Origen je rođen 185. godine u Aleksandriji. U rodnom gradu pohađao je studij tadašnjih znanosti i Svetog pisma. Pod Septimijem Severom (202./203.) njegov otac Leonida podnio je mučeništvo te Origen mora preuzeti brigu za obitelj. Očevo mučeništvo, kojega je i sam bio svjedok, ostavilo je snažan dojam za cijeli Origenov život. U 18. godini života, aleksandrijski biskup Demetrije poziva ga u katekumensku školu te on preuzima dužnost pripremanja odraslih katekumena za krštenje. Svojom darovitošću privukao je pozornost intelektualnih krugova te su ga slušali i oni koje nisu bili katekumeni tzv. simpatizeri. Tako se škola podijelila na dva odjela: katekumenska škola, koju je preuzeo Heraklo i škola za simpatizante iz poganstva koju je vodio Origen. Među mnogima koje je privukao, bio je i budući biskup Milana Ambrozije, do tada valentijanski gnostik. Zahvaljujući Ambroziju sačuvani su nam brojni Origenovi govori.

Sa 30 godina Origen je poduzeo značajna putovanja. U Rimu je susreo Hipolita, u Cezareji Teokstita, a zatim i Aleksandra Jeruzalemskog zbog čije je naklonosti smio i propovijedati. Ovo dopuštenje izazvalo je Demetrija Aleksandrijeskog te on osuđuje Origena. Godine 231. biskupi Teokstat i Aleksandar zaređuju Origena za svećenika što još jednom izaziva Demetrija da osudi Origena budući da po kanonskom pravu Origen nije smio biti zaređen jer je izvršio autoeviraciju. Poslije ređenja putuje u Atenu kako bi raskrinkao heretike. Demetrije Aleksandrijski saziva mjesnu sinodu koja osuđuje Origena. Nakon Demetrijeve smrti biskupsku stolicu preuzima Origenov prijatelj Heraklo koji unatoč prijateljstvu ponavlja osudu. Origen stoga napušta Aleksandriju i seli u Cezareju Palestinsku gdje osniva “Misionarsku školu”. Oko 250. godine za Decijeva progona kršćana biva uhićen i zatvoren. Bio je podvrgnut mučenjima ali nije apostatizirao. Godine 254. umire od posljedica mučenja.[1]

Točan broj Origenovih djela nije poznat. Njegov životopisac Pamfilije spominje oko 2000 djela, Jeronim navodi 800 spisa, a Epifanije oko 6000 djela. Navodim samo neka od njih.

Počela

Riječ je o Origenovom mladenačkom spisu u kojem sažima svoja filozofsko-teološka predavanja koja je držao skupinama znatiželjnih intelektualaca. Ključ po kojemu je pisano je disputa o počelima koje su pisali grčki filozofi. Među ta počela dodao je i ona koja se tiču Boga. Okvir je filozofsko-teološka problematika u kojem nastoji sva ljudska pitanja uskladiti sa pitanjem opstojnosti Boga i Trojstva.

Heksapla

U ovom djelu Origen je prikupio 6 izdanja Svetoga pisma i literarno ih usporedio. Izvori su bili: izvorni hebrejski tekst, hebrejski tekst transliteriran na grčki, Septuaginta, grčki prijevodi Staroga zavjeta (Akvila, Simah, Teodocijan). Na stvaranje ovoga djela Origen se upustio zato jer je uvidio razilaženja među autorima i prijevodima, te je htio doći do što izvornijeg smisla. Heksapla je prva egzegeza, a Origen prvi egzegeta u povijesti.

Komentari Svetog pisma

Od komentara na sve knjige Staroga i Novoga zavjeta, ostali su nam sačuvani jedino komentar Ivana i Pjesme nad pjesmama. Značajka ovih komentara je minuciozni pristup u kojem tumači skoro svaka riječ teksta. U tom radu držao se pravila da Bibliju tumači Biblijom. Uz to držao je i da se jedan citat ne može tumačiti van konteksta već samo iz cjeline. U odnosu na homilije, komentari su po stilu mnogo zahtjevniji za čitanje i razumijevanje.

Homilije na knjige Svetog pisma

Sačuvano je oko 200 homilija održanih u Cezareji. Budući da su upućene puku karakterizira ih jednostavan stil. Sadrže i jak poticaj kojim se želi potaknuti slušatelje da se užive u Božju Riječ te rastu u vjeri.

