ODGOVOR KOJI ĆE POSTAVITI I NOVA PITANJA

Što znači vjerovati u Krista? Odgovor fra Bonaventure Dude!

Preminuo je fra Bonaventura Duda: Evo kakav je dao odgovor na pitanje – Što znači vjerovati u Krista?

Foto: Flickr.com/Lawrence OP

1. Vjerovati u Krista Isusa znači prihvatiti njega samoga sa svime što on jest, u sebi i za nas. Vrijedi se udubiti u velike kristološke himne Novoga zavjeta: Iv 1, 1 -18; Ef 1,3-14; Kol 1,12-20; Fil 2,6-11; Heb 1,14… On je naš Učitelj, pa stoga treba da postanem i ostanem njegov učenik, trajno napredujući u pronicanju njegova evanđelja. On se iskazao Sinom Božjim i – u Duhu Svetome – objaviteljem Oca nebeskoga: “Nitko ne pozna Oca doli Sin i onaj kome Sin hoće objaviti” (Mt 11, 27). Od njega, od Isusa, učimo tko je Bog, tko li čovjek. I same sebe i sve oko sebe vrednujemo i važemo Kristovim vagama. Onako kako uči II. vatikanski sabor: “Misterij čovjek postaje jasan jedino u misteriju utjelovljene Riječi”, Krista Isusa. “Objavljujući misterij Oca i njegove ljubavi, Krist potpuno otkriva i čovjeka te mu objavljuje uzvišenost njegova poziva” (GS 22).

2. Krist Isus nam se predstavio, nadalje, kao donositelj blagovijesti o životu, i to životu vječnome i neprolaznome kojemu je usmjeren naš život. Živjeti, zauvijek živjeti – to je velika poruka Kristova i dar Krista uskrsloga! Tako po Kristu ne saznajemo samo tko je Bog, nego i tko je čovjek. U Kristu Isusu nam je zasjala svijetla istina o nama samima, o našoj vrijednosti i našemu vječnom određenju. Njegove su riječi: “Ja sam Put, Istina i Život” (Iv 14,6), kao i one: “Ja sam svjetlost svijeta, i tko ide za mnom, neće hoditi u tami, nego će imati svjetlost života” (Iv 8,12).

3. Isus Krist nam se očitovao i kao učitelj novih odnosa između Boga i ljudi i, dosljedno, novih odnosa medu samim ljudima. Proglasio je svoju veliku zapovijed – zapovijed ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Uputio nas je kako ćemo ga najlakše susresti i najbolje počastiti te mu iskazati ljubav: “Što god ste učinili jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili” (Mt 25,40).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

4. Nadalje, za svoga zemaljskoga života Isus je više puta dao znati da kani osnovati novu zajednicu u kojoj će vladati bratski odnosi, zajednicu koju je nazvao Crkvom. Kad je onomadne, okružen svojim učenicima, naučavao, rekoše mu: “Eno vani majke tvoje i braće, traže te.” A on “opkoli pogledom one koji su sjedili oko njega u krugu i reče: ‘Evo majke moje, evo braće moje! Tko god vrši volju Božju, on mi je brat i sestra i majka'” (Mk 3,31-35). Stoga, vjerovati u Krista Isusa znači prihvatiti njegovu zajednicu vjernika, Crkvu Kristovu. Jer, drevna je riječ: “Nitko ne može imati Boga za Oca, tko nema Crkvu za majku.”

5. Ta se zajednica Kristovih vjernika od početka prepoznavala po zajedništvu s apostolima i njihovim nasljednicima, osobito po zajedništvu s nasljednikom sv. Petra, rimskim biskupom – papom. U riječima što ih je uskrsli Isus uputio sv. Petru: “Pasi ovce moje, pasi jaganjce moje” (Iv 21,16-17), kršćani katolici prepoznaju volju Kristovu kojom on svoje vjernike povjerava trajnoj brizi i ljubavi sv. Petra i njegovih nasljednika.
Stoga je prava zajednica vjere, prava Crkva “u zajednici s papom našim i biskupima našim”… “promicateljima prave i apostolske vjere”, kako molimo u euharistijskoj molitvi.

6. Vjerovati u Krista Isusa znači prihvatiti znakove njegove ljubavi i milosti, svete sakramente, koje je on ustanovio da nam po njima daje udjela u svome božanskome životu i svojoj spasiteljskoj snazi. Prvi je sakrament krst. Vrhunac sakramenata je euharistija po kojoj se nadasve ostvaruje njegovo obećanje: “Ja sam s vama do svršetka svijeta” (Mt 28,20). Crkva se oduvijek s najvećom čašću i vjerom sjećala Isusovih riječi na oproštajnoj večeri: “Ovo je tijelo moje, ovo je krv moja!” Stoga je uvijek vjerovala i vjeruje daje pod prilikama kruha i vina on sam, Krist Isus, koji se po pričesti najtješnje sjedinjuje sa svakim svojim učenikom i cijelom Crkvom. Stoga je svaki učenik Kristov osobito osjetljiv na Isusove popratne riječi: “Uzmite, jedite! Uzmite, pijte od ovoga svi!” A cijela Crkva se smatra ovlaštenom da taj spomen-čin sveudilj ponavlja, jer je Isus na Posljednjoj večeri završio riječima: “To činite meni na spomen.”

