“Objavljeno ti je, čovječe, što je dobro, što Gospodin od tebe traži: samo činiti pravicu, milosrđe ljubiti i smjerno sa svojim Bogom hoditi” (Mih 6,8)

Čovjek je po svojoj naravi društveno biće. Kao takav on je biće u odnosima: prema svojem Stvoritelju, bilo da ga priznaje, bilo da ga odbacuje; on je u odnosu s drugim ljudima. Temeljna zajednica osoba u kojoj se ostvaruju ti odnosi za zdravo i čovjeka dostojno zajedništvo jest obitelj. U obitelji se čovjek odgaja i za odnose sa zajednicom, užom i širom. On je u odnosu s društvom, s narodom, s državom koja je organizirano i suvereno zajedništvo svih građana. Kao vjernik katolik u odnosu je sa svojom Crkvom, kao što je svaki vjernik u odnosu sa svojom vjerskom zajednicom.

Drugi vatikanski sabor razradio je načela svih čovjekovih odnosa, posebno u konstituciji “Radost i nada”. Ti su odnosi veoma razrađeni u socijalnom nauku Crkve: kako se čovjek mora odnositi prema zajednici i ona prema njemu, koja to načela omogućuju skladne i suradničke odnose među ljudima.

Baš u tim odnosima čovjek se očituje kao čovjek ili kao nečovjek. Otkriva svijest svoga dostojanstva ili gubitak vlastite časti i dostojanstva; radost je za druge ili prijetnja!

Čovjek je u odnosu sa zajednicom svojim radom, svojom službom, zvanjem, položajem u zajednici; suodgovoran je s drugim ljudima za dobro cijele zajednice; to je opće dobro. Opće pak dobro uključuje dobro osobe, dobro obitelji, dobro svih sugrađana. Oni pak kojima je povjerena vlast ili vodstvo zajednice, nosioci su odgovornosti za dobro zajednice, naroda, države. Ta se odgovornost izvršuje nesebičnim, požrtvovnim služenjem zajednici. Ima biti isključen sebični interes!

U svezi s time postavlja se temeljno pitanje o moralnoj kvaliteti čovjeka. Kakav je čovjek u sebi, kakva načela živi, koje vrijednosti poštuje! Čim otvori usta i izriče svoje misli, već otkriva svoju nutrinu. Kad čujemo, na primjer, psovača svetinja, odmah zaključujemo da taj ima trulu dušu i da se odriče vlastitog dostojanstva. Kad netko loše radi svoj posao bilo u kojem zvanju, on ne potvrđuje svoje dostojanstvo. Čovjek stoji iza dobra ili zla što se u zajednici događa. Uvijek se u tome očituje konkretni čovjek moralnosti ili nemoralnosti.

Pljačka, krađa, prijevara, nasilje, silovanje, mučenje čovjeka od čovjeka, razbojstva, ubojstva, sav nemoral, sve su to čini konkretnog čovjeka. Tko to čini, ne potvrđuje svoje ljudsko dostojanstvo; rušilac je dobrih odnosa među ljudima; ugrožava opće dobro. To je tako, radilo se o bilo kojem zvanju ili službi. Što je čovjek na višem položaju odgovornosti za zajednicu, to su teže posljedice za zajednicu ako nije savjestan, moralan. Nijedno se ljudsko zvanje ne može vršiti odijeljeno od moralnih načela. Politika bez morala vodi u nečovječnost!

Liječnik, znanstvenik, radnik, profesor, učitelj, novinar, političar, zastupnik u Saboru, ministar u vladi, službenik, svećenik, biskup, poslužitelj, poljoprivrednik, svaki čovjek, baš svaki, u svakom zvanju očituje svoje dostojanstvo i obvezuje na poštovanje kad je njegov rad savjestan, pošten, koristan općoj dobrobiti! Ako nepošteno radi, sam sebe ne poštuje.

Ljudi koji čine bilo koja i bilo kakva nepoštena, kriminalna djela, sami gaze svoju čast, dostojanstvo i ugrožavaju cijelu zajednicu. Razorni su za ljudske odnose.

Oni koji imaju u rukama javna sredstva priopćavanja: televiziju, radio, tisak, kasete, filmove također, služeći se tim moćnim sredstvima u međuljudskoj komunikaciji, očituju kakvi su u sebi. Iza sadržaja na ekranu gledamo čovjekovu dušu. Mogu graditi, mogu činiti silno dobro, ali mogu i razarati, ubijati duše i savjesti. Čovjek je izvor dobra ili zla!

Isus Krist, suočen s licemjerjem svojih suvremenika, kazao je: “Leglo gujinje! Kako možete govoriti dobro kad ste opaki. Iz obilja srca usta govore! Dobar čovjek iz riznice dobre vadi dobro, a zao čovjek iz riznice zle vadi zlo” (Mt 12,34-37).

Ljudi dobre volje žele biti pošteni i raditi savjesno. A što kazati kršćanima, vjernicima koji se priznaju učenicima Isusa Krista? Što se od nas vjernika Kristovih očekuje? Što ljudi imaju pravo zahtijevati? Naša je vjernička, kršćanska dužnost biti najbolji primjer u svim zvanjima. Samo tako kršćani mogu potvrditi svoje kršćansko dostojanstvo. To je Isusova zapovijed: “Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad koji leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod sud, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima, da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima” (Mt 5,14-16).

Bezboštvo i materijalizam stvaraju mentalitet bezobzirnog samoljublja, otupljuju ili čak umrtvljuju savjest i tako šire prostor kriminalitetu, korupciji, podmitljivosti; takav je mentalitet protivan pravu i pravednosti. Kršćanin sigurno nije rado gledan niti dobro primljen u takvoj sredini; imamo iskustvo iz nedavne prošlosti kad su čestiti vjernici bili nepodobni zbog ideoloških razloga.

Sada u demokraciji kršćani bi trebali biti sol zemlje (usp. Mt 5,13) i prisutnost nepodmitljivog poštenja i nepopustljive zauzetosti za pravdu, za poštivanje ljudskih prava, za časno vršenje dužnosti u svim zvanjima. Kršćani su u svijetu svojim kršćanskim pozivom i poslanjem kvasac dobra i prisutnost kraljevstva Božjega. Kršćanin nije samo kršćanin u crkvi kod oltara; on je svjedok Božjeg svijeta svuda, u svako vrijeme, u svakoj civilizaciji. To je njegov apostolat. Mora biti zaista prepoznatljiv kao čovjek zasluženog poštovanja, povjerenja i dostojanstva.

Kršćanin ima biti čovjek koji čini pravicu, milosrđe, ljubi i smjerno s Kristom hoda kroz život (usp. Mih 6,8).

Najbolji čuvar pravednih odnosa je ispravna savjest! Ako je ona budna i vjerna istini i dobru, onda Gospodin čuva grad. “Ako Gospodin grada ne čuva, uzalud stražar bdi” (Ps 127/126/, 1).

“Ljubite pravednost, vi suci zemaljski, pravednim mislima mislite o Gospodinu i tražite ga u jednostavnosti srca. Jer njega nalaze koji ga ne iskušavaju i otkriva se onima koji mu ne uskraćuju svoju vjeru” (Mudr 1,1-2).

U Zagrebu, na “Dan života”, u nedjelju, 4. veljače 1996.