ORIGEN I EGZEGEZA

Od rane mladosti Origen je bio upućen na studij Svetoga pisma koje će ostati u  središtu njegove pozornosti tijekom cijeloga života. Među suvremenicima nije bilo onih koji bi se mogli usporediti s Origenom u poznavanju Pisma, a kasnije generacije će ga slijediti osobito na području egzegeze. Posebno mjesto Sveto Pismo je dobilo u Origenovom djelu Počela. U njima po prvi put donosi pravila za biblijsku egzegezu kojih će se osobito držati Aleksandrijska škola, a kasnije i srednjovjekovna biblijska znanost. Uočio je da je od velike važnosti doći do izvornog teksta koji je onda temelj za egzegetski rad. Zahvaljujući njegovoj Heksapli, nastao je poboljšani tekst Septuaginte.

Pitanje kanona u Origenovo vrijeme bilo je otvoreno. U svojim Počelima Origen postavlja kriterij kanoniciteta. Taj kriterij je Crkva i njezina živa predaja. Samo one knjige koje Crkva čita kao svete i koje se nalaze u crkvenoj uporabi mogu ući u kanon. Za Origena kanon Staroga zavjeta odgovara Septuaginti, a u Novome zavjetu kanonicitet imaju sve knjige koje su kasnije potvrđene. Dvoumio se jedino oko Druge i Treće Ivanove poslanice.

Iako se i prije Origena zastupalo nadahnuće Svetoga pisma, on je bio prvi koji je tu temu posebno razradio. Prema Origenu biblijske knjige nisu ljudska djela jer je njihov sastavljač Sveto Trojstvo. One su sastavljene iz nadahnuća Duha Svetoga, voljom Oca po Isusu Kristu. Sve polazi od Očeve volje koja se ostvaruje po Sinu i postaje stvarnošću u Duhu Svetome. Najviše nadahnuće veže uz Duha Svetoga koji je nadahnuo svakog pojedinog proroka i apostola. Origen osobito zahtijeva cjelovitost Svetoga pisma budući da Židovi nisu priznavali Novi zavjet, a gnostici Stari zavjet. On iznosi tezu da su sve knjige djelo jednoga Boga i u čitavu Pismu je jedan isti Duh. On nadahnjuje, kako piše Origen, “savkoga pojedinoga od svetih, proroka i apostola i nije bio nikakav drugi Duh u starima nego u onima koji su bili nadahnuti pri dolasku Kristovu”.[2] U daljnjem dokazivanju nadahnuća Origen se oslanja na 2Tim 3,16 gdje Pavao ustvrđuje da je Sveto Pismo theopneuston, bogoduho. Budući da je nadahnuto Duhom Svetim, za razumijevanje Pisma neophodan je Duh Sveti. On omogućava čitatelju da ispravno shvati ono što čita. Ta se milost postiže kreposnim životom. Bez dara Duha Svetoga nezamislivo je istinsko tumačenje Svetoga pisma. Kako je Sveto pismo za Origena otajstvo, nemoguća je savršena spoznaja što ipak ne znači da pred njim trebamo mirovati već u njegovu razumijevanju napredovati prema svojim mogućnostima.

Vrlo aktualno u Origenovo vrijeme bilo je i pitanje odnosa Staroga i Novoga zavjeta. Sam Origen često različito govori o Starome zavjetu. U raspravama sa gnosticima izjednačuje ga sa Novim zavjetom, dok raspravljajući sa Židovima naglašava veću važnost Novoga zavjeta. Njegov se stav prema Starome zavjetu najbolje vidi u novozavjetnim usporedbama. Starozavjetne spise naziva sjenom dobara koje postaju zbiljom u Novome zavjetu. Služi se i slikom odgojitelja iz Gal 3,24, po kojoj Bog kao pravi odgojitelj svoje učenike postepeno uvodi u Objavu. Na temelju 2Kor 3,13-15 govori da je Stari zavjet konačno otkriven u Novome zavjetu dolaskom Isusa Krista. Kako bi još bolje prikazao odnos dvaju zavjeta, služi se slikom zemaljskog i nebeskog Jeruzalema. Zemaljski Jeruzalem znak je onoga nebeskoga, a tako i Stari zavjet znak Novoga zavjeta. U svoj rad Origen je unio i pojam Vječno evanđelje oslanjajući se na Otk 14,6. Od toga Evanđelja žive svi sveti i ono omogućava savršenu spoznaju.

