U ovom razmatranju razmišljajmo o drugoj prošnji molitve Gospodnje: “Dodi kraljevstvo tvoje!” Mi imamo pojmove i predodžbe o zemaljskim kraljevstvima i kraljevima. Ali kraljevstvo, za čiji dolazak molimo u Očenašu, nadilazi sve kategorije o zemaljskim kraljevstvima. Ono dolazi odozgo, ono je Božje novo stvaranje u nama i medu nama. Ono je djelo Duha Svetoga u dušama koje se vjerom otvaraju Božjemu dolasku. Kraljevstvo Božje prisutno je u povijesti, ali ono je usmjereno k svomu dovršenju u punini. Kraljevstvo Božje bit će ostvareno i savršeno tek u nebu, nakon slavnoga dolaska Isusa Krista na svršetku svijeta. Dionici toga Kraljevstva, bit će do punine ispunjeni Božjim blaženstvom, ljubavlju i mirom.

Katekizam Katoličke Crkve o tome kaže sljedeće: “Kraljevstvo Božje jest prije nas. Ono nam se približilo u utjelovljenoj Riječi, naviješteno je u cijelom Evanđelju, došlo je Kristovom smrću i uskrsnućem. Kraljevstvo Božje dolazi od svete Večere i u Euharistiji, ono je medu nama. Kraljevstvo će doći u slavi, kad ga Krist preda svom Ocu.” (KKC br. 2816, str. 686). Posvećeni milošću Duha Svetoga, zaslugom žrtve ljubavi Sina Božjega na križu, već na svom putovanju kroz vrijeme nosimo Božje kraljevstvo. Mi smo krštenjem postali sinovi i kćeri toga Kraljevstva.

Kad, dakle, molimo za dolazak Kraljevstva, molimo da ono dođe obraćanjem i posvećenjem duša u povijesti, temeljnom promjenom čovjeka i svijeta. Ali molimo također da se dogodi slavni dolazak Uskrsloga Krista, da on završi ljudsku povijest i da uskrsnućem, odijelivši dobre od zlih, spašene uvede u puninu nebeskoga kraljevstva. Crkva od svoga početka moli da se dogodi drugi dolazak Kristov. Tom molbom i čežnjom završava knjiga Otkrivenja: “Marana tha! – Dođi, Gospodine Isuse.” (Otk 22, 20)

Tek će u nebeskom kraljevstvu biti savršeno izvršeno Božje obećanje priopćeno Božjim Duhom u knjizi Otkrivenja: “I otrt će im svaku suzu s očiju, te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer – prijašnje uminu.” (Otk 21, 4)

Kad je Isus bio predan Ponciju Pilatu pod optužbom da je buntovnik protiv rimskoga cara i da hoće biti kralj, dakako u zemaljskom smislu, Pilat mu je postavio pitanje: “Ti si, dakle, kralj?” Isus mu je već prije kazao: “Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta.” (Iv 18,36) A sada mu odgovara: “Ja sam se zato rodio i došao na svijet da svjedočim za istinu. Tko god je od istine, sluša moj glas”. (Iv 18, 37) Isus Krist je kralj Istine i Ljubavi. On je u povijest donio poruku Božjega kraljevstva, a to je poziv na ljubav, na zajedništvo u pravednosti, na mir u srcu pomirenom s Bogom, u obitelji, u narodima i medu narodima. Kraljevstvo Božje je nova svrhunaravna dimenzija povijesti.

Poznati francuski obraćenik Andre Frossard, napisao je knjigu o svojim razgovorima s papom Ivanom Pavlom II. Frossard je kazao Papi da svijet u savezu sa smrću, ide prema svojoj propasti. Na tu pesimističku tvrdnju Papa je odgovorio: “U isto vrijeme ovaj je svijet otkupljen; to je svijet u kojem se očitovala ljubav moćnija od grijeha i smrti. Ta je ljubav uvijek prisutna i ne prestaje djelovati. Ta je ljubav posljednja stvarnost”.

Frossard daje sljedeći komentar toj Papinoj tvrdnji. On piše: “Papin duh svakoga trenutka uzima u obzir cijelu povijest, ne samo odsjek povijesti koju mi živimo; promatra je od stvaralačkoga Božjeg čina do konačnoga dovršenja čovjekova određenja, od Geneze do novoga Jeruzalema, kad ljubavi bude napokon odgovoreno ljubavlju. On ne čita povijest u epizodama, što bi stvaralo sklonost da se vide samo promašaji; on je uzima u cjelini, uključujući zadnji cilj, a na takvo nas čitanje poziva Objava; Papa razmiče njezin horizont do sunca zadnje istine koja rasvjetljuje najmračnije prolaze mučnoga i bolnoga hoda čovječanstva ovoga svijeta, u kojem ono umire da bi u drugom živjelo”. (Andre Frossard: Le Dialog avec Jean – Paul II.: “Nayez pas peur!” Paris 1982, str. 285/286).

Kraljevstvo Božje koje je Isus Krist svojim Otkupljenjem usadio u ljudsku povijest, kvasac je preobrazbe svijeta u ljudskim srcima, ako ga prihvate. Sljedbenici marksističke ideologije optu-živali su Crkvu, da obećanjem nebeskoga kra-ljevstva zanemaruje probleme ljudi u ovom svijetu. Taj prigovor nije opravdan. Kad Crkva odgaja ljude za konačni čovjekov cilj u kraljevstvu nebeskom, ona ih istovremeno odgaja i za snažnije djelovanje za dobro ljudi u ovom vremenu, za promjenu svijeta koji bi bio bolji i pravedniji. U tome su se isticali svi sveci Crkve kroz povijest.

Ali, problem svijeta je baš u tome što ne prihvaća poruku Božjega kraljevstva. O tom problemu Papa je kazao Frossardu: “Doista, zašto čovjek, razumno biće, djeluje na nerazuman način? To je temeljno i uzbudljivo pitanje, i uzbuđujući problem etike i egzistencijalne antropologije. Iskonsko pitanje, također.” (Ibid. str. 274)

Molitvom Crkve: “Dođi kraljevstvo tvoje” Crkva ne moli samo za budući svijet u vječnosti, nego moli da Duh Sveti i u ovom svijetu rasvijetli ljudska srca i pameti kako bi prihvatile Istinu i Ljubav Božjega kraljevstva, pa će i ovaj svijet biti sretniji. Postoji i teologija povijesti.

Završimo riječima apostola Pavla: “Ta kraljevstvo Božje je pravednost, mir i radost u Duhu Svetom”. (Rim 14, 17) Amen.

Kardinal Franjo Kuharić, 30. siječnja 2002.

Gornji tekst je ulomak iz knjige kardinala Franje Kuharića S Bogom lice u lice u izdanju Glasa Koncila. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Više o knjizi pročitajte na ovom linku!