Kršćanstvo ne odbacuje materiju, tjelesnost, koja je, štoviše, potpuno vrednovana u liturgijskom činu, u kojemu ljudsko tijelo pokazuje svoju intimnu narav hrama Duha Svetoga i dospijeva do sjedinjena s Gospodinom Isusom, koji je također postao tijelom za spasenje svijeta. Ovo ne predstavlja nikako apsolutno uzdizanje fizičkog, jer dobro znamo koji je nered unio grijeh u sklad ljudskog bića. Liturgija očituje da se tijelo, prolazeći misterijem križa, nalazi u hodu prema preobrazbi, oduhovljenosti: na brdu Taboru Krist ga je pokazao onako sjajnim kako ga je Otac zamislio. I kozmička stvarnost pozvana je na zahvaljivanje, jer cijeli kozmos uključen je u rekapitulaciju svega u Kristu Gospodinu. Ono poimanje izražava divno uravnoteženo učenje o dostojanstvu, poštovanju i svrsi stvaranja i na poseban način ljudskog tijela. To tijelo, odbacivši svaki dualizam i svaki kult užitka, koji su svrha samima sebi, postaje mjesto osvijetljeno milošću i tako potpuno ljudsko.

Onome tko trati autentično značenje samoga sebe i kozmosa, tako često još izobličena sebičnošću i zavišću, liturgija otkriva put prema ravnoteži novog čovjeka i poziva na poštovanje euharistijske potencijalnosti stvorenoga svijeta: on je određen da bude uzet u Euharistiju Gospodnju, u njegovu Pashu prisutnu u žrtvi oltara.

(iz apostolskog pisma Orientale lumen)

Gornji tekst je izvadak iz knjige “365 dana s Ivanom Pavlom II.”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.