7. Vjerovati u Krista znači prihvatiti Isusove zahtjeve. Sav je Božji zakon – oblikovan u Starom zavjetu u Deset zapovijedi – Isus prihvatio i obnovio u svoj zahtjevnosti (usp. Mt 5,17-48; Mt 19,3-9 i drugdje). Ali je svim zapovijedima označio dušu, a to je ljubav prema Bogu i bližnjemu, o čemu smo već govorili (usp. Mt 22,34-40; Mk 12,28-34; Lk 10,25-28). Tako se u kršćanstvu sjedinjuju dogma i moral ono što treba vjerovati i ono što treba djelovati, kako pjeva naša adventska pjesma: “Svaki da to djeluje što u srcu vjeruje!”

8. Vjerovati u Krista Isusa znači prihvatiti Isusovu perspektivu ljudskoga života. Nju iskazujemo u svojoj vjeroispovijesti riječima: “Vjerujem… u uskrsnuće tijela i život vječni!” Tu se nadovezuje razgovor o kršćanskoj eshatologiji. Mi vjerujemo u novi, bolji, Božji svijet. No ne odgađamo tu nadu u daleku budućnost. Ta nas vjera ne čini besposlenima na ovome svijetu: “Iščekivanje nove zemlje nipošto ne smije oslabiti nego dapače razbuditi u nama brigu za izgradnjom ove zemlje gdje raste ono Tijelo nove ljudske obitelji koje već može pružiti neku sliku novoga svijeta… Vrednote čovječjega dostojanstva, bratskoga zajedništva i slobode – sve dobre plodove prirode i našega truda koje budemo po Gospodinovoj zapovijedi i u njegovu Duhu na zemlji razmnožili – naći ćemo poslije… preobražene… Kraljevstvo (Božje) već je na zemlji otajstveno prisutno, a kad dođe Gospodin, dovršit će se” (GS 39).

9. Vjerovati u Krista Isusa znači prihvatiti njegov oporučni dar – ljubav i poštovanje prema njegovoj i našoj Majci, Blaženoj Djevici Mariji. Umirući s križa, on je nas sve – u Ivanu – njoj povjerio: “Ženo, evo ti sina, evo ti kćeri.” Ali je i nju povjerio nama: “Sinko, evo ti Majke!” Ivan lijepo dodaje: “I od toga časa uze je učenik k sebi” (Iv 19,26-27). U tim je riječima kršćanska pobožnost razumjela da Isus Mariju povjerava našoj ljubavi i poštovanju, a nas kao sinove i kćeri povjerava njezinoj majčinskoj ljubavi i zaštiti.

10. Vjerovati u Krista znači osjetiti poruku Novoga zavjeta i njegovo značenje za sve stvoreno. Dosta budi spomenuti Ivanov proslov: “Sve postade po njemu, Riječi Božjoj” (usp. Iv 1,3), kao i ono u himnu Poslanice Kološanima daje on “prvorođenac svega stvorenja” i daje “sve po njemu i za njega stvoreno” (Kol 1,15-16).

Ipak, još bar malo o samoj riječi vjerovati. Vjerovati znači i to: biti dobro, što bolje obaviješten. O kome? O Kristu Isusu. Dakako, i o njegovu nauku. A onda, vjerovati znači i opredijeliti se, zapravo stalno opredjeljivati se, kako već život sa sobom nosi uvijek nove izazove, prilike i neprilike. Opredjeljivati se, za koga? I opet, za Krista. Dakako, i za njegovu osobu i za njegov nauk i za sav raspon svega onoga što znači Isus Krist. I u odnosu prema Bogu, prema Svetoj Trojici, prema ljudima, prema svakom čovjeku. Osobito prema onima s kojima nas je Providnost izbližega povezala. Vjerovati uključuje i afektivnu privrženost. Kome? Kristu Isusu. “Gospodine, ti znaš da te ljubim, ti znaš da te volim” (usp. Iv 21,15-17).

Vjerovanje spada u identitet cijele čovjekove osobe koja živi od Krista, s Kristom i za Krista. To čovjeka ne oduzima drugima, nasuprot – još ga jače obvezuje drugima. Sigurno je Krista dobro definirao njegov veliki sluga, mučenički svjedok Hitlerovih logora, protestantski pastor i teolog Dietrich Bonhoeffer. Za njega, Krist je – čovjek za drugoga.

I za kraj jedna davna reminiscencija. Bilo je to negdje ujesen 1944. godine. Mi, franjevački bogoslovi, tada smo išli u šetnju u skupini, dvojica po dvojica. Medveščakom u Zagrebu izlijetala su iz kuća djeca i pozdravljala: “Hvaljen Isus!” Davali smo im tada svete sličice. Kad, gle, ugledam najednom prozoru dječačića. Viče baki: “Baka, hodi, idu hvaljenisusi!” On je, naime, mislio da se mi zovemo hvaljenisusi, kad su nas tako pozdravljali. Nisam to odmah proniknuo. No što sam stariji, to više smatram daje dječačić imao proročkoga duha. I još se uvijek pitam: je li to istina, jesam li ja “hvaljenisus”?

“Slava Božja je živi čovjek!” volio je ponavljati sv. Ireneja papa Pavao VI. Slava Isusova, to je njegov učenik. Onoliko koliko… Toliko vjeruje, koliko djeluje. Nije to uvijek, istina, u izravnom omjeru, ali smo uvijek iznova pred izazovom što ga je Isus uputio Petru: “Petre, ljubiš li me, voliš li me?” Vjerovati u konačnici jest ljubiti.

fra Bonaventura Duda


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 5. kolovoza 2017.

Možda vam se svidi