OSUDITI GRIJEH
Kad je (pravednički) bijes opravdan
Pravednički bijes ima svoje mjesto, ali poniznost nam pomaže uravnotežiti prosudbu. Ako niste u nekakvoj vezi s osobom, nećete mnogo postići bratskim ispravljanjem, ali možete molitvom, ljubavlju i dobrim primjerom
U jednoj od najdražih mi priča Flannery O’Connor, “Otkriće”, gđa Turpin, vrlo krupna, vesela žena koja uživa suditi ljude, zabavlja se mentalno stavljajući ljude u pripadajuće kategorije. Sve ljude na koje gleda svisoka stavlja ispod sebe i svog muža, a na vrh popisa idu samo oni koji imaju više onoga što ona i njezin muž imaju. Kad sam kao dijete slušala tatu kako mi čita tu priču, smijala sam se, a kad je sada čitam, počnem se pitati: “Bože, jesam li ja postala gđa Turpin?”
Mjesecima me ljutila jedna obitelj što je sjedila ispred nas u crkvi. Sjeli bi u prvu klupu žvačući žvakaće i pijući frapee iz McDonald’sa. Samo bi tako sjeli, i netko bi surfao na mobitelu, a netko bi žvakao žvakaću cijelu misu. Jednom je netko od njihove djece bacao papirnati avion. Nekad je teško znati treba li se stvarno ljutiti, a ako treba, kako razlikovati ljutnju na nepravdu od osuđivanja prekršitelja i gledanja svisoka. Gđa Turpin je odlična pomoć pri razlikovanju osuđivanja grijeha od osuđivanja grješnika.
Jedna od prvih stvari koje treba utvrditi prije opravdavanja ljutnje jest je li se dogodio pravi prekršaj, i protiv koga. Postoji mnogo prekršaja zbog kojih se ne bi trebalo ljutiti, no otvoreno zanemarivati dužno poštovanje prema Bogu u njegovoj kući je više od nečeg iritantnog. Sam Isus Krist prebiva u svetohraništu, a misa je svečani obred štovanja. Sv. Toma Akvinski opisuje štovanje kao čin vjere, što je onda i dio krjeposti pravde, gdje drugima moramo izvršiti ono što smo dužni. Kad se radi o štovanju, dužni smo obožavati i štovati Boga. Sv. Toma kaže: “Boga smo dužni štovati zbog njegove uzvišenosti”. A dalje kaže: “Budući da naša narav ima dva dijela, intelektualni i osjetilni, Boga dvostruko štujemo – duhovnim štovanjem, koje se sastoji od unutanje pobožnosti uma, i tjelesnim štovanjem, koje se sastoji od izvanjske poniznosti tijela”. Prema tome, nije dovoljno samo biti prisutan i samo mentalno ili duhovno štovati. Čovjek se također treba truditi i tjelesno pokazati štovanje.
Tako, ako je nepristojno gledati na mobitel dok razgovarate s nekim, onda ne smijete prtljati s mobitelom kad biste trebali uzdizati svoj um i srce Bogu u štovanju. Radi samoga Boga imajte poštovanja i nastojte biti pozorni. Nešto niže na ljestvici, ali i dalje vrijedno rasprave, jest šteta koju nanosite onima oko sebe. Možda je to jedini dan kad su oni mogli na misu, a vi uništavate mirnu atmosferu srkanjem. Ponašanje bez poštovanja u crkvi može drugima uništiti volju, ili pak posve poremetiti mir obitelji s malom djecom iza vas. Nepravda je prema Bogu, prema sebi, i prema drugima namjerno ometati druge u štovanju Stvoritelja.
Ako smo utvrdili da se stvarno dogodio prekršaj protiv samoga Boga, ljutnja je prikladna reakcija. Sv. Ivan Zlatousti kaže: “Onaj tko je ljut s razlogom nije u opasnosti, jer bez ljutnje će poučavanje biti beskorisno, prosude neutemeljene, zločini neprimijećeni.” Pravedni bijes pokazuje određenu količinu urođenog znanja – onoga znanja kod kojeg razumna strast uvećava razumijevanje određene istine. Pravedni bijes u tom slučaju može uvećati dušino razumijevanje Božje uzvišenosti i njegovo pravo da ga ljudi štuju. Sv. Toma kaže: “Nedostatak (pravedničkoga) bijesa znak je da je sud razuma manjkav.”
