FILOZOFSKA ANALIZA LJUBAVI

Ljubav? Čini se najprostituiranijom riječju – evo kako joj vratiti dostojanstvo

Ovi redci uvode vas u novo razumijevanje odnosa između erosa i Evanđelja. Jedan od najvećih filozofa današnjice Jean-Luc Marion (rođ. 1946.) pozabavio se promišljanjem o erotskom vidu ljubavi i došao do iznenađujućih otkrića. On primjećuje neuspjele pokušaje govora o ljubavi: romani ne uspijevaju objasniti realnost; teologija ne uspijeva objasniti ovostranost; psihoanalizi manjkaju riječi da ljubav izrekne i o njoj promišlja; a filozofija pritom nemoćno ili tvrdoglavo šuti. Ona je ljubav već poodavno prepustila zaboravu i lišila ga značenja.

Foto: Shutterstock

Foto: Shutterstock

Marion je odlučio prekinuti tu šutnju te iznova otkriti pojam ljubavi. Snagom razuma otvorenog istini on kreće odozdol, od očitovanja ljubavi koji su svakome bliski i dolazi do izvanrednih zaključaka: ako je prava – ljubav je jedinstvena (erotska, prijateljska-philia i sebedarna-agape) i ljubav je neobjašnjiva bez Evanđelja. To je dosad nečuveni izazov, znanstveno argumentiran i filozofski ukorijenjen: neovisno o svjetonazoru onoga koji ljubi, struktura ljubavi već sama po sebi ima neporecivu potrebu za logikom Evanđelja. Bez te logike nestaje i eros i dostojanstvo osobe.

Stvarnosti erosa približavamo se promatrajući s jedne strane stanje ljubavi u društvu, a s druge strane potrebu za njom i njezino stanje u nutrini čovjeka. Mnogi pokazatelji upućuju na hipererotiziranost današnjega društva. Na svakom koraku aludira se na čovjekovu erotsku dimenziju. Čini se to u svrhu hedonizma, marketinškog učinka, ali i zbog ideoloških i političkih ciljeva koje pokreće volja za moć. Neovisno o instrumentaliziranju erosa u korijenu je, i to valja jasno naglasiti, duboka čovjekova potreba za srećom. Eros koji označava nemirnu ljubav žudnje, ekstatični poticaj za samoostvarenjem kroz ljubavnu ugodu, nameće se kao put ostvarenja sreće. No odakle dolazi sigurnost da će me eros istinski usrećiti? Eros je veoma intimna stvarnost. Ona čovjeka ne ostavlja ravnodušnim, zahvaća ga i uvjetuje. Zato je važno otkrivati istinu o toj dimenziji čovjeka, istinu nesvodivu na moraliziranje, na nepromišljeno prakticiranje, na ideološko manipuliranje ili instrumentaliziranje – istinu koja usrećuje.

Pročišćenje pojma ljubavi

Francuski filozof fenomenološke škole Jean-Luc Marion (1946.), inače suprug i otac dvoje djece, pozabavio se upravo tom temom u svom djelu “Erotski fenomen” (Le Phénomene érotique) iz 2003. godine. Marion se smješta u fenomenološku filozofsku struju koja se nastoji vratiti stvarima u istini njihova pojavka. Marion nastoji dovesti filozofsku fenomenologiju do krajnjih posljedica, otkrivajući istinu fenomena u njegovu autentičnom pojavljivanju. U odnosu prema fenomenu, tj. onomu što se nudi na spoznaju (što se daje, dariva), potrebno je ostaviti se predrasuda, ideologije i idolopoklonstva, dopustiti očitovanje i pratiti autentičnost pojavka i obistinjenja. Ovaj filozof stavio je u pogon filozofiju baš u smislu onoga što njezino ime označuje (filo-sofia = ljubav-za-mudrošću) i usudio se na taj način promotriti upravo fenomen ljubavi. Prema francuskom fenomenologu filozofija se odrekla promišljanja o ljubavi, što je dovelo do gubitka istinskoga pojma (koncepta) za ljubav i gubitka sposobnosti da se ljubav izrekne (terminologija).

