Perikopa o pranju nogu postavlja nas pred dva različita načina čovjekove reakcije na ovaj dar: Judina i Petrova. Odmah nakon govora o primjeru Isus počinje govoriti o Judinu slučaju. Ivan nam kaže da je Isus bio potresen u dubini duše i da je snažno izjavio: »Zaista, zaista, kažem vam: jedan će me od vas izdati« (13,21).

Ivan triput govori o Isusovoj »potresenosti«: na Lazarovu grobu (11,33.38), na Cvjetnicu nakon riječi o umrlu pšeničnome zrnu u prizoru koji podsjeća na čas u Maslinskome vrtu (12,24-27) i naposljetku ovdje. To su trenutci u kojima se Isus susreće s veličajnošću smrti i u kojima ga dodiruje moć tame, a njegov nalog bijaše upravo boriti se s njome i pobijediti je. Ovoj ćemo se »potresenosti« Isusove duše vratiti kada budemo promišljali noć na Maslinskoj gori.

Vratimo se našemu tekstu. Nagovještaj izdaje, što je i razumljivo, izaziva među učenicima uzrujanost i istodobno radoznalost. »A jedan od njegovih učenika – onaj kojega je Isus ljubio – bijaše za stolom Isusu do krila. Šimun Petar dade mu znak i reče: ‘Pitaj tko je taj o kome govori.’ Ovaj se privine Isusu uz prsa i upita: ‘Gospodine, tko je taj?’ Isus odgovori: ‘Onaj je kome ja dadnem umočen zalogaj’« (13,23ss).

Da bismo shvatili ovaj tekst, najprije valja imati na umu kako je za pashalnu gozbu bilo propisano ležanje za stolom. Charles K. Barrett tumači upravo navedeni redak ovako: »Sudionici večere ležali bi na svojemu lijevom boku; lijeva je ruka služila da se na nju oslanja tijelo, a desnom bi se slobodno koristili. Tako je glava učenika s Isusove desne strane bila neposredno pred Isusom i stoga se slijedom toga moglo reći da je ležao na njegovim grudima. Očito je bio u stanju povjerljivo govoriti s Isusom, ali njegovo mjesto nije bilo najviše počasno mjesto; ono je bilo s lijeve strane gostoprimca. Unatoč tome, mjesto koje je zauzimao ljubljeni učenik bilo je mjesto prisna prijatelja«; Barrett pritom svraća pozornost na usporedan opis kod Plinija (na nav. mj., str. 437).

Onako kako Isusov odgovor stoji na ovome mjestu, on je posve jednoznačan. Ali evanđelist nam daje znati da učenici, unatoč tome, nisu shvatili na koga je on mislio. Stoga smijemo pretpostaviti da je Ivan, gledajući unatrag, Gospodinovu odgovoru dao jednoznačnost koju on u tome trenutku nije imao za prisutne. Redak 18. nas vodi na pravi trag. Ovdje Isus kaže: »Neka se ispuni Pismo: Koji blaguje kruh moj, petu na me podiže« (usp. Ps 41,10; Ps 55,14). To je klasičan način na koji Isus govori: riječima Pisma ukazuje na svoj usud i tako ga istodobno smješta u Božju logiku, u logiku povijesti spasenja.

Postupno ove riječi postaju posve jasne; pokazuje se da Pismo stvarno opisuje njegov put – ali u tome trenutku to ostaje zagonetka. Najprije iz toga proizlazi samo to da je jedan od sustolnika onaj koji izdaje Isusa; pokazuje se da Gospodin dokraja i u svim pojedinostima mora pretpjeti patničku sudbinu pobožnika koji se, posebice u psalmima, pojavljuje na raznolik način. Isus mora iskusiti neshvaćanje, nevjernost u krugu vlastitih prijatelja i tako »ispuniti Pismo«. On se očituje kao pravi subjekt psalama, kao »David« od koga dolaze i po kojemu dobivaju smisao.

Ivan je tako riječima Psalma, koje Isus rabi kao proroštvo o svojemu vlastitom putu, pridodao jednu novu dimenziju tako što umjesto izraza za »jesti«, koji rabi grčka Biblija, izabire riječ trogein kojom je Isus u svojemu velikom govoru o kruhu označio »blagovanje« svojega tijela i krvi, dakle primanje euharistijskoga sakramenta (Iv 6,54-58). Tako riječi Psalma unaprijed bacaju sjenu na Crkvu njegova vremena, kao i svih vremena, koja slavi euharistiju: Judinom izdajom nije završena patnja zbog kršenja vjernosti. »Pa i prijatelj moj u koga se uzdah, koji blagovaše kruh moj, petu na me podiže« (Ps 41,10). Slom prijateljstva zahvaća i pričesno zajedništvo Crkve kad god uzimaju »njegov kruh« i izdaju ga.

