Sjela sam za stol u kafeteriji centra za duhovne obnove sa svojim tanjurom domaće juhe i salate. Stol je već bilo zauzelo nekoliko sudionika, sviju redom meni nepoznatih. Jedna je žena spomenula koliko voli Pravilo svetoga Benedikta, koje je utjecalo na njezinu odluku da postane benediktinska oblata. Druga je odmahnula glavom i uz osmijeh rekla: „Ja sam ponosna što sam u Franjevačkome svjetovnome redu.” Treća – koja mi je danas dobra prijateljica – ispričala je da se nalazi u procesu formacije da postane svjetovnom dominikankom.

Ja nisam govorila ništa – samo sam jela svoju juhu i pratila razgovor. Uvijek autsajderica, odlučila sam razmišljati o njihovim duhovnim preferencijama. Netko se konačno okrenuo prema meni i zapitao: „A što je s vama? Jeste li vi franjevka, karmelićanka, ili nešto treće?” Pregledala sam svoju odjeću kako bih bila sigurna da nisam odjevena kao redovnica, a zatim, začuđena, odgovorila: „Nijedno od navedenoga. Smatram da u svim tim oblicima duhovnosti ima jako lijepih stvari.”

Iznenadilo me što na to nitko nije ništa komentirao. Čini se kao da se neki katolici koncentriraju na kategoriziranje svoje vjere, kao da je to nužna sastavnica za svetost, ili pak preduvjet za ulazak u raj. Nakon duhovne obnove, i još nekoliko mjeseci poslije toga, osjećala sam potrebu svoju vlastitu vjeru uklopiti u uredan paketić, ako ništa drugo, a ono da se negdje uklopim, ili da drugima objasnim svoj specifičan način života.

Prvo sam razmišljala o tome da postanem franjevka. Kada sam ja bila u srednjoj školi, moja je majka bila svjetovna franjevka, a također sam pohađala franjevačko sveučilište. Moja ljubav prema životinjama i način na koji su Božja stvorenja uvijek govorila mojemu srcu potaknulo me da pomislim kako bih mogla započeti formaciju u toj specifičnoj duhovnosti.

A zatim sam se prisjetila svoje ljubavi prema svetome Ivanu od Križa, svetoj Tereziji Avilskoj, svetoj Tereziji iz Lisieuxa, i svetoj Edith Stein. Uviđala sam dubinu njihova misticizma, a također me privlačio više kontemplativan način molitve, pa sam se kod jedne prijateljice raspitivala o procesu karmelićanske formacije.

Nekoliko mojih prijateljica koje su postale svjetovnim dominikankama pokušale su me uvjeriti kako je upravo to moj istinski duhovni poziv. Postala sam uvjerenijom u to kako sam čitala djela svetoga Tome Akvinskoga, a prisjetila sam se i svoje velike pobožnosti prema svetoj Ruži Limskoj i svetoj Katarini Sijenskoj.

Prepreke su uvijek bile iste: formacija u bilo kojoj specifičnoj duhovnosti bila je zahtjevna, i tražila je jako mnogo vremena. Nekima se to može činiti izlikom, ali u to sam vrijeme bila više nego zauzeta brigom za tri male kćeri, od kojih jedna – Sarah – boluje od rijetke bolesti.

U molitvi sam se osjećala izgubljenom. Htjela sam pronaći „pravi put” za sebe, onaj put koji će me dovesti do osjećaja pripadnosti koji mi je tako očajnički trebao. S vremenom me je Bog podsjetio kako je On Put, i kako su svi ti različiti oblici molitve i pobožnosti podjednako lijepi i Njemu dragi.

U našemu svakodnevnome kršćanskome hodu nama ne trebaju specijalni i komplicirani putevi kako bismo susreli Boga. Neki preferiraju strogost formulaičnih molitava, kao što su devetnice, ružarij i razne krunice. Drugi imaju više dara za spontanu molitvu, ili za molitvu uz nabožnu literaturu, ili za pisanje tekstova duhovne tematike. Neki su pak drugi talentirani za glazbu, i Boga slave pjesmom.

Slično tome, neki katolici vole pohađati tradicionalnu latinsku misu, a neki su prirodno privučeni novus ordu. Unutar same liturgije neki se osjećaju povezaniji s Bogom preko tradicionalnih himana i crkvene glazbe, a drugi pak nalaze radost u suvremenoj slavljeničkoj glazbi.

Mislim da će sljedeća tri retka iz Svetoga pisma sažeti moje misli o različitosti u duhovnim izrazima naše vjere:

  1. „Tražite stoga najprije Kraljevstvo i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati.” (Mt 6,33)
  2. „Doista, kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo – tako i Krist.” (1 Kor 12,12)
  3. „Nema više: Židov – Grk! Nema više: rob – slobodnjak! Nema više: muško – žensko! Svi ste vi Jedan u Kristu Isusu!” (Gal 3,28)

Svaki tip duhovnosti – karmelićanski, franjevački, benediktinski, dominikanski itd. – lijepi su sami po sebi, i neki ljudi stvarno jesu pozvani na specifičnu formaciju u vjeri. No za nas ostale važnije je tražiti poticaje Duha Svetoga nego forsirati specifične molitvene rubrike.

Bog nas često poziva da ga ljubimo i susretnemo se s Njime na načine koji su nama strani. To možda čini kako bi nas održao otvorenima za svoje poticaje, i prijemčivima za trenutke u kojima nam se On želi otkriti.

Izvor: Catholic Exchange | Prijevod: Ana Naletilić

Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja prava. Sva prava pridržana.