No uz sve to, sam pravednički bijes nije dovoljan. Uz njega moraju ići i poniznost i ljubav, kako ne bismo počeli misliti da nas naša sposobnost prepoznavanja grješaka čini superiornima ostalima. Gđa Turpin je dobar primjer. Po svojoj vlastitoj procjeni, ona je “poštovana, marljiva žena i vjernica”. No dok je stajala u bolničkoj čekaonici i šutke stavljala svakoga u njegovu ladicu – uglavnom ispod sebe – netko drugi u toj prostoriji odabrao je na njoj iskaliti svoj bijes uvrjedom. “Djevojka podigne glavu. Ona i gđa Turpin zagledale su se jedna u drugu. ‘Vrati se u pakao, odakle si i došla, krmačo stara’, prošapće.” Iako je bila okružena “nižima” od sebe, ona, Ruby Turpin, je krmača iz pakla. Takvo poniženje nikad nije mogla zamisliti. Situacija je takva da su se mnoge od prosuda gđe Turpin pokazale točnima, i njezin bijes vjerojatno opravdanim.
Poput gđe Turpin, većina nas dobro misli o sebi, i teško nam je biti poniznima, naročito kad iskusimo poniženje. I ja se mogu donekle poistovjetiti s njom dok iskaljuje frustraciju na Bogu. Uvečer istog dana gđa Turpin hrani svinje što ih ona i njezin muž uzgajaju i pokušava shvatiti uvrjedu koju je pretrpjela. Obraćajući se Gospodinu, traži odgovor: “Zašto mi šalješ takvu poruku?” Kako on može pustiti da njegova vjerna sluškinja Ruby Turpin bude niže od (po njezinom mišljenju) bijelog ološa, crnaca i luđaka? Kako ona može biti krmača iz pakla? Dok smetena šmrkom pere svinje, “konačno je obuzme gnjev, i ona zaurla, ‘Što ti misliš tko si?'” Stvarno. Što ti misliš tko si, stvoru? Flannery O’Connor majstorski u priči koristi sunce kao sliku Boga, a tijekom duhovne krize gđe Turpin: “Sunce je bilo iza drveća, veoma crveno, i promatralo je stabla kao što farmer pregledava svoje svinje.” Jer smo u konačnici svi mi male Božje svinje. Možda smo dobri za svoju vrstu, možda čak i mudri. Ali njegovi smo, i naše su međusobne prosudbe nespretne i po svojoj naravi ograničene.
Benedikt XVI. ovako opisuje ponizne duše: “To su ljudi koji se pred Bogom ne hvale svojim postignućima. Ne dolaze k Bogu kao da su mu partneri, kao da su na istoj razini kao i on.” Grješka gđe Turpin nije to što sudi djela drugih, nego to što sudi druge kao da je, kao što papa Benedikt kaže, “na istoj razini s Bogom”, i iznad svakoga drugoga. Poniznost traži da razumijemo kako potpuno ovisimo o Bogu. Sv. Augustin ocrtava predodžbu o poniznosti u odnosu na druga bića govoreći da “trebamo uistinu misliti da je moguće da druga osoba ima nešto što je nama skriveno, u čemu je bolja od nas, iako naše vlastito dobro u onome u čemu se činimo boljima od njih nije skriveno.”
S time se moram vratiti na vlastitu krizu – onu obitelj što je pila frapee u crkvi. Ljutnja koju sam dugo osjećala odavno je nestala. Sve što sad osjećam je velika tuga jer više ne dolaze. Nemam pojma kako Bog djeluje u životu te obitelji. Ne znam kakve terete sve imaju i što ih sve muči. Možda se netko prema njima okrutno ponio ili ih zaveo na krivi put, a ja to ne mogu znati. Bog, njihov pravi Otac, nije mi dužan davati izvještaje o tome kako on djeluje u njihovom životu. On stvarno vidi veličinu na koju su te duše pozvane. Vidi ih kakve jesu i kakve mogu biti, i kakve će možda postati.
Pravednički bijes ima svoje mjesto, ali poniznost nam pomaže uravnotežiti prosudbu. Ako niste u nekakvoj vezi s osobom, nećete mnogo postići bratskim ispravljanjem, ali možete molitvom, ljubavlju i dobrim primjerom. Upute o prikladnom ponašanju tijekom mise, na primjer, najbolje je prepustiti župniku. Bog je strpljiv s nama, pa budimo i mi strpljivi jedni s drugima, naročito sada kad blagdani u crkvu dovode mnoge koji u njoj dugo nisu bili. Možda će naše odavanje počasti Bogu, naša iskrena ljubav i ponizno svjedočenje nekome donijeti milost Božića. Prinesimo zajedno Bogu svoju ljutnju i molimo za milost za druge i za sebe. Na kraju krajeva, Godina je milosrđa, a milosrđe nam svima treba.
Izvor: Crisis Magazine | Prijevod: Ana Naletilić
Članak je preveden i objavljen uz dopuštenje nositelja autorskih prava. Sva prava pridržana.