Isusovo trpljenje, njegova borba sa smrću, traje do konca svijeta, napisao je Blaise Pascal polazeći od takvih uvida (usp. Pensées VII 553). Mi možemo reći i obratno: Isus je u ovome času uzeo na sebe izdaju svih vremena, bol zbog činjenice da će ga izdavati u svim vremenima te je do temelja propatio nevolju povijesti.

Ivan nam ne daje psihološko tumačenje Judina čina; jedina uporišna točka koju nam pruža jest ukazivanje na to da je Juda kao blagajnik učeničkoga kruga pronevjerio njihov novac (12,6). U našemu kontekstu evanđelist tek jezgrovito kaže: »Nakon zalogaja uđe u nj Sotona« (13,27).

Ono što se dogodilo s Judom za Ivana više nije psihološki objašnjivo. On je dospio pod vlast nekoga drugoga: tko razbije prijateljstvo s Isusom, odbaci njegov »slatki jaram«, ne postaje slobodan, nego postaje rob drugih moći – ili štoviše: da je uopće izdao ovo prijateljstvo dolazi odatle što je zahvaćen jednom drugom moći, kojoj se otvorio.

Dakako, svjetlo koje je, dolazeći od Isusa, palo na Judinu dušu, nije bilo u potpunosti ugašeno. Tu je pokušaj obraćenja: »Sagriješih«, kaže on svojim nalogodavcima. Pokušava spasiti Isusa i vraća novac (Mt 27,3ss). Sve ono čisto i veliko što je primio od Isusa ostalo je upisano u njegovoj duši – on to nije mogao zaboraviti.

Njegova druga tragedija – nakon izdaje – jest to što više nije bio u stanju vjerovati u oproštenje. Njegovo kajanje postaje očaj. On vidi još samo sebe i svoju tamu, ne vidi više Isusovo svjetlo, koje može obasjati i pobijediti svaku tamu. Tako nam pokazuje pogrješan način kajanja: kajanje koje se više ne može nadati, nego još samo vidi vlastitu tamu, uništava čovjeka i nije pravo kajanje. Pravome kajanju pripada sigurnost nade, koja proizlazi iz vjere u veću moć svjetla, koje je u Isusu postalo tijelo.

Odsječak o Judi Ivan završava dramatičnim riječima: »On dakle uzme zalogaj i odmah iziđe. A bijaše noć« (13,30). Juda izlazi van – u dubljemu smislu. On odlazi u noć, odlazi iz svjetla u tamu; zahvatila ga je »vlast Tmina« (usp. Iv 3,19; Lk 22,53).

Dva razgovora s Petrom

U Judi se susrećemo s opasnošću koja se provlači u svim vremenima – da i netko »tko je prosvijetljen, i okusio dar nebeski, i postao dionikom Duha Svetoga« (Heb 6,4), duševno propada zbog niza prividno neznatnih načina nevjernosti i tako na koncu odlazi iz svjetla u tamu te više nije sposoban za obraćenje. U Petru se susrećemo s drukčijom vrstom ugroženosti, odnosno pada, ali koji ne prerasta u otpad te koji obraćenjem može biti ozdravljen.

Iv 13 pripovijeda nam o dva razgovora između Isusa i Petra u kojima postaju razvidne dvije strane opasnosti. Najprije Petar ne želi da mu Isus opere noge. To proturječi njegovoj predodžbi odnosa između Učitelja i učenika, proturječji njegovoj slici Mesije, koga je prepoznao u Isusu. Njegovo protivljenje pranju nogu u biti znači isto što i njegov prigovor Isusovu nagovještaju muke nakon ispovijesti kod Cezareje Filipove: »Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi«, rekao je tada (Mt 16,22).

Sada s istoga motrišta govori: »Nećeš mi prati nogu nikada!« (Iv 13,8). To je odgovor Isusu koji se provlači tijekom cijele povijesti: ta ti si pobjednik. Ti imaš moć. Tvoje poniženje, tvoja poniznost ne smije biti. I uvijek nam iznova Isus mora pomagati da uvidimo kako je Božja moć drukčija, kako Mesija trpljenjem mora ući u slavu i voditi k slavi.