“‘Ljubav’? Čini se najprostituiranijom riječju, strogo govoreći – riječju prostitucije. U konačnici ona se ‘vodi’, kao što se mogu voditi ratovi ili poslovi i ne radi se o drugom doli da se odredi s kojim partnerima, za koju cijenu, za kakvu korist, kojim ritmom i kojom učestalošću ju ‘voditi’. A kad ljubav treba izreći, promišljati i slaviti, između redaka vlada mûk. Tišina zasićena boli, koja se cijedi u političkim, ekonomskim i liječničkim brbljarijama koje ljubav guše htijući nas umiriti” (Le Phénomene érotique, predgovor).

Tekst se nastavlja ispod oglasa

U takvom ozračju Marion želi vratiti dostojanstvo pojmu ljubavi promatrajući ljubavni fenomen sa svom fenomenološkom strogošću. Tako on prati događaj erosa u njegovim najelementarnijim očitovanjima i u njegovu razvoju. Uklanjanjući svaku predrasudu i ideologiju, svaki subjektivizam i dominaciju svođenja na objekt, Marion želi pokazati kakva je zaista ljubav koja se budi kroz eros i koji je jedini istiniti put njezina autentičnog razvoja. Marionov pothvat je strogo znanstven, vodeći računa o zakonitostima filozofske fenomenologije. Osim toga on je imanentan, tj. polazi odozdol, ne kreće od vjerske istine ili iskustva, nego od općeljudskoga. S takvim oznakama Marionov pokušaj odiše univerzalnom relevantnošću, tiče se svakoga. Njegova relevantnost se u konačnici utemeljuje na činjenici da se kreće na razini filozofije, kraljice znanosti, bez čijeg utemeljenja nijedna znanost ne može pretendirati na stvarnu relevantnost.

Ovome valja dodati kako činjenica da Marionov pokušaj ne podrazumijeva vjersko iskustvo uopće ne znači da on to iskustvo ne dopušta. U protivnom ne bi bio fenomenologom, otvoren istini fenomena – pa i vjerskoga, a time ne bi bio niti pravim znanstvenikom.

“Erotska redukcija”

Ponajprije, pitanje ljubavi je temeljno. Ono je toliko važno da zaslužuje da se na nj svedu sva bitna pitanja jer “ne znači puno činjeničnost bitka, nego mogućnost ljubavi”. Tako pitanje “Jesam li ljubljen?”, originalnim metodološkim korakom kojega Marion naziva “erotskom redukcijom”, zauzima središte pozornosti. “Erotskom redukcijom” naziva se svođenje čitave stvarnosti na bitno pitanje o ljubavi. To pitanje ne podnosi površne i polovične odgovore. Na nj se ili odgovara vjerodostojno ili se ne odgovara nikako. Vjerodostojnost odgovora traži dosljednost i po strukturi i po koracima da bi se dogodilo obistinjenje osoba.

Voljeti sebe? Put “erotske redukcije” prvo se suočava s nesigurnošću u koju ego upada pred pitanjem: “Jesam li ljubljen?” U odnosu na to pitanje ego ne može ostati imun. On može pokušati uzmaći pred tim izazovom “voleći samoga sebe”. Međutim brzo otkriva da polazeći samo od sebe i sam u sebi nalazi prije nego ljubav prema sebi – mržnju. Ona nastaje kao očaj uzrokovan nepravednom pretenzijom da može sam sebe ljubiti dok “ego” sam po sebi nema ljubavi. Uzmicanje od drugoga i uzaludno pokušavanje utemeljiti se u samome sebi dovodi do mržnje iz nemoći, mržnje prema sebi i drugima, mržnje kao nereda zbog “grješke u koracima” koju se ne želi priznati.

Ovime Marion ne odbacuje mogućnost ljubavi prema sebi i prihvaćanja sebe, nego odbacuje mogućnost da ona može biti prvi korak. Istinska ljubav prema sebi može nastupiti tek kasnije, kao plod prethodno prijeđenih važnijih koraka.

