U dva prošla poglavlja razmišljali smo općenito o molitvi Gospodnjoj kao uvodu u bogatstvo Objave o Bogu i njegovu očinskom odnosu prema čovjeku.

Sada bismo ušli u razmišljanje o sedam prošnji Očenaša koje se odnose na nebeskoga Oca i na nas. Katekizam Katoličke Crkve ovako uvodi u ta razmatranja: “Pošto smo se stavili u prisutnost Boga našega Oca, da mu se poklonimo, da ga ljubimo i blagoslovimo, Duh posinstva daje da se iz naših srdaca uzdigne sedam prošnji, sedam blagoslova. Prve tri, većma bogoslovne, privlače nas slavi Očevoj, dok četiri zadnje, kao putovi prema njemu, prema njegovoj milosti, prikazuju našu bijedu: ‘Bezdan doziva bezdan’ (Ps 42,8).” (KKC br. 2803, str. 683)

Prva prošnja glasi: “Sveti se ime Tvoje!” Mi ne posvećujemo Boga jer samo on posvećuje nas. Tim zazivom mi priznajemo neizrecivu Božju svetost, svetost Imena njegova i radujemo se da nas Bog želi usrećiti svojom svetošću. Kad čitamo životopise svetaca i svetica Crkve kroz cijelu povijest, zadivljeni smo njihovom vjerom, ljubavlju, pouzdanjem i potpunim predanjem volji Božjoj. Svaki od njih, i svaka od njih, Božji je original u Božjoj galeriji sinova i kćeri Očevih. Oni su čudo Duha Svetoga. U njima je opipljiva prisutnost Božja. Gorjeli su ljubavlju prema Bogu i izgarali ljubavlju za bližnjega. U njima je bilo sveto Ime Očevo.

U životopisu svetoga župnika arškoga (Francuska) čitamo kako mu je jedna osoba izrazila kompliment: “Oče kako je istom Bog dobar kad ste vi tako dobri!” Bio je župnik u maloj župi Ars, blizu Liona u koju ga je biskup poslao riječima da u toj župi nema puno vjere, ali će je on posvetiti. Zaista, da posveti svoju župu, neumorno je propovijedao i katehizirao. Ali to nije bilo dovoljno. Da bi riječ Božja probila led srdaca, Ivan Vianney je shvatio da spasenje dolazi po križu. Bio je veliki pokornik i veliki molitelj. Bio je veliki ljubitelj Boga i veliki ljubitelj ljudi te pomoćnik u svim potrebama, a osobito da ih dovede k Spasitelju. Bio je i neumorni ispovjednik. K njemu su dolazili pokornici iz cijele Francuske. To je, eto, odraz Božje svetosti, i u njemu je Ime Božje bilo proslavljeno. Ars je posjetio glasoviti propovjednik pariške katedrale Notre Dame, dominikanac Lacordaire. Htio je čuti propovijed svetoga župnika. Nakon toga, i sam dirnut djelovanjem Duha Svetoga, kazao je da bi sve svoje propovijedi dao za jednu njegovu.

Duh Sveti snažno je djelovao u duši velikoga pokornika i molitelja, zato je i Božja riječ iz njegovih usta rodila plodovima obraćenja. Ne samo Ars, nego i tolike duše bile su dovedene k Bogu!

Katekizam nas zato potiče da svetimo ime Božje njegovom svetošću u našem životu. U Katekizmu čitamo: “U vodi krštenja smo oprani, posvećeni, opravdani ‘u imenu Gospodina našega Isusa Krista i u Duhu Boga našega’ (1 Kor 6, 11). U cijelom našem životu Otac naš poziva nas ‘na svetost’ (1 Tim 4, 7); i budući da je od njega što smo ‘u Kristu Isusu koji nama posta posvećenje’ (1 Kor 1, 30), treba radi njegove slave i našega života da njegovo ime bude posvećeno u nama i po nama. To je razlog hitnosti prve prošnje.” (KKC br. 2813, str. 685) “Bezuvjetno ovisi od našeg života i od naše molitve, da njegovo ime bude posvećeno medu narodima.” (KKC br. 2814, str. 685)

Bog je najstvarnija stvarnost u cijelome svemiru. Ništa ne bi postojalo da Bog ne postoji, a njegovo je postojanje vječnost. Bog je neizmjeran i neizreciv u svojoj duhovnoj naravi, u svom unutarnjem zajedništvu triju božanskih osoba. Bog je neizmjeran i neizreciv u svojoj svetosti, u svojoj ljubavi, sveznanju, milosrđu, pravednosti. Zato nam mora biti razumljivo i prihvatljivo da ga poštujemo, častimo i sa zahvalnošću ljubimo. Tako i mi bivamo posvećeni.

Bog je najsavršenija savršenost svakoga dobra i dobrote. On je sav Svjetlost i u njemu nema nikakve tame. Čovjek bi trebao biti njegova slika. Ali, čovjek je ranjiv. Njega može zarobiti zlo i grijeh, a grijeh i svetost se isključuju kao svjetlost i tama, kao Nebo i pakao. Kad razmišljamo o svetosti Imena Božjega u nama, ne možemo ne spomenuti strahotu grijeha kojim griješe psovači protiv Boga i svetinja. Kako oni mole Očenaš i govore: Sveti se ime Tvoje? Mogu li oni uopće moliti Očenaš? Sto je njima Bog? Ne dopuštaju da im se kaže jedna uvrjedljiva riječ, a oni oskvrnjuju sveto Ime Božje! Psovkom ruše i svoje dostojanstvo, ali to se u suvremenom bezboštvu naziva “kulturom”.

U knjizi Izlaska čitamo kako se Bog objavio Mojsiju. Kad se Mojsije približio gorućem grmu, čuo je glas: “Ne prilazi ovamo! … Izuj obuću s nogu! Jer mjesto na kojem stojiš sveto je tlo!” (Izl 3, 5) U prvom susretu s Mojsijem Bog objavljuje svoje Ime, ali i svetost svoga Imena. Ovo razmišljanje završimo riječima sv. Petra, kristologa kako ih navodi Katekizam: “… Molimo da ime Božje bude posvećeno u nama, po našem životu. Ako, naime, živimo pravedno, Ime je Božje blagoslovljeno, ako pak živimo nečasno, Ime se Božje grdi … Mi, dakle, molimo da zaslužimo biti sveti, kako je sveto Ime Boga našega!” (KKC br. 2814, str. 685) Amen!

kardinal Franjo Kuharić, 23. siječnja 2002.

Gornji tekst je ulomak iz knjige kardinala Franje Kuharića S Bogom lice u lice u izdanju Glasa Koncila. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Više o knjizi pročitajte na ovom linku!