U drugome se razgovoru, nakon što je Juda izišao i nakon što je dana nova zapovijed, radi o mučeništvu. Ono se pojavljuje u ključnim riječima »otići«, »prijeći« (hypago). Isus je prema Ivanu u dvije prigode govorio o svojemu odlasku onamo kamo Židovi nisu mogli doći (7,34ss; 8,21s). Njegovi su slušatelji mozgali o tome što je time mislio i pritom su postavili dvije različite hipoteze. Jedanput kažu: »Da ne kani poći raseljenima među Grcima i naučavati Grke?« (7,35). Drugi put: »Da se možda ne kani ubiti?« (8,22). Oba puta naslućuju ono ispravno, a ipak temeljito promašuju istinu. Da, njegov je odlazak hod u smrt – ali ne tako da se sam ubije, nego tako da svoju nasilnu smrt preobrazi u slobodno predanje svojega života (usp. 10,18). Isto tako, Isus nije otišao u Grčku, ali je po svojemu križu i uskrsnuću doista otišao Grcima i poganskome svijetu pokazao Oca, živoga Boga.

U času pranja nogu, u ugođaju rastanka, koji obilježava svekoliko događanje, Petar pita svojega Učitelja posve otvoreno: »Gospodine, kamo to odlaziš?« I ponovno dobiva zagonetan odgovor: »Kamo ja odlazim, ti zasad ne možeš poći za mnom. No, poći ćeš poslije« (13,36). Petar shvaća da Isus govori o svojoj predstojećoj smrti i sada hoće naglasiti svoju korjenitu vjernost sve do smrti: »A zašto sada ne bih mogao poći za tobom? Život ću svoj položiti za tebe« (13,37). Doista će nakon toga na Maslinskoj gori potegnuti mač, spreman provesti svoju odluku. Ali on mora naučiti da ni mučeništvo nije junačko djelo, nego milost moćitrpjeti za Isusa. Mora se rastati od junaštva vlastitih djela i izučiti poniznost učenika. Njegova volja za potezanjem mača, njegovo junaštvo završava zatajenjem. Da bi sebi osigurao mjesto kraj vatre u predvorju palače velikoga svećenika i po mogućnosti bio u tijeku najnovijih informacija o Isusovoj sudbini, on tvrdi da ga ne poznaje. Njegovo se junaštvo slomilo u sitničavoj taktici. On mora naučiti čekati svoj čas; mora naučiti kako čekati i nastaviti svoj hod. Mora izučiti put nasljedovanja da bi tada bio vođen svojemu času, onamo kamo nije htio (Iv 21,18) i da primi milost mučeništva.

U oba se razgovora zapravo radi o istome: ne propisivati Bogu što mu je činiti, nego naučiti ga prihvatiti onako kako nam se pokazuje; ne htjeti sama sebe uzdizati na Božju visinu, nego u poniznosti služenja biti polagano oblikovan u pravu Božju sliku.

Pranje nogu i ispovijed grijeha

Na koncu moramo još svratiti pozornost na zadnju pojedinost izvješća o pranju nogu. Nakon što je Isus Petru protumačio nužnost pranja nogu, ovaj odgovara: ako je tako, neka mu Isus opere ne samo noge, nego i ruke i glavu. Isusov je odgovor ponovno zagonetan: »Tko je okupan, ne treba drugo da opere nego noge« (13,10). Što to znači?

Isusove riječi očito pretpostavljaju da su se učenici, kada su dolazili na večeru, okupali i da im je sada za stolom potrebno još samo pranje nogu. Jasno je da Ivan u ovim riječima vidi dublji simboličan smisao, koji nije lako prepoznati. Najprije ustvrdimo da pranje nogu – kako smo vidjeli – ne označava pojedinačan sakrament, nego cjelinu Isusove spasiteljske službe: sacramentum njegove ljubavi, u koji nas u vjeri uranja i koja je prava kupka očišćenja za čovjeka.

