naknadno je napisan, tvoreći izniman epilog. Upravo na dvadesetom poglavlju Ivan završava svoje Evanđelje, naglasivši da nije zapisao sve što je propovijedala Utjelovljena riječ ili Isus Krist. Naslućujemo da se ta pripovijest uopće ne bi trebala nalaziti u tekstu Evanđelja. Zašto se onda ondje pojavila?

Krist još jedanput poziva apostole, ovaj put već nakon uskrsnuća, jer uviđa da bi sve morao početi iznova. Izgleda da su se apostoli vratili starim navadama i, umjesto ljudi, ponovno počeli loviti ribe. Kako je lako odustati od lova, od onog što je najvažnije, a još je lakše vratiti se starim navikama. Samo se dvaput u Ivanovu evanđelju spominje pripravljena žeravica: kada Petar vidi Isusa pokraj pripravljene žeravice i riba te u dvorištu Kajfine palače dok se Petar, nastojeći svladati sram i podrhtavanje ruku, grije nad žeravicom. (Iv 18,25-26). Tada se, kada ga je sluškinja upitala, odrekao Isusa i bilo kakve veze s Njime. Samo je dvaput žeravica bila između Isusa i Petra!

Nastojeći shvatiti dublji smisao te žeravice koja se dvaput pojavila između Isusa i Petra, posegnuo sam za dvanaestim poglavljem Poslanice Rimljanima, u kojem čitamo sljedeće: „Ako je gladan neprijatelj tvoj, nahrani ga, i ako je žedan, napoj ga! Činiš li tako, ugljevlje mu ražareno zgrćeš na glavu. Ne daj se pobijediti zlom, nego dobrim svladavaj zlo.“ (Rim 12,20-21) Te riječi otkrivaju dubok, duhovni smisao. Petar je često iznevjerio Isusa, neprestano se vraćao svojemu starom poslu, ribarenju, ali ti su povratci u sebi imali nešto od odbacivanja poziva; neku vrstu dezerterstva od misije – i ako nije bila riječ o podcjenjivanju, onda barem o nepoštivanju primljene milosti. A Krist je, umjesto da se razočara u Petru, podario ga još većom ljubavlju. Petar ga se odriče pored vatre pred običnom sluškinjom, a Isus osigurava Petru obilan ulov i časti ga pečenom ribom. Bilo bi mi iznimno teško prihvatiti bilo kakav dar od osobe koje sam se odrekao ili sam je jednostavno izdao. Vrlo je teško primiti ljubav od nekog koga neprestano povređujemo. Čovjeka savjest peče poput žeravice, kada umjesto očekivane kazne primi još više ljubavi. Upravo je takav naš Bog u Isusu Kristu – više nego dobar. Nadvladava ne samo smrt nego i našu srdžbu, na neočekivan način, nudeći oprost nakon što smo ga već mnogo puta iznevjerili i omalovažili Njegovu ljubav.

Nigdje nije zapisano da je Petar molio Isusa da mu oprosti što ga je zanijekao u Kajfinu dvorištu. A ipak, bio je siguran u oprost. Možda je, dok se nalazimo u neposrednoj blizini Isusa i Njegove plemenitosti, suvišno čak i reći: „Oprosti mi“. Prevelika je žeravica ljubavi u Njemu da bi Petar mogao dvojiti u oprost od grijeha. Možda bi to čak bio dokaz nevjere u Njegovo milosrdno srce kada bismo ga za takvo što molili.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Ranjeno svjetlo” Augustyna Pelanowskog. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.