U hrvatskim medijima, za obiteljskim ručkovima i tijekom razgovora u kafićima tema isticanja križeva u državnim i službenim prostorima nije neuobičajena.

No, što je s križevima u kućama i stanovima?

Ako ste jedan od (vjerujemo rijetkih) katolika koji u svojem stanu nemate raspelo, iskustvo albanskog svećenika moglo bi vas potaknuti da ga napokon istaknete.

U svom tekstu “Kako znate da niste dovoljno pobožni“, objavljenom na portalu Aleteia, autor Tom Hoopes kao jednu od točaka navodi upravo neisticanje raspela u kućnim prostorima.

Pritom spominje anegdotu s albanskim svećenikom koja se odigrala početkom devedesetih godina prošlog stoljeća:

Godine 1991. bio sam vodič albanskom svećeniku koji je, nakon što je zbog vjere proveo nekoliko godina zatvoren u samici, skupljao donacije po Sjedinjenim Američkim Državama.

Bili smo u ugodnom kućnom posjetu jednoj albanskoj obitelji kad je svećenik odjednom počeo ljutito govoriti: “Nemate raspela na zidovima! Zašto nema raspela? Kako će ljudi znati da ste katolici? Policija je uzimala naša raspela. Skrivali smo ih da bismo ih mogli zadržati. Ljudi su umirali zbog raspela na svojim zidovima, a tu, u Americi, nemate nijedno?”

Dupli “jao”.

Dodao bih da bi u nekim kućama lako mogao postojati i suprotni problem: previše vjerskih simbola na zidovima zbog čega bi se ljudi koji nisu u vjeri mogli osjećati neugodno ili ne bi htjeli biti u našoj blizini.

No između previše i ništa, mislim da bih izabrao previše.

S posljednjom konstatacijom svakako se slažemo.

Snaga Katoličke Crkve u Albaniji

Najprestižniji američki časopis za religiju First Things, nedavno je objavio tekst pod naslovom “Uskrsnuće u Albaniji” (sažetak teksta preveden na hrvatski možete pročitati OVDJE) u kojem se autor Benedict Kiely pozabavio progonom, životom i djelovanjem Katoličke Crkve u komunističkoj i modernoj Albaniji.

“Nakon što su komunisti 1945. godine ugrabili vlast u Albaniji, započeo je nasilni progon Crkve kakav nije viđen od prvih stoljeća kršćanstva. Despot Enver Hoxha proglasio je Albaniju 1967. prvom ateističkom državom na svijetu. Sve religije bile su zabranjene, crkve i džamije uništene, a kler (…) uhićen i poslan u logore.”

Kiely navodi kako je Hoxha gajio posebnu mržnju prema Katoličkoj Crkvi, smatrajući ju stranim utjecajem i alternativnim središtem odanosti za narod.

“Posljedično, Crkva je stavljena pod najstroža ograničenja, svaka katolička služba morala se izvoditi u tajnosti. U slučaju da ih otkriju, katolici bi bili kažnjeni zatvorom ili smrću.

“Kristovo upozorenje iz Evanđelja kako će djeca predavati svoje roditelje i roditelji djecu postalo je stvarnost u desetljećima intenzivnog progona. Ako bi djeca primijetila ikakav znak religijske pripadnosti ili aktivnosti – Bibliju, ikonu – prijavila bi to vlastima. Izumljene su najbarbarskije i najdemonskije metode mučenja: svećenike bi utapali u poljskim zahodima, a mlada redovnička novakinja, Maria Tuci, umrla je nakon što su je zavezali u vreću skupa s divljom životinjom (kako donosi portal Crux, radilo se o uličnoj mački. Više o mučenju Marije Tuci možete pročitati OVDJE, op. prev.).”

No, nakon sloma komunizma iz skrivanja su izašli svećenici koji su preživjeli progone. Ispostavilo se da su neki od njih vodili tajne bogoslovije. Vjera se također održala u obiteljima koje su tajno krstile djecu te molile krunicu.

“Danas, u 2019., posjetitelji mogu svjedočiti izvanrednom uskrsnuću albanske Crkve iz pepela. Apostolski nuncij u Albaniji, nadbiskup Charles Brown, ističe kako je vjera među ljudima snažna, kako je cijela crkvena infrastruktura uvelike nanovo izgrađena, a postotak onih koji sudjeluju na misi visok – premda i dalje postoji manjak svećenika”, zaključio je u tekstu Kiely.