Koliko novaca trebamo dati za potrebite? To je jedno od pitanja s kojim se mnogi vjernici ispitujući svoju savjest barem povremeno susreću. Iako ne postoji određena definicija ili računica koja bi sve jednako obvezivala, savjet ljudi koji su promišljali o ovoj temi dobro je saslušati.

Jedan od njih je slavni engleski pisac C. S. Lewis. Njegov bliski prijatelj Owen Barfield za Lewisa je kazao kako je odvajao dvije trećine svojih prihoda za potrebite. Štoviše, prema Barfieldovim riječima Lewis bi donirao sve svoje prihode da ga on kao prijatelj nije u tome sprječavao.

„Bilo je znatnih donacija dobrotvornim ustanovama, ali ono što je on stvarno volio bilo je pronaći nekoga preko osobnih veza ili saznanja čiju je bijedu mogao ublažiti. Uvijek mi je bio zahvalan što sam ga uputio na bilo kojeg siromaha za kojega bih zbog svoje profesije [kao odvjetnika] saznao“, napisao je Barfield u svojoj knjizi o Lewisu.

Ipak, izdvajanja koja je preuzimao na sebe Lewis nije propisivao kao pravilo za druge. Umjesto toga, u svojoj je knjizi Elementarno kršćanstvo dao par općenitih smjernica kojima bismo se kao vjernici mogli orijentirati:

“Danas neki govore da milostinje ne bi trebalo biti te bismo, umjesto davanja siromasima, trebali ostvariti društvo u kojemu ne će biti siromaha. To je ispravno mišljenje što se tiče potrebe za stvaranjem takva društva, ali onaj tko misli da u međuvremenu ne treba pomagati siromasima, odvaja se od kršćanskoga morala. Ne vjerujem da bilo tko može odrediti koliko bismo trebali davati onima koji su siromašniji od nas. Mislim da je tu jedino sigurno pravilo da se da više nego samo ono što nam pretekne. Drugim riječima, ako su naši izdatci za udobnosti, luksuz, zabavu i slično blizu uobičajenih troškova koji vladaju među onima koji imaju iste prihode kao i mi, tada vjerojatno dajemo premalo.

Ako uopće ne osjetimo da smo dali milostinju, rekao bih da smo dali premalo. Uvijek bi trebalo postojati nešto što bismo rado imali, a ne možemo jer nam naši izdatci za dobrotvorne svrhe to onemogućuju. Ovdje govorim o milostinji na općenit način. Posebni slučajevi oskudice kod vaših rođaka, prijatelja, susjeda ili suradnika na koje vam Bog ukazuje mogu zahtijevati puno više, čak da dovedete u opasnost svoj položaj. Za mnoge najveća preprjeka davanju milostinje ne leži u raskošnu životu ili u želji da imamo što više novca, već u strahu od nesigurnosti. Taj bismo strah najčešće morali smatrati napašću. Ponekad i oholost smeta darežljivosti; često dolazimo u iskušenje da potrošimo više nego što bismo trebali na upadljive oblike velikodušnosti (napojnice, čašćenja) dok manje trošimo na one koji stvarno trebaju našu pomoć.”

Lewis je o doniranju potrebitima govorio i na drugim mjestima. Tako je u jednom od svojih pisama koje je razmjenjivao sa svojim poštovateljima odgovorio i na često prisutnu primjedbu da mi ne znamo kako će osoba kojoj dajemo svoj novac naš dar upotrijebiti. Evo što Lewis kaže:

“Neće mi u smrtnom času smetati razmišljanje o tome da su me bezbrojni varalice namagarčili; ali bila bi muka znati da sam odbio ijednu osobu u potrebi. Uostalom, prispodoba o ovcama i jarcima čini našu dužnost savršeno jasnom, zar ne. Druga stvar koja me smeta je kad ljudi kažu ‘Zašto si tom čovjeku dao novac? Vjerojatno će otići i zapiti ga’. Moj odgovor je ‘Ali da sam ga zadržao, vjerojatno bih ga sam zapio’.