Razmišljajući o molitvi Gospodnjoj, došli smo i do šeste prošnje koju upućujemo Ocu. Ta prošnja u hrvatskom prijevodu s grčkoga, možda malo zbunjuje; kao da Bog nekoga napastuje. Kad kažemo napast, mislimo na zavođenje nekoga da učini zlo. Napastovani na tu napast može pristati i onda učiniti grijeh, a može je i odbiti, pobijediti, onda učvršćuje svoje opredjeljenje za dobro, za volju Božju.

Da bismo se oslobodili zbunjenosti, Katekizam Katoličke Crkve o toj prošnji uči sljedeće: “Ova prošnja seže u korijen prethodne, jer su naši grijesi plod pristanka na napast. Molimo našega Oca da nas u nju ne ‘uvede’. Teško je grčki izraz prevesti jednom riječju: znači ‘ne dopusti unići u’, ‘ne dopusti da podlegnemo napasti’. ‘Bog ne može biti napastovan na zlo, i ne napastuje nikoga’ (Jak 1, 13). Naprotiv, želi nas od nje osloboditi. Mi ga molimo da ne dopusti da krenemo putem koji vodi u grijeh. Uključeni smo u borbu ‘između tijela i Duha’. Ova prošnja moli Duha razlučivanja i jakosti.” (KKC br. 2846, str. 694)

Sjetimo se što je napasnik, zavodnik, Sotona u liku zmije, govorio Evi u raju zemaljskom: “Zna Bog: onog dana kad budete s njega jeli, otvorit će vam se oči, i vi ćete biti kao bogovi koji razlučuju dobro i zlo.” (Post 3, 5)

Svaka je napast obučena u laž, ali zamotana u obećanje dobroga iskustva. Stvoriteljeva volja i ljubav su norma savjesti što je dobro a što zlo, a napasnik ga prikazuje zavidnikom ljudskoj sreći koju im želi uskratiti svojom zabranom. Eva je u napasti pala, povjerovala je laži i tako se slobodnim pristankom na napast dogodio prvi grijeh koji je ranio cijelu ljusku narav, prouzročio u njoj pobunu protiv Boga, pobunu tijela protiv Duha i tako skrenuo ljusku povijest na putove smrti.

U tom smislu pisao je apostol Pavao Rimljanima: “Da, oni koji žive po tijelu, teže za onim što je tjelesno, a koji po Duhu, za onim što je duhovno: težnja je tijela smrt, a težnja Duha život i mir.” (Rim 8, 5-6)

Možemo kazati da postoje tri izvora napasti. To su tri otrovana izvora koja odvode od svjetla Istine i dovode u tamu laži, prijevare i konačne propasti, ako se čovjek, Božjom jakošću, ne odupre napasti iz bilo kojega izvora. Zato upravo molimo u šestoj prošnji Oca, da nas rasvijetli i jača kako bismo bili u napasti pobjednici, a ne poraženi. Napasti su kušnje i provjere naše vjernosti i ustrajnosti u dobru, u čistoći života i miru savjesti.

Prvi izvor napasti je u našoj ranjenoj naravi kojom lakše idemo širokim putem u zlo i propast, nego se uskim putem penjemo u dobro i vječno blaženstvo u Bogu. To su naše požude, naše sebičnosti i pohlepe, naše lažne žeđi za neograničenim užicima, naše sklonosti na mržnje i osvete, naša nagnuća da radije prihvatimo zabludu nego istinu.

Drugi izvor napasti je svijet u kojem živimo. To je “duh svijeta” koji nas svojim materijalističkim, hedonističkim, konzumističkim mentalitetom mami, da tim duhom živimo koji konačno odvodi u bezbožna i protubožja raspoloženja. Taj duh svijeta prisutan je u stilu života okoline, u raznim medijima, u zavodničkim ponudama.

Jedan izliječeni narkoman u ustanovi “Cenacolo” sestre Elvire Petrozzi, svjedočio je kako je ušao u drogu sve do heroina. Kaže kako je s četrnaest godina sudjelovao u jednom, kako kaže, tulumu. Neki su pušili marihuanu, pa je jedan njegov navodni prijatelj i njemu ponudio da proba. I probao je, ali je nastavio, te je sve dublje padao u ovisnost i završio na teškim drogama. To je primjer prijatelja napasnika, ali to je i primjer lažnoga prijatelja. Pobudio je u neiskusnom mladiću znatiželju za nepoznatim užitkom, i on je pristao na napast.

Kada su mladi, muški i ženski, međusobno napasnici na spolni užitak, bude si znatiželju i požudu. Tko ne odbije napast, padat će iz ponora u ponor, sve do ubijanja života. I u kriminal čovjeka odvodi neki napasnik iz njegova kruga. Svaki se zavodnik smiješi i nudi lažnu sreću ili lažno dobro.

Koliki poslije plaču što nisu od sebe otjerali napasnika, lažnoga prijatelja!

Treći izvor napasti je nevidljivi zavodnik, neprijatelj Božji i čovjekov – Sotona ili Đavao. Sveto pismo, kad o njemu govori, naziva ga i “zavodnikom svega svijeta”. (usp. Otkr 12, 9) O tom mračnom upropastitelju čovjeka i svijeta, razmišljat ćemo u sljedećem razmatranju.

Sada završavamo riječima Katekizma: “Ta borba i pobjeda nisu moguće bez molitve. Svojom je molitvom Isus svladao Napasnika na početku i u završnoj borbi agonije. Ovom prošnjom našemu Ocu, Krist nas sjedinjuje sa svojom borbom i agonijom. U zajedništvu s njegovom, postojano se naglašava budnost srca. Budnost je ‘čuvarica srca’. Isus moli Oca da nas ‘čuva u svom imenu.’ (Iv 17, 11) Duh Sveti nastoji da nas bez prestanka potiče na tu budnost. Ova molitva dobiva sav svoj dramatski značaj u odnosu na konačnu kušnju naše zemaljske borbe; ona moli i ustrajnost do kraja. ‘Evo dolazim kao tat. Blažen onaj koji bdije’ (Otk 16, 15)”. (KKC br. 2849, str. 695)

Nikada nemojmo pristati na napast, da našu slobodu zavede protiv slobode sinova i kćeri Božjih! Amen!

Kardinal Franjo Kuharić, 27. veljače 2002.

*Tumačenja ostalih dijelova molitve ‘Oče naš’ možete pročitati OVDJE.

Gornji tekst je ulomak iz knjige kardinala Franje Kuharića S Bogom lice u lice u izdanju Glasa Koncila. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Više o knjizi pročitajte na ovom linku!