Žrtvom ljubavi otkupljenja Sin Božji Isus Krist, pravi Bog i pravi čovjek, otvorio je, da se slikovito izrazimo, izvore neiscrpne ljubavi Božje. Plod te žrtve ljubavi dar je Duha Svetoga – ljubavi Oca i Sina, da njegovim posvećenjem naš unutarnji čovjek bude preobražen i posinjen u Sinu. I čovjek tako uzvišen, uzdignut do najvišega dostojanstva, smije Boga oslovljavati kao svoga Oca.

U tom smislu piše apostol Pavao Rimljanima: “Svi koje vodi Duh Božji, sinovi su Božji. Ta ne primiste duha robovanja da se opet bojite, nego primiste Duha posinstva u kojemu kličemo: ‘Abba! Oče!’ Sam Duh susvjedok je s našim duhom da smo djeca Božja …” (Rim 8, 14-16) Pavao govori o klicanju od radosti zbog te nove stvarnosti, novoga, ljudima nezamislivoga, odnosa Boga s čovjekom. To je odnos Oca nebeskoga i sina.

Katekizam Katoličke Crkve u tom smislu kaže: “Ta snaga Duha koja nas uvodi u Molitvu Gospodnju izražena je u bogoslužju Istoka i Zapada lijepim, tipično kršćanskim izrazom parrheisa, iskrena jednostavnost, sinovsko pouzdanje, radosna sigurnost, smjerna odvažnost, izvjesnost da smo ljubljeni. (KKC br. 2778, str. 677) Ti izrazi pretpostavljaju da je čovjekovo srce prožeto Duhom Svetim, očišćeno od grijeha i oslobođeno od svakoga zla.

Katekizam nastavlja: “‘Oče’! – Prije nego učinimo svojim ovaj početni zanos Gospodnje molitve, nije suvišno ponizno očistiti srce od nekih krivih predodžbi ‘ovoga svijeta’. Poniznost čini da uvidimo da ‘nitko ne pozna Oca doli Sin, i onaj kome Sin hoće objaviti’, tj. ‘maleni’ (Mt 11, 25-27). (…) Bog, naš Otac, nadilazi sve kategorije stvorenoga svijeta. U tom području primjenjivati na njega, ili protiv njega, naše predodžbe značilo bi stvaranje idola za klanjanje ili rušenje. Moliti Oca znači ući u njegovo otajstvo onakvo kako jest i kakvo nam je Sin objavio.” (KKC br. 2779, str. 677-78)

To bih rasvijetlio nekim primjerima. Dijete će imati sliku o Nebeskom Ocu na temelju načina na koji doživljava svoga oca. Radi se o predodžbe- noj projekciji iz vidljivoga na nevidljivo. Dan Siluan, obraćenik u zatvoru, u svojoj knjizi Bog iza rešetaka piše kako je jednom mladom kriminalcu, također osuđenom, pokušavao govoriti o Bogu. Mladić je kazao, citiram po pamćenju: “Nemojte mi govoriti o ocu, moj je otac kriminalac.” Loše iskustvo s vlastitim ocem, stvorilo je u duši mladoga čovjeka posve krivu predodžbu o Ocu na nebesima. Jedan naš intelektualac, naprotiv, iz ljubavi prema svome ocu, dobrom i mudrom odgojitelju, ima posve drugačiju sliku o Bogu. On

194 je zahvalan svome ocu koji ga je uveo u svijet dobra, kulture i u vjeru u dobroga Boga. Sveta Terezija od Djeteta Isusa, karmelićanka, umrla u dobi od 24 godine, u svojoj autobiografiji Povijest jedne duše piše o svom izvanrednom ocu koji je, kao udovac, odgajao pet kćeri za svetost. Ona piše o svom ocu s najnježnijim osjećajima djetinje zahvalnosti. Piše kako je on molio sa svojim kćerima kao svetac. Jasno da je njezina slika o nebeskom Ocu bila puna ljubavi i zanosa. Piše kako je, izgovorivši prve riječi molitve Gospodnje “Oče naš…”, zastala i razmatrala samo te riječi s iskustvom čudesne Božje ljubavi da nas Bog uzima za svoju djecu. Istinski pojmovi o Božjim stvarnostima, ulijevaju se već primjerom roditelja u djetetovu dušu.

Evo jednoga žalosnog primjera!

Župnik je pitao pripravnika za krizmu: “Znaš li moliti Očenaš?” Dječak odgovori: “Ne znam!” Župnik nastavi s pitanjem: “Da li si kada čuo svoga oca da moli Očenaš?” – “Nisam”, odgovori dječak. “A da li si ga čuo da psuje Boga?” Odgovor je bio: “Jesam”. Kakvu sliku o Bogu može imati taj dječak!?

“Koji jesi na nebesima”, što to znači? Katekizam kaže: “Taj biblijski izraz ne označava mjesto [‘prostor’] nego način bitka; ne Božju udaljenost, nego njegovo veličanstvo. Naš Otac nije negdje ‘drugdje’, on je ‘iznad svega’ što o njegovoj Svetosti možemo zamisliti. I upravo jer je triput Svet, on je veoma blizak smjernu i skrušenu srcu.” (KKC br. 2794, str. 681)

“Koji jesi na nebesima” – taj izraz označuje apsolutnu Božju transcendenciju. On neizmjerno nadilazi sve stvoreno u vidljivom i nevidljivom svijetu. On je neizreciv, neizmjeran, nedokučiv našim mislima. Ali nije daleko, nego svudašnji. Apostol Pavao govorio je Atenjanima: “U njemu, doista, živimo, mičemo se i jesmo …” (Dj 17, 28) On je bliži nama nego smo mi sami sebi, misao je sv. Augustina. Bez njega nismo mogli postati, bez njega ne možemo opstojati.

Katekizam kaže: “I tako objavljujući nam Oca, Molitva Gospodnja objavljuje nas nama samima.” (KKC br. 2783, str 679). “Taj čisti dar posinjenja zahtijeva s naše strane trajno obraćanje i nov život.” (KKC br. 2784, str. 679) Završimo ovo razmišljanje opet riječima Katekizma: “Moleći Oče ‘naš’ obraćamo se osobno Ocu Gospodina našega Isusa Krista. Ne dijelimo božanstvo, jer Otac je ‘izvor i počelo’, nego time ispovijedamo da je Sin od njega rođen odvijeka i da od njega izlazi Duh Sveti. Ne miješamo ni Osoba, jer ispovijedamo da naše zajedništvo jest s Ocem i njegovim Sinom Isusom Kristom, u njihovu jedinom Svetom Duhu. Presveto Trojstvo istobitno je i nedjeljivo. Kad se molimo Ocu mi mu se klanjamo i slavimo ga sa Sinom i Duhom Svetim.” (KKC br. 2789, str. 680) “Kršteni ne mogu moliti Oče ‘naš’ ako pred njega ne donose sve one za koje je on svoga ljubljenoga Sina predao.” (KKC br. 2793, str. 681) Molitvom “našem” Ocu povjeravamo sve ljude da ga upoznaju i ljube. “Bog je ljubav.” (1 Iv 4,8) Amen!

kardinal Franjo Kuharić, 16. siječnja 2002

Gornji tekst je ulomak iz knjige kardinala Franje Kuharića S Bogom lice u lice u izdanju Glasa Koncila. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal Bitno.net. Više o knjizi pročitajte na ovom linku!