Iskorak. Tko ipak prizna da poruke u duhu: “Ja volim samo sebe” ne vode nikamo, može se odlučiti za drugačiji pokušaj, pitajući se: “Mogu li ja prvi voljeti?” Za razliku od prethodnog zatvaranja, ovakvo pitanje potiče na izlazak, iskorak (“avance”), na proboj kroz svaki otpor prema ljubavi. Aktivno voleći usprkos svemu, dajući prioritet vlastitom činu ljubavi, nadilazi se mržnja i, premda možda nesavršeno, ljubavni čin opstaje. Netko će tu odmah prokomentirati: “Ma to su priče za malu djecu”. Za sad ćemo odgovoriti: “Kako god ovu priču nazvali, ona jedina omogućuje da ljubav opstane”. Na ovo ćemo se još vratiti.

“Kao da volim”

Hod ljubavi brzo će se suočiti s razumskim i osjećajnim (ne)slaganjima. Razum će ispitivati razloge, htjeti će odvagnuti razboritost odnosa prema osobama s obzirom na to kako ih čovjek vidi, koje su realne perspektive tih odnosa itd. Emocije će varirati. Čak se može probuditi snažna sumnja u vlastitu ljubav. Međutim, usprkos tome ljubavni čin se može nastaviti. “Ne volim zato što poznajem, nego vidim i poznajem u mjeri u kojoj volim. Pri tome sve podnosim, sve vjerujem, svemu se nadam. Osjetim i vlastitu slabost, ali sama slabost čini me snažnim.” Na vjetrometini sumnji, kad se čini da više ne mogu voljeti, bit će mi dovoljno htjeti voljeti, voljeti voljeti, postupati kao da volim. Naravno da bi se tu odmah moglo reći kako izlazimo iz normalne logike. No prije negoli odgovorimo na tu primjedbu privremeno ćemo samo reći da jedino tako subjekt ostaje u postojanju. Ne u postojanju koje bi bilo tek opstajanje u bitku, nego u postojanju u kojem se događa ostvarenje ljubavi. Bez nje bi puko opstajanje u bitku bilo tek neprivlačno životarenje.

Punina

Ljubav prema sebi i prema drugome u skladu. Dosad opisano ljubavno nastojanje ipak se mora potvrditi, jer je nestalno i mogle bi ga progutati strasti. Potvrdu ljubavnom iskoraku može dati jedino drugi. Jedino ako drugi, kojega osoba ne može svesti na sebe jer ju nadilazi, odgovori: “Evo me, dođi!”, ne pružajući otpor njegovu iskoraku, razvija se istinsko ostvarivanje “erotskog fenomena”. Eros, dinamični poticaj koji jednu osobu usmjerava prema drugoj u želji da se ostvari, ovdje se mora suočiti sa slobodom drugoga. Drugi stoji preda mnom i gleda me. Nesvodiv je na mene, nadilazi me. Prvo što mi kaže je: “Ne ubij!”, ali može mi reći i: “Evo me!” Jedino podvrgavajući se nužnosti da primi potvrdu svoga erotskoga nastojanja od slobode drugoga, osoba će ostati u autentičnom erotskom hodu. U protivnom bi “ispala” u trgovačku logiku i više ne bi bila istinski erotična. Nasuprot tome, u ostvarenom susretu slobodâ događa se prožimanje, utjelovljenje, obostrano obogaćivanje bez iskorištavanja. U nepomućenom prožimanju zadovoljstvo jedne osobe rađa se iz zadovoljstva druge. Tu se ljubav prema sebi više ne kosi s ljubavlju prema drugome. Dok se ljubitelji združuju u uzajamnoj otvorenosti, oni se pomiruju i s vlastitim tijelom te se i kao pojedinci savršeno oblikuju. Uspijevaju prihvatiti i voljeti i drugoga i sebe. Pri tome potpuno zablistaju lica osoba. Subjekti erotskoga zajedništva, primajući se jedno od drugoga i od događaja ljubavi, postaju bitno obilježeni darom, postaju do te mjere obdarenici da ih je ispravnije zvati imenom “obdarenik” nego “osoba”.

