„Svojom službom čitač omogućuje drugima posadašnjiti događaj spasenja, kako bi se on u njima ostvario. Odgovornost koja zahtijeva ne samo svijest crkvenosti službe, već i doličnu pripravu za službu čitanja“, napisao je svojedobno pomoćni biskup zagrebački Ivan Šaško u časopisu Živo Vrelo.

Upravo zbog spomenute odgovornosti, priprava za čitanje na svetoj misi ne može se svesti na tek nekoliko minuta prije samog liturgijskog slavlja nego zahtjeva dublje i ozbiljnije shvaćanje zadatka koji nam je dan.

U tu svrhu, biskup Šaško naveo je i pet točaka pripreme koji mogu pomoći onima koji čitaju na svetoj misi da Božju Riječ što bolje iznesu pred okupljene vjernike. Ovdje donosimo njegove preporuke:

„Priprema čitača u nekoliko vidika

  1. Prije svega čitač treba poznavati red čitanjâ i lekcionare kroz sva tri ciklusa nedjeljnih i blagdanskih slavljā, dvodjelni ciklus običnih danā, ciklus svetačkih i prigodnih čitanjā. Trebao bi biti upoznat s naravi i raznolikošću čitanja različitih sakramentalnih i nesakramentalnih slavljā crkvene zajednice.
  2. Od toga vanjskoga poznavanja potreban je prijelaz u poznavanje naravi različitih književnih rodova u istoj knjizi: povijest, poslanice-pisma, proroštvo, pjesništvo…; biti svjestan da postoje i različiti načini izričaja: činjenične tvrdnje, ispovijesti, pripovijedanja, parabole.
  3. Korisno je misliti na zajednicu, na njezin unutarnji sastav i osobine koje ju određuju; prema tomu valja prilagoditi ton glasa, poglede, povezanost sa zajednicom šutnjom, stanke, te, rečeno jednostavno, uspostaviti plodonosno priopćavanje Riječi; odnosi čitača i zajednice su obilježeni ne samo čitanim tekstom, već i svakodnevnim životom u zajednici (zajednica poznaje čitača, jer bi on trebao biti njihov pomoćnik u prihvaćanju Riječi i na neki način izabran); sve to treba iskoristiti i usavršiti.
  4. Na to se nadovezuju praktične upute: poznavanje korištenja mikrofona; vrijeme koje valja uporabiti za samu tehničku izvedbu čitanja (razmatrajući ga, tekst postaje prisno i nutarnje srašten s čitačem, te se po razumijevanju lakše odrede stanke, izričaj, naglasci, ali ako se tekst ne razumije, kako će se prenijeti?); u početku je uputno snimati čitanje i provjeravati nedostatke u njemu.
  5. Uz sve ovo, važan je ponekad i vanjski izgled, već prema prilikama slavljenja; ne treba biti strogo uokviren u propise, već izgrađen tako da čitava osoba čitača progovara Riječ, u odjeći, pokretima, glasu… Svi će se ti elementi odrediti i prema spektru ostalih datosti koje određuju slavlje.“

Zbog svega navedenog, biskup Šaško savjetuje da je za dobro čitanje potrebna i određena dob, te preporuča da se izbor čitača ne ograničava na “djecu i na župne suradnike koji to rado rade, ali ne uvijek onako kako bismo priželjkivali”.

“Koliko je samo čitača koji su »pronađeni u zadnji čas«, ili onih određenih samo zbog toga jer nitko drugi ne želi čitati; jer je to posao za »mlađe«, jer je to »preblizu oltaru«, jer je to vezano uz vjeronauk djece, kao da je sudjelovanje u liturgiji svedeno na gledanje a ne na »su-djelovanje«. To će od čitača zahtijevati da bude prije svega kršćanin u susretu s Riječju koja ga je oduševila i okršćanila (=obratila), a zatim dobar čitač”, piše Šaško, a ostatak njegovog teksta možete pročitati ovdje (str. 7. – 10.).