U početcima kršćanske ere, u okviru Rimskoga Carstva, postojao je spiritizam koji se obavljao u raznim oblicima. Ti oblici spiritizma, kao i inicijacijski obredi svećenika ili svećenica, koji su po svaku cijenu htjeli stupiti u kontakt i komunicirati s božanstvima i duhovima, sami su po sebi izazivali posjednuće. Ta vrsta urotničkih obreda zazivanja božanstava da se koriste svećenikom (ili češće, svećenicom) kao posrednikom dovoljno je zabilježena u Rimu, Grčkoj i Egiptu. Zbog svega toga posjedujemo gomilu tekstova iz prvoga stoljeća kršćanstva koji dokazuju da je u to vrijeme postojala česta služba egzorcizma, kršćanska služba, zato što je (učinkoviti) egzorcizam tipično i posebno kršćansko djelo.

Obredi zazivanja nepoznatih bića polako su nestajali u vrijeme Rimskoga Carstvu pa se i prakticiranje egzorcizma smanjivalo. Ali egzorcizam je i dalje bio ustaljena praksa na misijskim područjima na sjeveru Europe. Na pojavu posjednuća upućivali su misionari koji su radili medu barbarima. Malo pomalo, služba egzorcizma bila je prognana na sjevernija područja, u zonu kontakta s obraćenim poganima.

Napredovanje kršćanstva značilo je nestanak vračarstva i poganskog zazivanja te vrste nevidljivih bića. Te su prakse gotovo potpuno nestale pa je zbog toga nestalo i posjednuća. Ostali su praznovjerje i kulturni poganski elementi u narodima koji su prihvatili novu vjeru, ali su se ljudi vračarstvom bavili u osami i mjestimično. A kada su se time bavili, onda to nije bilo toliko zazivanje skrivenih bića koliko vraćanje magijskim formulama, za nečije zdravlje, ljubav, za dobru žetvu. Tako da je i ono malo magije što se još prakticiralo u kršćanskoj Europi imalo više veze s ljekovitim napitcima nego sa zazivanjima. To je bila magija korisnih formula i učinkovitih sastojaka, a ne magija zazivanja duhova. Zbog toga je posjednuće potpuno nestalo iz kršćanske Europe. Bilo je to nešto potpuno nepoznato i pamtilo ga se samo kao koban čin iz evanđeoskog vremena, zapamćen po Svetome pismu.

To je bila opća tendencija. Naravno, bilo je iznimaka. Ponekad bi se u nekom kršćanskom mjestu pojavilo posjednuće kao rezultat djelovanja vještica koje su išle dalje od magijskih formula« koje više nisu koristile samo ljekovite napitke nego su prešle i na zazivanje tih nepoznatih sila. Očito je da je posjednuće već bilo neobično. Pojava vještice ili skupine vještica bila je neobičan događaj koji će potresti kroničare. Što se tiče rješavanja posjednuća, nije bilo nikakva problema, obred egzorcizma bio im je pri ruci, i kada bi se pojavili slučajevi posjednuća primjenjivao se taj obred i te bi pojave nestale.

Od potpunog pokrštavanja Europe i dosljednog iskorjenjivanja praksa zazivanja duhova može se reći da je posjednuće u Europi gotovo potpuno prestalo postojati, toliko da se od 18. stoljeća u intelektualnom svijetu sve više ustalilo mišljenje da posjednuće nikada nije ni postojalo.

To je trajalo do sedamdesetih godina 20. stoljeća. Do tada su već mnogi crkveni ljudi podlegli teološkim teorijama koje su otvoreno tvrdile da je demon samo simbol, ali da u biti ne postoji. Od 1970. godine do devedesetih godina u većini biskupija diljem svijeta nije obavljen nijedan egzorcizam, a slučajeve navodnog posjednuća nije se ispitivalo nego ih se odmah slalo psihijatru. Usput rečeno, Rimska je biskupija bila jedna od rijetkih iznimaka u kojoj se tu službu neprekidno obavljalo i tijekom najgorih godina demitologizacije.

Zanimljivo je da je upravo procvat ezoterije na Zapadu zaslužan za obilje slučajeva posjednuća. No, tijekom devedesetih godina započinje proces koji će se u ovoj službi postupno sve češće prakticirati. Danas postoje cijele države u kojima se ta služba obavlja bez većih problema (Italija i Poljska, između ostalih), dok u drugim državama i dalje nailazi na ozbiljne poteškoće.

