KVIZ Provjeri svoje znanje o čistilištu!

Čistilište je dio službeno objavljenoga nauka Katoličke Crkve. Ono je dio pologa vjere “koji je jednom zauvijek predan svetima” (Jd 3) još od vremena apostolâ. Čistilište je dio svete Predaje Crkve; jasno je izraženo u Svetome pismu; jasno su ga naučavali crkveni sabori kroz povijest i crkveni oci u prvim stoljećima.

Oni koji umru u milosti i prijateljstvu s Bogom, a nisu potpuno čisti, iako su sigurni za svoje vječno spasenje, moraju se poslije smrti podvrgnuti čišćenju, kako bi postigli svetost nužnu za ulazak u nebesku radost.

Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. Crkva također preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika.

Iako se sama riječ “čistilište” ne spominje u Bibliji, učenje u pogledu čistilišta u njoj je prisutno prešutno i izričito. Dvanaesto poglavlje Druge knjige o Makabejcima sadrži epizodu u kojoj se u hramu prikazuju žrtve u ime poginulih vojnika koji su počinili grijeh praznovjerja. U 16. poglavlju Evanđelja po Luki Krist spominje treće stanje nakon smrti – koje nije ni nebo, ni pakao – a u pogledu kojeg govori o privremenim sudbinama Lazara i bogataša. U Evanđelju o Mateju Krist spominje grijeh koji se neće oprostiti “ni na ovom svijetu ni u budućem”, čime je dao naslutiti da će neki grijesi biti oprošteni nakon smrti. Sveti Petar govori o dušama koje “u tamnici” iščekuju ulazak u nebo (usp. 1 Pt 3,18–19; 4,6).

Postojanje čistilišta je definirani nauk katoličke vjere. Kao katolik, morate vjerovati u postojanje čistilišta, a ako proučavate Sveto pismo i najraniju crkvenu praksu, trebali biste vjerovati u njegovo postojanje.

Katolici prečesto zaboravljaju na molitvu za duše u čistilištu, većinom zbog nekoga straha da ih se ne smatra srednjovjekovnima, praznovjernima ili još gore, ekumenski neosjetljivima. Bez obzira na razlog zbog kojeg zanemarujemo duše u čistilištu, Crkva naučava da čistilište postoji i da postoji nepregledan broj duša u njemu kojima je potrebna naša molitva.

Oni koji umru u stanju milosti i u kojih u času smrti nije bilo ništa za čišćenje odmah odlaze u raj. U čistilište će otići samo oni koji umru u stanju milosti, ali u kojima još postoje tragovi iskrivljene ljubavi prema samima sebi. Vrlo je moguće da će takva biti golema većina spašenih. Ne znamo sigurno, ali možemo o tome nagađati. (Usp. KKC 1023)

Sve dok ne dođe Gospodin u svome veličanstvu i svi anđeli s njim i dok mu, kad jednom bude uništena smrt, ne budu podložne sve stvari, neki od njegovih učenika putnici su na zemlji, neki se – ostavivši ovaj život – čiste, a neki uživaju slavu gledajući “jasno trojedinoga Boga kakav jest”.

Umrijeti u smrtnom grijehu, a da se čovjek za nj nije pokajao i prihvatio milosrdnu ljubav Božju, znači, po svom slobodnom izboru, ostati zauvijek odijeljen od Boga. To upravo jest stanje konačnog samoisključenja iz zajedništva s Bogom i blaženicima, koje označavamo riječju ‘pakao’ (KKC, 1033).

Crkva je, od prvih vremena, častila spomen mrtvih i za njih prinosila molitve, poglavito misnu žrtvu, da bi, očišćeni, mogli prispjeti k blaženom gledanju Boga. Crkva također preporučuje milostinju, oproste i djela pokore u korist pokojnika. (KKC 1032)