Za područje egzegeze, Origenova je zasluga vrlo velika. On je postavio temelje egzegetske metode. Kao Aeksandrinac nadovezao se na filozofsko-znanstvene tradicije Aleksandrije, koja je utjecala i odgojila helenističkog Židova Filona. Origen je prihvatio od Aleksandrijeske škole metodu tumačenja i primjenjuje  je sada na Pismo. Alegorijsko tumačenje primjenjivano je od 6. st. na tekstove grčkoga pjesnika Homera, a kasnije i na tekstove drugih grčkih autora. Origen preuzima alegorijsku metodu, ali je preoblikuje i proširuje pod utjecajem neoplatonističke antropologije koja u čovjeku razlikuje tijelo, duh i dušu. U egzegezi to su doslovni, moralni i duhovni smisao. [3]

Prvi smisao koji Pismo može imati je neposredni smisao i budući da on počiva na slovu, pisanoj vanjskoj formi, naziva se doslovnim. Origen nije bio sklon onima koji samo doslovno tumače svaku riječ. U  doslovnom tumačenju događa se prvi susret čovjeka i Božje riječi koji teži slijedećem, višem stupnju.

Slijedeći stupanj je moralni smisao. To je dublje ulaženje u Riječ koje se događa mijenjanjem života. Prva je razina umni napredak, a druga duhovni. No, ni ta razina nije krajnja.

Treći, duhovni smisao odgovara duhovnim ljudima koji dolaze do duhovnog smisla. Na ovoj razini kršćanin ne pita što ta Riječ općenito znači, već što ona znači za mene. Za Origena je duhovni smisao najvažniji. U njemu razlikuje više tipova. Jedan od njih je tropološki smisao. Tropološko tumačenje istražuje moralni smisao Pisma. U Pismu se traže uzori i odrednice za moralni život. Ono je uzeto kao uzor po kojemu bi kršćanin trebao živjeti, a najočitiji primjer za to je Isus Krist kojega treba nasljedovati. Kao podtip duhovnog tumačenja navodi i alegoriju. Ona ima za cilj da u Bibliji nađe tekstove koji upućuju na Isusa Krista. Za Origena su sve pozitivne ličnosti Staroga zavjeta pralik Isusa Krista. Ovaj se podtip često naziva i tipološki. Duhovni smisao u najužem smislu, a to je ujedno i treći podtip,  predstavlja eshatološko-mistički ili anagoški smisao. Ovaj podtip duhovnog smisla traži u oba Zavjeta zakon koji vječno ravna Božjim kraljvstvom, a to je za Origena ljubav. Tako je ljubav zapravo ključ cjelokupnog Pisma.[4]

Origenova egzegeza kasnije je razvijena i sistematizirana u nauku u četverostrukom smislu Svetoga pisma koje je bilo u uporabi sve do reformacije. Taj četverostruki nauk razlikovao je doslovni smisao i tri duhovna smisla: alegorijski tropološki i anagoški.

Sveto pismo je za Origena bilo smisao života. Ono je ne samo tekst već živa prisutnost Boga. Božja riječ je u Pismu uvijek aktivna te tako postoji više značenja. Preko prvog, doslovnog značenja i dubljeg alegorijskog značenja, Origen dolazi do onog duhovnog smisla koji znači promjenu mojega života. Uz intelektualni napor za shvaćanje Svetoga teksta potreban je i duboki molitveni život. U svom pismu Grguru Čudotvorcu Origen piše: “Izučavajući Sveto Pismo, traži brižljivo i s vjerom ono što većini izmiče, a to je Duh Svetoga pisma. Ne zadovolji se samo time da kopaš i tražiš! Da se steče znanje Božje Riječi potrebna je molitva.”[5] U Origenu tako prepoznajemo ne samo pukoga istraživača koji teži samo za intelektualnim dostignućima, već autentičnoga teologa, bibličara, koji svoj život nastoji usmjeravati po Božjoj volji koja mu se otkriva u Svetome pismu.

[1] J. Pavić-T.Z. Tenšek, Patrologija, str. 109-113.

[2] W. Knoch, Objava, Pismo, Predaja, str. 112.

[3] W. Kern-F. Niemann, Nauka o teološkoj spoznaji, str 65.

[4] Origen, Počela, str. 361.

[5] Origen, Počela, str. 370.