Slabe točke i nužnost odgoja

Promatrajući nadalje kako Marion prati erotski fenomen primjećujemo da, koliko god se ovo činilo kao happy end, ipak nije sve gotovo. Izazovi s kojima se u nastavku treba suočiti jesu automatska erotizacija i prekid erotizacije. Automatska erotizacija znači prevlast seksualnog nagona nad cjelovitim susretom osoba i od nje se nužno trajno odmicati jer dovodi do obustave istinskoga erotskog fenomena i rađa nasiljem. Prekid erotizacije događa se nastupom orgazma kao seksualne kulminacije, što pokazuje da erotsko prožimanje samo po sebi nije dostatno za istinsku potvrdu osobâ te se uslijed obustave erotskoga fenomena može lako skliznuti u nadomjestke, zavođenje, nevjernost i pornografiju – pojave koje rađaju nesretnom sviješću i ispražnjuju eros od usrećujućeg potencijala kojeg on u sebi skriva. Iz ovih Marionovih otkrića nije teško izvući zaključak da je erosu potreban odgoj, i to ne bilo kakav, nego odgoj koji će omogućiti istinsko ostvarenje erosa koje je pak sa svoje strane potencijal njegove naravi. Odgoj u skladu s prirodnim zakonom koji osobu određuje, pa i u smislu spola i roda. Tumačenje naravi erotske dimenzije ljubavi nije stvar ideologije, nego realnosti koja je sasvim konkretna i dostupna. Upravo nju Marion nastoji pronicavo pratiti u njezinu stvarnom ostvarenju.

Čistoća kao erotska krjepost

Nekome će možda zvučati neobično, ali Marion u ovom kontekstu spominje djevičanstvo i seksualnu uzdržljivost u njihovoj erotskoj dimenziji. Površno gledajući moglo bi se odmah pitati: “Zar postoji neka veza između erosa i djevičanstva?”, no ulazeći u dublje razumijevanje otkriva se iznenađujuća veza između tih dviju stvarnosti. Ona ide dotle da Marion čistoću naziva “erotskom vrlinom par excellence“. O čemu se radi možemo kratko vidjeti samo na primjeru fenomena razgovora. U razgovoru ekstatična ljubavna sklonost istupa prema drugoj osobi, plodno se razvija samo ako druga osoba pokaže slobodnu raspoloživost, dovodi do dinamičnog međuodnosa, otvaranja prostora za drugoga i uživanja jednoga u drugome. Time se jača osobnost i postiže pomirenost sa vlastitim tijelom. Lica osoba najljepše zablistaju u raspoloživom razgovornom susretu slobodnom od koristoljublja, u prožimanju emocija, bliskoj toplini. U razgovoru se zapravo ostvaruju sve dimenzije erotskoga fenomena osim one tjelesnoga sjedinjenja. Događa se erotizacija slobodna od automatizma i obustave. S ovoga mjesta moguće je promišljati i specifičnu čistu i radosnu erotičnost prijateljske i roditeljske ljubavi. Seksualni čin, dakle, nije neophodan da bi osoba iskusila ljepotu erotičnosti. Naprotiv, čistoća se pokazuje upravo kao brži put do istinskoga ostvarenja erotskog fenomena. Može se čak kazati da su osobe koje žive čistoću u slobodi i zainteresiranoj humanosti erotski najnaprednije osobe. Govoreći ovako Marion uopće nije nesvjestan da je pojam erosa zaražen i često iznakažen te da se ovakav govor o uzdržljivosti može činiti besmislenim, no on svejedno ne želi odustati od autentičnoga erosa i od vraćanja dostojanstva tome pojmu. Sažeto bi se moglo reći da je snaga istine o erosu jača od laži u koju ga se prerušava. Karneval može biti zabavan, ali brzo dosadi jer “nema ništa fantastičnije od stvarnosti” (Ivan Šešo).

