Nedavna izvješća o slučajevima seksualnog zlostavljanja u Crkvi u Francuskoj ponovno su aktualnim učinila pitanje postavljeno nakon objave sličnih izvješća u Australiji, Irskoj, SAD-u i drugdje: treba li učiniti obveznim da svećenik koji na ispovijedi dozna za seksualno zlostavljanje maloljetnika taj slučaj prijavi vlastima?

I dok Katolička Crkva ne očekuje da se njezini zakoni postave iznad državnih, pokušaji uklanjanja ispovjedne tajne otvaraju temeljna pitanja o slobodi vjere i savjesti, piše o. Hans Zollner za Tablet.

Oni koji žele raskinuti nepovredivost sakramentalnog pečata u slučaju zlostavljanja djece ili drugih ozbiljnih zločina tvrde kako bi za svećenika koji ima saznanja o zlostavljanju trebalo biti obvezatno prijaviti ga, kao što je to slučaj s liječnicima, psihoterapeutima i pripadnicima drugih profesija.

Međutim, kanonski zakon je po pitanju ispovjedne tajne nedvosmislen, upozorava Zollner: “Sakramentalni pečat nepovrediv je. Svećenik ispovjednik ne smije obznaniti sadržaj ispovijedi ni izravno ni neizravno preko nekih znakova, sugestija ili čina” (kan. 983).

Ispovjednik, podsjeća Zollner, ne može odati ispovjednu tajnu ni po cijenu spašavanja vlastita života, zaštite vlastita ugleda, spašavanja tuđeg života ili pospješivanja izvršenja pravde. Svećenici koji prekrše ispovjednu tajnu automatski su izopćeni.

Iako prema kanonskom zakonu ispovjednik nije u mogućnosti prijaviti ispovjednu tajnu policiji, on mora učiniti sve što je u njegovoj moći kako bi uvjerio počinitelja da preuzme odgovornost za ono što je učinio. To uključuje i pokušaj susretanja počinitelja izvan ispovjedaonice, gdje ga svećenik može pozvati na daljnji razgovor o počinjenom zločinu i potaknuti ga da se preda pravdi.

Oproštenje grijeha nerazmrsivo je povezano s iskrenim kajanjem kao temeljnim uvjetom za valjanu ispovijed. Sumnja li ispovjednik u iskrenost kajanja ili cjelovitost ispovijedi, tada je slobodan uskratiti odrješenje.

Kada bi Crkva učinila više da ispovjednici budu empatični slušatelji i vješti tumači njezina moralnog nauka, tada bi bilo jasnije da sakrament pomirenja može biti sredstvo borbe protiv zlostavljanja, ističe Zollner, predlažući da Sveta Stolica razmotri objavljivanje novih preporuka za ispovjednike.

Te preporuke potvrdile bi, drži Zollner, ispovjednikove obveze, ali i iznova naglasile osobnu ispovjednikovu odgovornost, uključujući i poziv počinitelju da prestane sa svojim prijestupima, prijavi se vlastima i potraži liječničku pomoć.

Naposljetku, takve preporuke založile bi se za nemogućnost oproštenja ako počinitelj ne pokaže iskreno pokajanje i spremnost na iskupljenje za počinjenu štetu.