U zemljama do kojih još nije došlo kršćanstvo ima posjednuća ako ima zazivanja zlih duhova, ali nema egzorcista. Odnosno, ima vračara koji kažu da mogu osloboditi ili kontrolirati te zle duhove koji nekoga posjedaju. Ali je očito da ne postižu ništa. Egzorcizam koji oni obavljaju magijski je egzorcizam. Pokušavaju kontrolirati ta bića svojim moćima ili pomoću raznih predmeta. Nema rezultata. Ovaj općeniti opis vrijedi za sva mjesta i vremena nekršćanskoga svijeta.

No, posjednuće je toliko strašno zlo za osobu koja je posjednuta da Bog, koji je uvijek milosrdan, može nekim osobama dati dar istjerivanja demona. Tako u nekim mjestima u Maroku, da navedem samo jedan primjer, postoje osobe koje putuju od mjesta do mjesta i čiji je posao loviti zmije i oslobađati posjednute od zlih duhova koji ih posjedaju. Jesu li svi varalice? Ne, moguće je da neki imaju Božji dar za olakšanje patnja njegove djece, Božje djece.

Gledao sam jednu snimku o načinu rada tih osoba. Nisu to svete osobe. Ljudi ih izbjegavaju, a oni jednostavno tvrde da su dobili tu karizmu. Točno je da iz sela u koja dolaze istjeruju otrovne zmije. Sposobnost kojom golim rukama hvataju te zmije neobična je i teško ju je shvatiti. Njihovi su egzorcizmi vrsta seoskog okupljanja na kojemu ljudi sviraju, obraćaju se zlom duhu i zapovijedaju mu da iziđe iz posjednute osobe. Učinkovitost takvog prakticiranja više je nego dvojbena, budući da to nisu djela koja u sebi imaju neku silu koja bi natjerala demona da iziđe. Ali, i dalje tvrdim da Bog dodjeljuje pravu karizmu i izvan kršćanstva. Osim toga, u okviru monoteističkih religija vjernici mole jedinog pravog Boga da im pomogne u njihovim potrebama. Logičnije je da u tome okviru Bog čuje te molitve i da neke osobe obilnije obdari takvim darovima.

U protestantizmu pravi vjernik ima oružje za istjerivanje demona – svoju vjeru i Božju Riječ. Ali mu nedostaju druga oružja, poput svetog ulja, blagoslovljenih slika, formula egzorcizma i drugih molitava (primjerice, onih upućenih Djevici Mariji), nedostaje mu i mogućnost da moli svece za posredovanje. Sve to znači da u bitku s demonom tamošnji ulaze s manje oružja. Ali vjera može sve pa zato i oni mogu istjerati demona iako im treba više vremena. Osim toga, taj nedostatak sredstava obično je nadomješten činjenicom da se u pentekostalnim zajednicama egzorcizme obično obavlja tijekom molitvenog slavlja na kojemu je prisutno mnogo ljudi. Molitva toliko okupljenih ljudi (koji mole, pjevaju) vrlo je snažna sila, nevidljiva, ali vrlo snažna.

Pravoslavne crkve imaju jednako egzorcističko oružje kao i katoličke (molitve Djevici, pričest, svećeničku vlast, sve). Najviše se obavlja u samostanima. Svećenici koji ga obavljaju pripremaju se tjedan dana prije molitvom i postom. Kasnije obrede obavlja nekoliko svećenika istodobno.

A najveći stručnjaci za demone i egzorcizam jesu u Katoličkoj crkvi. Ne samo da imaju istu vjeru u Krista kao i protestanti, ne samo da imaju ista oružja kao i pravoslavci, nego joj je, osim toga, Bog dao i najdublja teološka znanja koja postoje na svijetu u svezi s demonima. Dogmatika (a posebno anđeologija svetog Tome Akvinskog) je značila uzlet znanja o anđeoskim prirodama, koje je potpuno nepoznato našoj odijeljenoj braći. Neka su braća ostala usidrena u Bibliji, neka u crkvenim očima, a samo je Katolička Crkva napredovala u produbljivanju znanja o tome palom biću.

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Summa Daemoniaca” Joséa Antonija Fortee. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.