Kaže se, a to je istina, da je papa Kristov vikar. To je istina i ja to prihvaćam sa svom poniznošću. To mi je nekako lakše prihvatiti poslije Drugoga vatikanskog koncila jer je u dokumentima Koncila ta ista definicija o Kristovu vikaru svojstvena svim biskupima – svaki je biskup Kristov vikar za svoju Crkvu. Papa je Kristov vikar za Rimsku crkvu i zbog poziva, zbog karakteristike te Rimske crkve on je i Kristov vikar za sveopću Crkvu. To je zacijelo dodjela, jaka riječ, riječ od koje se dršće. Moram vam priznati da ne volim zlorabiti tu riječ i rijetko je rabim. Radije volim reći „Petrov nasljednik”, da, no još više volim reći „biskup Rima”. Riječ Kristov vikar treba biti pridržana za one najsvečanije trenutke gdje se Crkva treba predstaviti u svome identitetu, u svojoj kristološkoj dimenziji, kao Kristovo tijelo. Tom prilikom i u tome kontekstu riječ „Kristov vikar” čini mi se opravdanijom.

No, sve to govorim kako bih vam rekao još nešto – ako je istina da je riječ „Kristov vikar” toliko snažna za svakoga biskupa u odnosu na njegovu Crkvu, postoji druga riječ koja je još jača i koja se odnosi na svakoga od nas kao svećenika. Ta nam riječ kaže da trebamo djelovati in persona Christi, u Kristovoj osobi. Mnogo je snažnije reći in persona Christi, u Kristovoj osobi, ali ima još nešto, identifikacija, poistovjećivanje, prisnost. To se odnosi na svakoga od nas kao svećenika ili kao budućeg svećenika – djelovati in persona Christi, u Kristovoj osobi.

(Govor studentima na Papinskoj rimskoj bogosloviji, 3. ožujka 1984.)