Bez djelovanja Duha Svetoga evangelizacija uopće nije moguća. Nad Isusa iz Nazareta Duh silazi u času krštenja dok glas Očev — “Ovo je Sin moj, Ljubljeni! U njemu mi sva milina!”— na zamjetljiv način očituje njegovo izabranje i njegovo poslanje. Baš “Duh tada odvede” Isusa u pustinju da izvojuje odlučnu bitku i prođe najveću kušnju prije negoli započne svoje poslanje. “U sili Duha” vratio se u Galileju i u Nazaretu započinje propovijedati primijenivši na se odlomak proroka Izaije: “Duh Gospodnji na meni je”. I reče: “Danas se ispunilo ovo Pismo”. U trenutku kad šalje svoje učenike, dahnuvši u njih govori: “Primite Duha Svetoga.”

Doista, tek nakon dolaska Duha Svetoga na dan Pedesetnice, Apostoli polaze na sve strane svijeta da započnu veliko djelo evangelizacije, a Petar tumači taj događaj kao ostvarenje Joelova proročanstva: “Izlit ću Duha svoga”. Petar se napunio Duha Svetoga da bi narodu progovorio o Isusu Sinu Božjem. Pavao se također “napunio Duha Svetoga” prije no što se dao na svoju apostolsku službu, kao i Stjepan kad je izabran za đakona i kasnije za svjedočenja krvlju. Duh koji je dao da govore Petar, Pavao i Dvanaestorica, nadahnjujući im što su imali reći, sišao je također “na sve koji su slušali besjedu”.

Upravo zahvaljujući pomoći Duha Svetoga Crkva raste. On je duša te Crkve. Baš on tumači vjernicima duboki smisao Isusove nauke i njegova otajstva. Upravo on, danas kao i u počecima Crkve, djeluje u svakom blagovjesniku koji mu se prepusti da ga vodi i da u njegova usta stavi do čega on sam ne bi mogao doći, dok u isto vrijeme pripravlja i dušu slušatelja da bude otvorena i prijemljiva za Radosnu vijest i Kraljevstvo koje se naviješta.

Ima u evangelizaciji niz metoda koje su dobre, ali ni najsavršenije od njih ne bi mogle nadomjestiti tiho djelovanje Duha. Bez njega ništa ne vrijedi ni najvještija priprava navjestitelja. I najuvjerljivija oštroumnost bez njega je pred ljudskim duhom bespomoćna. Sve psihološke i sociološke do u tančine razrađene sheme bez njega se ubrzo pokazuju bezvrijednima.

Danas u Crkvi proživljavamo povlaštene trenutke Duha. Posvuda ga se nastoji bolje upoznati, onako kako ga Pismo objavljuje. Ljudi su sretni da se mogu prepustiti njegovu gibanju. Žele se dati da ih on vodi.

No, ako Duh Božji ima izuzetno mjesto u cjelokupnom životu Crkve uopće, to najviše dolazi do izražaja u izvršavanju njena evangelizacijskog poslanja. Nije slučajno da je evangelizacija pravo započela baš u jutro Pedesetnice, pod dahom Duha.

Moglo bi se reći da je Duh Sveti u evangelizaciji glavni činitelj: on svakome daje da naviješta Evanđelje, on iznutra potiče savjesti na primanje i razumijevanje Riječi spasenja. No, ujedno se može reći da je on i svrha evangelizacije: on sam uzrokuje novo stvaranje, novo čovječanstvo kojemu evangelizacija mora težiti, s jedinstvom u različnosti koje bi evangelizacija u kršćanskoj zajednici morala poticati. Po njemu Evanđelje prodire u bit svijeta jer upravo on uči raspoznavati znakove vremena, Božje znakove, koje evangelizacija uočava i vrednuje unutar ljudske povijesti.

Sinoda biskupa iz 1974., koja je mnogo isticala ulogu Duha Svetoga u evangelizaciji, ujedno je izrazila želju da Pastiri i teolozi — a Mi kažemo: i vjernici obilježeni pečatom Duha po krštenju — bolje prouče narav i načine djelovanja Duha Svetoga u evangelizaciji u naše doba. Isto želimo i Mi potičući također sve blagovjesnike da neprestance mole Duha Svetoga s vjerom i žarom te da se razborito prepuste da ih vodi on kao konačni nadahnitelj u njihovim planovima, u njihovim pothvatima, u njihovu evangelizacijskom djelovanju.

bl. papa Pavao VI., Evangelii nuntiandi