Okretanje prema istoku u molitvi ima veliko značenje u očima svetih otaca – isplati ga se malo proučiti

Od apostolskoga vremena kršćani se u molitvi okreću prema istoku i okrenuti onamo prigibaju se u klanjanju pred Bogom. Oni to, dakako, ne čine zbog toga što bi se samo ondje moglo razmatrati o Bogu, kako primjećuje Grgur Nisenski ¹. Ali zašto onda?

Zbog toga svi u molitvi gledamo prema istoku, ali malo ih je koji znaju da smo u potrazi za prvotnom domovinom, rajem, koji je Bog zasadio u Edenu, na istoku.² 

Prvi i najvažniji razlog zašto kršćani istok drže časnijom stranom svijeta negoli ostale tri i zašto se onamo okreću u molitvi proizlazi iz povijesti spase­nja: položaj raja je “na istoku”³. Raj je ono mjesto na kojemu je Božja početna, izvorna i istinska volja u stvaranju postala stvarnost. Stoga Origen piše:

Sada treba nešto reći o strani svijeta prema kojoj treba gledati u molitvi. Budući da postoje četiri stra­ne svijeta, ona prema sjeveru i jugu i ona prema zala­sku i izlasku [sunca], tko ne bi bez dvojbe prihvatio ka­ko smjer prema izlasku sunca očito pokazuje da mora­mo moliti okrećući se simbolički prema toj strani, kao kada bi duša gledala “izlazak pravoga svjetla”?

Ali ako netko više voli svoje molbe iznijeti [pred Boga] na dovratku, bez obzira na koju se stranu svi­jeta otvaraju njegova kućna vrata, s obrazloženjem da pogled u nebo ima u sebi više pozivajućega nego gle­danje u zid – ako, naime, istočna strana kuće slučajno nema nikakva otvora – onda mu treba odgovoriti: bu­dući da se po čistoj konvenciji (thesei) stanovi ljudi otvaraju prema ovoj ili onoj strani svijeta, ali da u pri­ rodnomu redu (physei) istok ima prednost pred osta­lim stranama svijeta, onda ovo prirodno treba stavi­ti iznad konvencionalnoga. No neće li i onaj tko ho­će moliti vani na otvorenom, na temelju ovoga promi­šljanja, moliti okrenut prema istoku, a ne prema za­ padu? Ako, dakle, ondje zbog razumna razloga tre­ba dati prednost istoku, zašto se tako ne bi postupa­lo posvuda?⁴   

Ocima je, dakako, bilo vrlo dobro poznato da je davanje prednosti istoku pred trima ostalim stranama svijeta, pa i okretanje u molitvi prema istoku, zasvjedočeno i izvan biblijske objave. Način kako su oni tumačili ovu podudarnost vrijedno je iznova promisliti u vremenu općega susretanja religija.

Zbog toga su i najstariji hramovi gledali prema zapadu kako bi se one koji su stajali pred likovima bo­žanstava navelo da se okrenu prema istoku.⁵ 

Kada se kršćanin stoga, okrenut prema istoku, klanja svojemu Stvoritelju, pred njegovim duhovnim očima iskrsava raj kao ona “prvotna domovina” gdje pronalazi svoj pravi identitet: živeći u potpunu skladu sa svojim Stvoriteljem, s kojim govori licem u lice, u skladu sa sebi sličnima, sa samim sobom i sa stvorenjima koja ga okružuju. Motri “drvo života”, od kojega po Kristovoj smrti na križu više nije isključen, zbog čega se i molitveno okretanje prema istoku od davnine označavalo i raspelom na zidu. Odatle postaje razumljivo da tek ovo okretanje prema istoku u molitvi doziva molitelju u svijest svu spasenjsko-povijesnu dubinu molbenice Očenaša za oproštenjem grijeha, kako to dubokoumno izlaže Grgur Nisenski.

Kada, dakle, u molitvi gledamo [prema istoku] i u mislima dozivamo u pamet izgon iz onih svijetlih mje­sta blaženstva na istoku, sami dospijevamo do shva­ćanja riječi [“Otpusti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim, i ne uvedi nas u napast”]⁶.

“Dugovi” koje smo sami načinili imaju korijen u onoj Adamovoj iskonskoj krivnji od koje nas je mogao osloboditi jedino Kristov križ⁷. To nas dovodi do drugoga spasenjsko-povijesnog razloga koji oci navode za prastari običaj okretanja u molitvi prema istoku: Kristovo djelo spasenja, u kojemu prvotna Božja stvarateljska volja postaje eshatološka stvarnost. U svojoj sumi prave vjere Ivan Damaščanski, baštinik bogate teološke predaje, ocrtava čitav luk ove povijesti spasenja.

