Tko može tvrditi da u njemu ne leži agnostik? Danas to nije teško priznati; naprotiv, moderno je i popularno. Mnogi s ponosom ističu svoj agnosticizam. No, kada riječ „agnostik” prevedemo na hrvatski, doslovno značenje bilo bi – neznalica. U tom trenutku prestaje zvučati moderno i nije više nešto čime bi se netko mogao dičiti. Zvuk našeg materinjeg jezika otkriva pravu prirodu te riječi: ona ukazuje na krhkost i ograničenost ljudskog postojanja.

U filozofiji postoji podjela na slabi i snažni agnosticizam. Slabi agnostici smatraju kako o važnim životnim pitanjima trenutno ništa ne znaju sa sigurnošću, dok snažni agnostici tvrde kako nitko nikada o tim pitanjima ništa ne može znati sa sigurnošću. Ni sada ni ubuduće nećeš znati ništa o važnim pitanjima života – o Bogu, smislu, dobru i zlu…

Na taj snažni agnosticizam sve se buni u meni. Kao da me netko pokušava zatvoriti u mračni kavez neznanja i ostaviti me tamo zauvijek. U meni vrije želja za spoznajom, razumijevanjem, smislom…, a snažni agnostik kaže: „Svi pokušaji su uzalud; niti ne pokušavaj shvatiti; Sizifov posao; uzalud vam trud svirači…”

Hvala logici i Aristotelu što je snažni agnosticizam proturječan u svom temelju. Kada tog snažnog agnostika upitamo: „Kako možeš sa sigurnošću znati da ništa ne možeš znati sa sigurnošću?” – u sekundi mu propada sva filozofija.

Dakle, u stvarnosti postoje samo slabe neznalice. To ostavlja nadu u znanje. Znamo da se znanje i neznanje o kojima je riječ poglavito odnose na Boga. Pa i slabi neznalica, ako hoće, može znati da je pitanje Boga najtemeljnije, jer ako nema Boga, tj. Stvarateljske svijesti, Uma, Logosa, cijelo postojanje nema objektivnog smisla – oko nas i u nama samo je ravnodušni svemir, a postojanje je zapravo neka nezgoda.

Snažne neznalice niti to ne mogu priznati, iako je razumno i logično. Dakle, to snažno neznanje ne temelji se na logici, već na nečem drugom…

Isus je jednog slijepca koji je vikao da ga ozdravi upitao: „Što hoćeš da ti učinim?”, a paraliziranog čovjeka pitao je: „Želiš li ozdraviti?” Na prvi pogled glupa pitanja, ali zapravo ulaze u bit. Što sam zdraviji, to ću imati veće odgovornosti i obaveze. Bolno je napustiti duhovnu infantilnost i bezbrižnost te krenuti u duhovnu zrelost i samostalnost. Osjećaj da smo žrtve, nažalost, lako prelazi u nekakvu ugodu. Pa i kad činimo zla, grijehe, opačine, taj se osjećaj ne umanjuje, nego se može uvećavati. Činimo to jer smo žrtve, pa imamo pravo. Sve to može prijeći u pravu izopačenost.

Želim li ja ozdraviti? Želim li svjetlo ili više volim biti skriven u tami? Želim li hodati, boriti se, preuzeti odgovornosti, rizike… ili radije ostajem u ulozi žrtve u kojoj sam oslobođen svega toga: „Nisam ja kriv što se ništa ne zna, to je tako, ništa se ne može, jadan ja…” Kad bi snažni agnostik iskreno odgovarao Isusu na to pitanje, rekao bi: „Neću ništa! Ne želim ozdraviti! Previše bi se toga promijenilo. Idi ti svojim putem i pusti me ovako.”

Ludwig Wittgenstein, poznati filozof, logičar i matematičar, te u ovom kontekstu slabi agnostik, čitajući Augustinove „Ispovijesti”, divio se njegovom bistrom razumijevanju stvarnosti. Augustin u tom genijalnom djelu, između ostalog, priznaje pred svima svoje grijehe – i prošle i one koji ga trenutno muče. Wittgenstein je preko toga shvatio da se pravo razumijevanje stvarnosti ne lomi na umu, nego na ponosu i oholosti. Uvidio je da treba srušiti zgradu svoga ponosa koji ga zasljepljuje i koči u spoznaji. Stoga je odlučio ispričati se svima koje je uvrijedio i svoje grijehe, koje je prethodno zapisao, priznati onima koji su mu važni u životu. Nakon toga zapisao je kako ga je taj čin, „uz Božju pomoć, doveo u intelektualno bistru vodu, u bolji odnos prema ljudima i u veću životnu ozbiljnost“.

Pa živio slabi agnosticizam! Onaj ljudski. Normalni. Otvoren mudrosti, sazrijevanju, rastu, otkrivanju, spoznaji. Slabi, ali jaki. Kao što sveti Pavao kaže: „Kad sam slab, onda sam jak” (2 Kor 12,10). I dolje snažni agnosticizam koji mi oduzima svu snagu. Sveznajuće „ništaneznajući“. Cinični. Toksični. Samosažaljevajući. Samoopravdavajući. Viktimistički. Onaj koji me zatvara u kavez mog ega. Poguban za mudrost („Jao onima koji su mudri u svojim očima” – Iz 5,21). Onaj koji mi um ostavlja u sljepilu, a volju u paralizi.

Jedna od najvažnijih proročkih knjiga posljednjih stoljeća, koja pruža dijagnozu i lijek za naše vrijeme, jest „Zločin i kazna”. U ovom djelu mladić Raskoljnikov pokušava biti nihilist (ništavnik) i nastoji se uzdići iznad moralnih zakona te s predumišljajem ubija jednu baku i drugu ženu koja se ondje zatekla. Iako ga nisu otkrili, on se sam prijavljuje jer shvaća da je upao u bezdan očaja te priznaje: „Ubivši onu babu, ubio sam sebe.” Očaj ga dovodi do spoznaje da je zlo zlo.

Nijedna znanost ne može dokazati da je nešto dobro ili zlo, ali ipak mi to možemo znati, ako hoćemo, i prije nego što, Bože sačuvaj, ubijemo nekoga.

A ako to mogu znati ja, slabi neznalica, što još mogu znati, što još, što još…?