Liturgijska odjeća što je svećenik nosi za slavlja svete euharistije treba najprije jasno očitovati da svećenik nije nikakva privatna osoba, kao ovaj ili onaj, nije on tu bilo tko, već je on tu namjesto jednoga drugoga, naime, namjesto Isusa Krista. Treba iščeznuti sve njegovo čisto privatno, osobno, i ustupiti prostor Kristu. “Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist.” (Gal 2,20) Ova riječ kojom sveti Pavao izražava novinu krštenoga čovjeka iz posve osobnog iskustva Isusa Krista ima svoje specifično značenje i vrijednost za svećenika koji slavi euharistiju. Nije važan on, važan je Isus Krist. On ne dijeli ljudima samoga sebe, već Isusa­ Krista. On je samo sredstvo Isusa Krista, on ne čini ništa vlastitom snagom, već kao glasnik – da! – kao nazočnost jednoga drugoga, “in persona Christi” (u osobi Isusa Krista), kako veli liturgijska predaja.

Liturgijsko odijelo neposredno nas podsjeća na tekstove u kojima Pavao govori o oblačenju Krista: “Koji ste god u Krista kršteni, Kristom se zaodjenuste”, poručuje on u Poslanici Galaćanima (Gal 3,27). U Poslanici Rimljanima slika je povezana sa suprotstavljenošću dvaju načina življenja. Onima koji svoj život provode u razuzdanim gozbama i pijankama, u bludnosti i raspuštenosti pokazuje Pavao kršćanski put: Ne činite tako, “nego zaodjenite se Gospodinom Isusom Kristom i, u brizi za tijelo, ne pogodujte požudama” (Rim 13,14). U poslanicama Efežanima i Kološanima ista se misao sažima još općenitije, smjerajući na antropologiju novoga čovjeka: Obucite se u “novoga čovjeka, po Bogu stvorena u pravednosti i svetosti istine” (Ef 4,24). “Svukoste staroga čovjeka s njegovim djelima i obukoste novoga, koji se obnavlja za spoznanje po slici svoga Stvoritelja! Tu više­ nema: Grk – Židov, obrezanje – neobrezanje, barbar – skit, rob – slobodnjak, nego sve i u svima – Krist.” (Kol 3,9–11) Pretpostavlja se da je slika o oblačenju Krista formirana analogno oblačenju kultnih, obrednih obrazina odgovarajućega božanstva prilikom­ inicijacije u misterijske kultove. Kod Pavla ne radi se više o obrazini i obredu, već o procesu nutarnje preobrazbe i pretvorbe koja smjera prema obnovi čovjeka iznutra, prema zbiljskoj­ Bogosličnosti, te time i prema jedinstvu samoga čovjeka, prema nadilaženju ograda­ i zapreka koje su izrasle iz čovjekova pada u grijeh i stalno iznova rastu. Stoga je slika o oblačenju­ Isusa Krista dinamička slika, usmjerena prema preobrazbi čovjeka i svijeta,­ prema novom čovječanstvu. Liturgijsko odijelo podsjeća na sve to, na to postati-kao-Krist, i na novu zajednicu koja iz toga treba nastati. To svećenika izaziva da se pokrene u dinamici izlaska iz začahurenoga ja prema biti-novi, prema novini koja izvire iz Krista i uvire u Krista. Liturgijsko odijelo podsjeća sudionike na novi put koji je započet s krštenjem, nastavlja se u euharistiji, a vodi prema budućem svijetu koji se treba odcrtavati i iščitavati već u našem svagdanu, snagom­ sakramenta.