Nije bez razloga i slučajno da molimo okrenuti istoku, nego zato što smo sastavljeni od vidljive i ne­vidljive, to jest sjetilne i duhovne naravi, prinosimo Stvoritelju dvostruko štovanje; jednako kao što psal­me recitiramo duhom i tjelesnim usnama, i krštava­mo se vodom i duhom, i na dvostruk se način povezu­jemo s Gospodinom, sudjelujući u otajstvima i u mi­losti Duha.

Budući, dakle, da je Bog duhovna “svjetlost”⁸, a Krista se u Pismima naziva “suncem pravde”⁹ i “Mla­dim suncem s visine” ¹⁰, stoga mu je istok posvećen za klanjanje. Jer sve što je lijepo treba posvetiti Bogu po ko­mu je dobro sve što je dobro.

A božanski David također kaže: “Sva kraljevstva svijeta, pjevajte Gospodinu, koji se vozi po nebu, po nebu iskonskom”¹¹. No Pismo nadalje kaže: “Zasadi Bog raj na istoku, u Edenu, i u nj smjesti čovjeka koga je napravio”¹², a nakon što je prekr­šio zapovijed, istjerao ga je i “nastanio nasuprot raju blaženstva”¹³, naime prema zapadu¹⁴. Dakle, štu­jemo Boga tragajući za starom domovinom i gledajući prema njoj. No i Mojsijev je šator imao zastor i pokor­nički žrtvenik prema istoku¹⁵. I Judino je pleme, kao časnije, podiglo svoj tabor prema istoku ¹⁶. No i u po­znatomu su Salomonovu hramu vrata Gospodnja bi­la postavljena prema istoku ¹⁷.

Ali i raspeti je Gospodin gledao prema zapadu ¹⁸ te tako i mi molimo gledajući prema njemu [okrenu­ti prema istoku]. A kada je uzlazio na nebo, uzdignuo se je prema istoku ¹⁹ i u tomu mu se smjeru klanjanju apostoli, a vratit će se na isti način na koji su ga vi­djeli kako odlazi na nebo ²⁰, kako je rekao sam Gospo­din: “Dolazak će Sina Čovječjega biti sličan munji što sijevne na istoku i rasvijetli sve do zapada” ²¹. Dakle, mi ga štujemo okrenuti prema istoku, očeku­jući ga.

Okrenut prema istoku kršćanin se moli Bogu s pogledom na “staru domovinu” koju traži nakon protjerivanja iz raja. Pritom se istodobno okreće Raspe­tomu koji mu je svojom smrću i uskrsnućem ponovno otvorio vrata koja vode u ovu njegovu prvotnu domovinu i u koju Raspeti odlazi prije njega, kako je naznačio u trenutku svoje smrti. (Usp. Lk 23,43.)

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Kako moliti” o. Gabriela Bungea. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.

1. Grgur Nisenski, De oratione dominica 5 (PG 44,1184).
2. Bazilije, De Spiritu Sancto XXVII,66,60s.
3. Post 2,8
4. Origen, De oratione XXXII.
5. Klement Aleksandrijski, Strom. VII,43,7
6. Grgur Nisenski, De oratione dominica 5 (PG 44,1184BC)
7. Kol 2,14
8. 1 Iv 1,5
9. Mal 4,2
10. Zah 3,8; Lk 1,78
11. Ps 67,34
12. Post 2,8
13. Post 2,8.
14. To se može zaključiti iz hebrejskoga, a ne grčkoga teksta Post 3,24
15. Može se zaključiti iz Lev 16,14
16. Br 2,3. Iz Jude potječe Mesija!
17. 1 Ljet 9,18
18. Može se zaključiti iz Lk 23,45: sunce se pomračilo da bi označilo da se Krist, “sunce pravde”, “sunce koje izlazi”, u trenutku smrti okrenuo prema zalazu (zapadu), da bi potom sišao u podzemlje. Usp. Atanazije, In psalmum 67,5, gdje se riječi “njemu, koji odlazi preko zapada” tumače “njemu, koji je sišao sve do podzemlja”
19. Usp. Atanazije, In psalmum 67,34: “Budući da je u prethodnome [to jest u retku 5] navijestio Kristovu patnju i njegov silazak sve do podzemlja, stoga navješćuje i njegovo uzašašće na nebo. Riječi ‘prema istoku’ ovdje služe kao parabola. Naime, kao što se sunce od zapada penje prema istoku, na isti se način i Gospodin iz kutova podzemlja uzdiže iznad nebesa.” Usp. također Evagrije, In Ps. 67,34 (s ukazivanjem na Ef 4,10)
20. Dj 1,11
21. Mt 24,27