Ali na ovome mjestu pranje nogu zadobiva, povrh svoje bitne simbolike, još jedno konkretnije značenje koje upućuje na životnu praksu u ranoj Crkvi. Što je to? Pretpostavljeno se kupanje može odnositi samo na krštenje, kojim je čovjek jednom zasvagda uronjen u Krista i zadobiva svoj novi identitet: biti u Kristu. Ovaj temeljni događaj – kojim sebe ne činimo kršćanima, nego kršćanima postajemo po Gospodinovu djelovanju u njegovoj Crkvi – jest neponovljiv. Ali mu je u kršćaninovu životu – radi zajedništva stola s Gospodinom – uvijek iznova potrebna nadopuna: »pranje nogu«. Što je to? Na to pitanje ne postoji neosporan i siguran odgovor. Ali čini mi se ipak da nas Prva Ivanova poslanica vodi na pravi trag i da nam pokazuje što se time misli. Ondje čitamo: »Reknemo li da grijeha nemamo, sami sebe varamo i istine nema u nama. Ako priznamo grijehe svoje, vjeran je on i pravedan: otpustit će nam grijehe i očistiti nas od svake nepravde. Reknemo li da nismo zgriješili, pravimo ga lašcem i riječi njegove nema u nama« (1,8ss). Budući da i oni koji su kršteni ostaju grješnici, potrebna im je ispovijest grijeha, koja nas »očišćuje od svake nepravde«.

Riječ »očistiti« uspostavlja unutarnju povezanost s perikopom pranja nogu. Ista je praksa ispovijedanja grijeha, koja dolazi iz židovstva, zasvjedočena u Jakovljevoj poslanici (5,16), jednako tako i u Didacheu. Tu stoji: »U Crkvi ispovijedaj svoje grijehe« (4,14) i: »U dan Gospodnji sabrani lomite kruh i zahvaljujte, pošto prethodno ispovjedite svoje prijestupe« (14,1). Franz Mußner, nadovezujući se na Rudolfa Knopfa, o tome kaže: »Na oba se mjesta misli na kratku, javnu pojedinačnu ispovijed« (Jakobusbrief, str. 226, bilj. 5). Jamačno, u ovomu se priznanju grijeha, koje je u svakom slučaju u prostoru utjecaja judeo-kršćanstva pripadalo životu ranokršćanske zajednice, ne smije tražiti sakrament pokore u onome smislu kako se on oblikovao u Crkvi tijekom povijesti, ali se u tome svakako može vidjeti »jedan njegov stupanj« (na nav. mj., str. 226).

U konačnici se radi o ovome: krivnja se ne smije dalje gnojiti pritajena u duši i tako je iznutra trovati. Potrebna joj je ispovijed. Kada je ispovjedimo, iznosimo je na svjetlo, unosimo je u Kristovu očišćujuću ljubav (usp. Iv 3,20s). U ispovijedi Gospodin uvijek iznova pere naše prljave noge i pripravlja nas za zajedništvo stola sa sobom.

Bacimo li pogled unatrag na poglavlje o pranju nogu, možemo reći da u ovoj gesti poniznosti – u kojoj postaje razvidna cjelina Isusova poslanja, njegova života i njegove smrti – Gospodin pred nama stoji kao Sluga Božji, kao onaj koji je za nas postao sluga, koji nosi naš teret i tako nam daruje pravu čistoću, osposobljenost za Boga. U drugoj pjesmi o Sluzi Gospodnjemu kod Izaije stoji rečenica koja u određenomu pogledu unaprijed naznačuje temeljnu crtu ivanovske teologije muke: Gospodin »mi je rekao: ‘Ti si Sluga moj, u kom ću se proslaviti’ (LXX: doxasthesomai)« (49,3).

Ova je povezanost poslanja Sluge i proslave (doxa) u osnovi čitave pripovijesti muke svetoga Ivana: upravo u Isusovu silasku, u njegovu poniženju sve do križa, sjaji Božja slava, proslavlja se Bog, a u Bogu Isus. Sve to sažimlje jedan mali prizor na Cvjetnicu – moglo bi se reći: ivanovska inačica izvješća na Maslinskoj gori: »Duša mi je sada potresena i što da kažem? Oče, izbavi me od ovoga časa? No, zato dođoh u ovaj čas! Oče, proslavi ime svoje! Uto dođe glas s neba: ‘Proslavio sam i opet ću proslaviti!’« (12,27s). Čas križa je Božji čas i čas Isusove istinske slave.

Gornji tekst je izvadak iz knjige pape Benedikta XVI. Isus iz Nazareta  . Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal www.bitno.net. Knjigu možete prelistati na linku ovdje. 

Bitno.net