Eshatološko usmjerenje koje imamo u slici odijela, odnosno oblačenja, Pavao je još dublje razradio u poslanicama Korinćanima. U Prvoj poslanici Korinćanima veli: “Ovo raspadljivo treba da se obuče u neraspadljivost i ovo smrtno da se obuče u besmrtnost.” (1 Kor 15,53) Nešto dublji i snažniji uvid u svoju borbu i nadanje nudi nam Apostol u petom poglavlju Druge poslanice Korinćanima. Pavao označava tijelo našega zemaljskog života kao “zemaljski šator” koji se ruši te usmjeruje pogled prema vječnoj kući na nebesima koja nije sagrađena ljudskom rukom. On se straši urušavanja svoga šatora, strah ga je “razgoljenosti” u kak­voj će se pokazati. Nada se da ne će biti razgoljen, svučen, nego “preobučen”, da primi “nebeski­ dom” – konačno tijelo – kao novu haljinu. Apostol ne želi odložiti tijelo, ne želi biti bez tijela, bestjelesan. Ne želi bijeg duše iz “tamnice tijela”, u što vjeruje pitagorejska predaja koju je preuzeo Platon. Pavao ne želi bijeg, nego preobrazbu. On se nada uskrsnuću. Teologija odjeće postaje time teologijom tijela. Tijelo je više od izvanjske odjevenosti čovjeka. Ono spada na čovjekov bitak, ono je njegova bitna sastavnica. Pa ipak – to se tijelo raspada,­ ono je samo šator. Ono je provizorno, privremeno. Ali ono je istodobno i anticipacija­ konačnoga tijela, konačne punine čovjekova bića. Liturgijsko odijelo nosi i tu poruku u sebi. Ono je “preodijevanje”, a ne “razodijevanje”, a liturgija nas stavlja na put toga preodijevanja, na put spašavanja tijela u uskrslome tijelu Isusa Krista, koji je novi “dom nerukotvoren, vječan na nebesima” (2 Kor 5,1). Tijelo Kristovo koje primamo u euharistiji, s kojim se u euharistiji sjedinjujemo (“jedno tijelo s Kristom”, usp. 1 Kor 6,12–20) spasava nas od “razgoljenosti” – golotinje s kojom ne možemo stajati pred Bogom. Imajući na umu taj Pavlov pogled, bila mi je veoma draga stara formulacija prilikom dijeljenja­ pričesti: “Tijelo Gospodina našega Isusa Krista sačuvalo dušu tvoju za život vječni­.” Ta formulacija nauk iz 2 Kor 5,2–10 pretvara u molitvu. Duša sama bila bi otužni fragment. Ali već i prije zajedničkog uskrsnuća svih duša ulazi u Kristovo tijelo koje postaje takoreći­ naše tijelo, kao što mi trebamo postati njegovo tijelo. Tijelo Kristovo spašava dušu za vječni život. Ovo je za grčko mišljenje besmisleni paradoks, ali sa stajališta Krista uskrsloga to je živa nada. Liturgijsko odijelo smjera i onkraj značenja izvanjske odjeće, ono je anticipa­cija nove odjeće, uskrsloga tijela Isusa Krista, anticipacija novoga koje nas očekuje nakon što se razori ovaj “šator” i dobijemo “trajno boravište” (usp. Iv 14,2: “U domu Oca mojega ima mnogo stanova.” Riječ koja se ovdje rabi za “stanovi” znači zapravo “bora­vište, nastamba”, da bi se upozorilo na konačnost, na vječno trajanje.).

Crkvenim su ocima pri razmišljanjima o teologiji odjeće odzvanjala u ušima i druga dva teksta koje želimo uključiti u svoja promišljanja za bolje razumijevanje liturgijske odjeće. Ponajprije imamo prispodobu o izgubljenom sinu u kojoj otac, izgrlivši povratnika, zapovijeda: “Brzo iznesite haljinu najljepšu…” (Lk 15,22) U grčkom izvorniku stoji “prvu” haljinu (στολην την πρωτην) pa su crkveni oci tekst tako i čuli i čitali, odnosno razumijevali. Prva je haljina za njih ona haljina u kojoj je Adam stvoren i koju je izgubio kad je posegnuo za tim da bude Bogu jednak. Sva odjeća koju čovjek otada nosi samo je bijedni nadomjestak za ono svjetlo Božje koje dolazi iznutra, za ono što je bilo njegovo pravo “odijelo”. Tako su sveti oci u prispodobi o izgubljenom sinu i njegovu povratku u očev dom slušali i povijest o Adamovu padu, o čovjekovoj palosti. Isusova je prispodoba istodobno i poruka o povratku i pomirbi čovjeka uopće. Povratnik u vjeri dobiva natrag “prvu” haljinu, odijeva se ponovno­ u Božje smilovanje i Božju ljubav, što je njegova prava ljepota. Bijela haljina koja se za krštenja predaje trebala bi simbolizirati i taj veliki povijesni kontekst te istodobno pretkazivati i smjerati prema bijeloj haljini vječnosti o kojoj govori knjiga Otkrivenja (Otk 19,8), što je slika i čistoće i ljepote uskrslih. Veliki luk koji povezuje stvaranje Adama i njegov­ pad s bijelom haljinom vječnosti sadržan je u simbolizmu liturgijskoga odijela, a sve nošeno istinskom kristološkom jezgrom: Odjenite se Isusom Kristom, već sada budite jedno s njime, budite već sada i ovdje udovi njegova Tijela.

*Pročitajte više: Liturgijsko ruho – otkrijte bogatstvo simbola koje je Crkva utkala u svećeničku i liturgijsku odjeću

Gornji tekst izvadak je iz knjige “Duh liturgije” Josepha Ratzingera – Benedikta XVI. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net