Razmatrajmo petu prošnju molitve Gospodnje. Katekizam Katoličke Crkve ovako počinje razmatranje o toj prošnji: “Ta prošnja iznenađuje. Kada bi sadržavala samo prvi dio rečenice ‘Otpusti nam duge naše’, mogla bi se uključiti, neizravno, u prve tri prošnje Gospodnje molitve, jer je Kristova žrtva ‘za otpuštanje grijeha’. Ali po drugom dijelu, naša molitva neće biti uslišana, ako prije ne ispunimo jedan zahtjev.” (KKC br. 2838, str. 691/2)

Taj zahtjev glasi: “Kako i mi otpuštamo dužnicima svojim”. To je božanska dosljednost Evanđelja. Bezuvjetna ljubav i opraštanje posebno su naglašeni u Evanđelju. Isus je kazao: “Budite milosrdni kako je Otac vaš milosrdan”. (Lk 6, 36) Opraštanje je milosrđe, a milosrđe je ljubav. Apostol Pavao pisao je Rimljanima: Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite”. (Rim 13, 8)

Naši dugovi u odnosu prema Bogu su naši grijesi kojima nanosimo uvrede Bogu i bližnjima. Dug bližnjih prema nama su uvrede i nepravde koje su bližnji nama učinili. Neumoljiv je Božji zahtjev da se mi u srcu oslobodimo svake mržnje, osvete i ljudskoga nagona da zlo vraćamo zlim. Tako se onda gomila mržnja na mržnju, zlo na zlo, tama na tamu. Taj lanac zla i mržnje može se raskinuti samo opraštanjem, a to je pobjeda ljubavi; to je sloboda srca za dobro.

Taj neumoljivi zahtjev Evanđelja, Isus je osvijetlio usporedbom o gospodaru koji je zatražio račun od svojih dužnika. Prispodoba kako ju je Isus izrekao ima sljedeći sadržaj. “Stoga, kraljevstvo je nebesko kao kad kralj odluči urediti račune sa slugama. Kad započe obračunavati, dovedoše mu jednoga koji mu dugovaše deset tisuća talenata.” (Mt 18, 23-24) To je bio zaista veliki dug, neisplativ, možemo ga usporediti s kojim milijunom dolara. Sluga to nije mogao vratiti. Kad mu je kralj zaprijetio da će biti prodan on, žena i djeca mu, da se barem naplati djelomično taj veliki dug, Isus nastavlja: “Nato sluga pade ničice preda nj govoreći: ‘Strpljenja imaj sa mnom, i sve ću ti vratiti’. Gospodar se smilova tome sluzi, otpusti ga i dug mu oprosti.” (Mt 6,26) Zamislimo si s kakvim je osjećajem taj sluga čuo riječi opraštanja tolikoga duga. A kakvo je bilo njegovo srce? Okrutno, bez milosrđa. Kad je izišao iz gospodareve dvorane, susreo je jednoga svog kolegu koji mu je dugovao malu svotu od sto denara. “Uhvati ga i stane daviti govoreći: ‘Vrati što si dužan’.” (Mt 18, 28)

Taj je sluga bio toliko siromašan da nije mogao odmah vratiti mali dug. Klečeći molio je svoga druga neka ima strpljenja s njim dok mu ne vrati dug, ali mu se ovaj ne smilova, nego ga dade baciti u tamnicu dok ne vrati dug. Kad su to javili kralju, on ga pozove natrag i reče mu: “Slugo opaki, sav sam ti onaj dug oprostio, jer si me zamolio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ svome drugu”. (Mt 18,32-33) “I gospodar ga, rasrđen, preda mučiteljima, dok mu ne vrati svega duga.” (Mt 18,3334) Tu usporedbu Isus ovako završava: “Tako će i Otac moj nebeski učiniti s vama, ako svatko od srca ne oprosti svome bratu”. (Mt 18, 35)

To je ljudskoj psihologiji teško prihvatljivo, gotovo nemoguće izvršiti, ali nije neostvarivo osobi koja iskreno moli molitvu Gospodnju za Božju snagu. S Božjom je milošću moguće oprostiti, ljubiti i neprijatelja, a to znači moliti za njega, biti pripravan pomoći mu u potrebi, susretati u njemu brata po nebeskom Ocu za kojega je Isus Krist umro na križu. Ako Bog nešto zahtijeva od čovjeka, daje i svoju pomoć.

U toj Božjoj logici Isus zapovijeda: “A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima …” (Mt 5, 44) On daje primjer umirući na križu: “Oče, oprosti im, ne znaju što čine”. (Lk 23, 34) Prvi mučenik za Evanđelje, đakon Stjepan, moli za one koji su ga ubijali kamenovanjem: “Gospodine, ne uzmi im ovo za grijeh”. (Dj 7, 60) Haljine onih koji su kamenovali Stjepana čuvao je Savao iz Tarza, nakon obraćenja najrevniji Isusov apostol Pavao.

Naš mučenik bl. Alojzije Stepinac pozivao je u pismima, u svojim porukama i razgovorima na opraštanje progoniteljima i na molitvu za njih što je i sam činio. Bio je dosljedni molitelj molitve Gospodnje.

Majka Spasiteljeva, Bezgrješna Djevica Marija sigurno je opraštala kao najvjernija učenica svoga božanskoga Sina. Sveci i mučenici su opraštali. Poruka pape Ivana Pavla II. za Svjetski dan mira, ove godine, ima naslov i temu: “Nema mira bez pravde, nema pravde bez opraštanja”.

Ovo razmatranje završimo riječima Katekizma: “Kršćanska molitva ide sve do opraštanja neprijateljima. Preobražava učenika suobličujući ga njegovom Učitelju. Opraštanje je vrhunac kršćanske molitve, samo srce, usklađeno s Božjom samilošću, može primati dar molitve. Opraštanje također svjedoči da je u našem svijetu ljubav jača od grijeha. Nekadašnji i današnji mučenici daju to Isusovo svjedočanstvo. Opraštanje je osnovi uvjet pomirenja, kako djece Božje s njihovim Ocem, tako i ljudi međusobno.” (KKC br. 2844, str. 693) “Zajedništvo Presvetoga Trojstva izvor je i mjerilo svakoga suodnosa. Ono se živi u molitvi, osobito u Euharistiji.” (KKC br. 2845, str. 693) Evanđelje je božanska škola suodnosa s Bogom i s ljudima! Amen!

Kardinal Franjo Kuharić, 20. veljače 2002.

Gornji tekst je ulomak iz knjige kardinala Franje Kuharića S Bogom lice u lice u izdanju Glasa Koncila. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Više o knjizi pročitajte na ovom linku!