Od 4. stoljeća tisuće – milijuni – katolika idu na nedjeljnu misu i govore doista nevjerojatne stvari.

Vjerujem u jednoga Gospodina Isusa Krista, jedinorođenoga Sina Božjega. Rođenog od Oca prije svih vjekova.

Boga od Boga, svjetlo od svjetla, pravoga Boga od pravoga Boga. Rođena, ne stvorena, istobitna s Ocem, po kome je sve stvoreno.

Koji je radi nas ljudi i radi našega spasenja sišao s nebesa.

I utjelovio se po Duhu Svetom od Marije Djevice:

i postao čovjekom.

Nekako uspijevamo sve to izreći bezizražajna lica, kao da čitamo popis sastojaka na bočici sirupa za kašalj. Znam, znam: do ove točke u misi ispovjedili smo svoje grijehe, čuli četiri biblijska čitanja i propovijed. Možda mislimo da smo dovoljno odradili za dan odmora. Možda smo dotle izgovarali svoje napamet naučene molitve automatski i ne razmišljajući.

No možda se i bojimo da jednostavno ne možemo podnijeti stvarnost onoga što izgovaramo.

Možda volimo svojega Boga sve dokle znamo da je na nebu, ali bojimo ga se kada nam se približava dok smo u grijehu.

Možda se bojimo istine o Božiću.

Zašto je Bog postao čovjekom? To je jedna od velikih i nerješivih tajni, kao na primjer, zašto radije nešto, nego ništa?

No u ovome primjeru anđeo nam daje trag preko Pisama. Anđeo kaže sv. Josipu: „Rodit će sina, a ti ćeš mu nadjenuti ime Isus jer će on spasiti narod svoj od grijeha njegovih.“ (Mt 1,21)

Isusovo nam ime, dano od neba, zasigurno nešto govori o njegovom poslanju. Došao je „spasiti narod svoj“, preciznije, spasiti ga „od grijeha njegovih“. To je čisti čin milosrdne ljubavi, jer su grijesi prema definiciji prijestupi protiv svemogućega Boga. No ipak je sam Bog postao čovjekom radi našega spasenja. Uz to, došao je, ne samo da spasi zalutale članove svojega izabranoga naroda, nego i da spasi čak i najteže grješnike, Babilon i Egipat.

Spašavajući nas, Bog nam se približio kako bismo ga mogli vidjeti i dotaknuti. Postao je dijete kako bi ga trebalo uzimati u naručje i milovati, presvlačiti i hraniti.

Kako se približavamo utjelovljenome Bogu, možemo jasnije vidjeti narav vječnoga Boga. On je i zato postao čovjekom – objava je usko povezana s našim spasenjem. U našemu palome stanju, s našim zamračenim intelektom i oslabljenom voljom, mi nismo mogli vidjeti Boga, niti ga poznavati, iako smo mogli znati da on postoji.

Bog se približio kako bismo mogli jasno vidjeti i znati da je „Bog ljubav“ (1 Iv 4,8.16). To je u vječnosti njegov najdublji identitet. Prije nego što je stvorio bilo što za ljubiti, on je bio ljubav, a ljubav je čin koji zahtijeva i subjekt i objekt, ljubitelja i ljubljenoga. Bog je taj čisti čin ljubavi. Sv. papa Ivan Pavao II. to je pamtljivo sažeo: „Bog u svojem najdubljem otajstvu nije samoća, nego obitelj, jer on u samome sebi ima očinstvo, sinovstvo i bit obitelji, a to je ljubav.“

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Radost svijetu” Scotta Hahna. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net.