Eto baš neki dan čujem da je jedan poznanik pao u duboku depresiju. Počelo je s gubljenjem teka, onda se zatvorio u svoj svijet, prestao je raditi i na kraju pokušao i samoubojstvo. Sad je u bolnici, na liječenju i promatranju.

Čudno, pomislih, nikada takvo što ne bih pomislio za ovog dobrog čovjeka. Ljudski gledano, ima sve što može imati, mnogi mu zavide na životnim postignućima: skladna i brojna obitelj, vlastiti obrt, kuća, stan i vikendica, sigurna plaća, a do svojih pedesetih nije bolovao od ozbiljnijih bolesti. I odjednom, krah. Što mu se to dogodilo, svi se pitamo?

Jer, obično mislimo da u depresiju padaju rastavljeni, nezaposleni, oni što na savjesti nose pobačaje, ratne zločine, poroke, ovisnosti i neuredne sklonosti i ljudi s genetskim predispozicijama za takve vrste bolesti. Duhovnici bi dodali, i oni koji se uvuku u mračni krug čaranja i raznih energija, pa na kraju izgube svaku energiju za život. No, sve se više uvjeravamo da ta opaka i podmukla boleština, Gospod je satro, ne bira žrtve. Znam vrlo mlade osobe, depresivne. Znam čak i poneku djecu. Neki bi rekli i da poneki liječnici postavljaju krive dijagnoze, pa izgleda kao da je svaki treći čovjek u depresiji. A neki odmahuju glavom i rukom i tvrde kako bi to zlo nestalo i ne bi ni nastalo da čovjek predano radi i surađuje sa Stvoriteljem i s prirodom i razvija svoj duhovni, a ne samo materijalni život. No, kako bilo da bilo, statistike pokazuju, sve je više korisnika antidepresiva i sličnih medikamenata. Po samom latinskom nazivu, pressio, shvaćamo da je riječ o nekakvim pritiscima.

Možda čovjek previše od sebe traži i očekuje? Možda živimo u suludim ljudskim obzirima, koji navaljuju na srca i umove svojom višetonskom kilažom, a kako nismo supermeni, ne izdržavamo pod tim teretom? Možda si umišljamo? Možda je zaista kriv današnji robovlasnički sistem koji čovjeka degradira na stupanj robota, iscrpljujući ga poslom dok ne padne i ne može više ustati? Ili je stvar u toj duploj i pukoj egzistenciji koja izvlači svaku nadu i radost iz obezglavljenog humanoida; s jedne strane sjaj i zabava na TV-u, s druge strane sivilo rutine i bijeda stvarnosti na kauču s kojega zurimo u hipnotičku kutiju na ormaru?

Gospodin Isus, blagoslovljeno mu Ime, jednom je nagovijestio da će pri kraju svijeta doći vrijeme teških muka. Tako kaže: „Onih će dana biti tjeskobe kakve ne bî od postanka svijeta” (Mk 1319). Kako bi nam pomogao, ni sam nije pobjegao od sličnih trpljenja, nego je ušao u njih pokazujući nam da nismo sami u bolovima i bolestima: „Spopade ga užas i tjeskoba” (Mk 1433). Isusova muka u Getsemaniju, kada se znoji krvavim znojem, slika je Božje nazočnosti u mukama ljudi. Gat-šemane znači „tijesak za tiješnjenje maslina”. Isus je maslina, iz koje pod pritiskom straha i tjeskobe, teče ulje ozdravljenja i pobjede. Ne, ne ćemo biti pošteđeni pritisaka, nitko od nas!

Ni zlatno-dijamantni rolex od desetak tisuća eura, ni blindirani BMW-i, ni jahte, ni police osiguranja ne pomažu čovjeku kad se mora suočiti sam sa sobom i s onime što u sebi nosi. I sv. Pavao kaže: „Blago (prisutnost Božja u nama) nosimo u glinenim posudama, da se ona izvanredna uspješnost pripisuje Bogu, a ne nama. U svemu dakle trpimo pritiske, ali ipak nismo u tjeskobi; ne znamo kamo bismo se okrenuli, ali ne očajavamo; progone nas, ali nismo ostavljeni sami u pogibeljima; obaraju nas na zemlju, ali nismo uništeni. Mi uvijek i u svemu nosimo na svom tijelu umiranje Kristovo, da se na našem tijelu očituje i njegov život” (2 Kor 47-12).

Jasno je, čovjek ne može bez Boga i točka. Jedino što je moćno i trajno i vrijedno jest u nama, ne na nama. Jedino snažan duh može ući u borbu s pritiscima, od koga god i od kuda god bili. Jedan mi doktor – kršćanin reče, da pacijentima s depresijom predlaže „molitvu zahvalnosti”. Dakle, čim se probudiš, počneš zahvaljivati Bogu, na svemu. „Bože, hvala Ti što sam danas ustao. Hvala Ti što imam krov nad glavom. Hvala Ti za ženu koja leži do mene i za našu djecu u drugoj sobi. Hvala Ti što jednim pritiskom prsta palim svjetlo. Hvala Ti za toplu vodu. Hvala Ti za doručak koji ću sada pojesti. Hvala Ti na poljupcu moje supruge i na pitanjima moje djece. Hvala Ti za školu koju pohađaju. Hvala Ti na zrakama sunca koje probijaju kroz prozor. Hvala Ti na ptici koja pjevuši u vrtu. Hvala Ti što u ovoj zgradi nismo sami, hvala Ti za svaku osobu koju ću danas sresti. Hvala Ti što se mogu voziti vlastitim autom. Hvala Ti na očima, ušima, rukama, nogama. Hvala Ti za moj život, moje krštenje, moj brak, moju crkvu, moju plaću, moje prijatelje…”

Mislim da treba pokušati, ovaj je lijek bezbolan i tako lagan. Da, primamo sve zdravo za gotovo, a svijet je tako lijep, sve je u njemu dar i sve može biti na blagoslov čovjeku. Zaboravili smo od Koga smo i Komu idemo! I u svojim brigama i pritiscima ne vidimo ljepotu svake travke i svakog kamenčića. Vratimo se malim stvarima, zahvalno, pa nas velike brige neće uništiti! Sjetimo se i one: „O zalazu sunca donosili su pred Isusa bolesne koji su patili od mnogih bolesti. On bi na svakoga od njih stavljao ruke te ga izliječio. Iz mnogih su izlazili zlodusi i vikali: Ti si Sin Božji…” (Lk 440) „Zalaz sunca” slika je umora i „čaše života koja se već prelijeva”. Isus je dodirnuo i izliječio svakoga, ne samo neke. Kod ponekih su bolesti izazvane đavolskim utjecajem. Eto, sad kad znamo, prihvatimo ruku Onoga koji ima moć i nad depresijom.

Marko Glogović

Preuzeto iz knjige “Samo za stotu ovcu”

Više savjeta i tekstova o tome kako se boriti s depresijom voljene osobe, ili vlastitom depresijom, možete pronaći OVDJE.