Činjenica da se erotičnost može sretno razvijati bez seksualnog čina ili s izvjesnim odmakom od njega značajna je poruka ne samo za djevičanske osobe i celibatarce. Suzdržljivost donosi slobodu od automatske erotizacije i one erotizacije koja je protivna unutarnjoj zakonitosti ljudske osobe. Stoga je ona nužna svakome za sretno življenje vlastite spolnosti i ostvarenje ljubavi. Onima koji prihvaćaju biblijsku objavu ovo iznašašće znanstvene fenomenologije zasigurno će dodatno pomoći razumjeti vrijednost predbračne čistoće, vezu bračnoga čina s otvorenošću životu kao i vrijednost suzdržljivosti od istospolnih čina, od seksualne perverzije i pornografije.

Prisega

Vraćajući se na praćenje obistinjenja erotskog fenomena koje se ostvaruje i  na spolnoj razini potrebno se suočiti s problemom  obustave erotizacije. Fenomenološka analiza francuskog filozofa ovdje se bavi izuzetno intimnim vidom ljudske stvarnosti, a da pritom ne postaje “erotika”  kako ju se danas shvaća. Njegovo vjerno praćenje istine fenomena uočava opasnost koja se rađa nakon kulminacije spolnoga sjedinjenja. Ta je opasnost svođenje osoba na objekt. Na tu je opasnost potrebno odgovoriti reafirmacijom osoba putem čina slobodne volje, pri čemu je ponovno potrebno poći od drugoga koji od nas zahtijeva poštovanje i ljubav. Pred drugim i drugačijim potrebno je potvrditi autentičnost vlastitoga ljubavnog iskoraka (avancea), prisegnuti i time potvrditi svoj ljubavni iskorak. Pri tome je nemoguće biti potpuno siguran u ljubav drugoga (ovdje svoje mjesto dobiva i ljubomora kao izuzetna ljubavna vrlina koja u ime ljubavi od drugoga traži da ostane vjeran sebi). No unatoč nesigurnosti u drugoga jedini put je ipak prisegnuti, i to kao da sam siguran da je i prisega drugoga vjerodostojna. Bez prave prisege eros bi ovdje prestao biti u službi dobra osobe, a time bi bio ispražnjen od samoga sebe i više ne bi zasluživao svoje ime. Slično kao u nekoliko prethodnih koraka erotskog fenomena i ovdje se jedino kroz paradoks on može nastaviti ostvarivati. Upravo pred paradoksom prisega se potvrđuje vjerodostojnom time što doista jest prisega, time što je vjerna i što je vječna. Autentična i vjerna prisega koja se donosi pod vidom vječnosti tvori anticipirajuću konačnu odluku. Jasno je da ovdje Marion upućuje na nutarnju logiku ženidbe. Stoga njegovo otkriće o značaju prisege za erotski fenomen možemo ovako prereći: jedino doživotna bračna privola daje stabilnost spolno ostvarivanom erotskom odnosu muškarca i žene. Stabilnost je to koja osigurava dugoročnu sreću spolnoga sjedinjavanja. Bez trajnoga braka sretni razvoj erosa nije moguć doli snagom krjeposti čistoće.

S trajnom prisegom i stabilnim uzajamnim darivanjem povezana je i otvorenost daru života. Dijete je naime svjedok trajnosti uzajamne ljubavi. Ono samo po sebi ne može dostatno zajamčiti sretni dovršetak te ljubavi, ali ju svakako učvršćuje.

Nužni obzor vječnosti

Čitav dosad prijeđeni proces “erotske redukcije” događa se na način spomenute anticipirajuće konačne odluke koja otvara neizmjernu mogućnost koju ni smrt ne može ograničiti. Obzorje vječnosti uvjetuje stanje u kojemu se jedina sigurnost prisege ostvaruje pod vidom vječnosti, voleći kao da je idući trenutak ljubavnog ostvarenja trenutak posljednjeg slučaja prisege, kao da idući tren sve odlučuje. Tako bi se vječnost pojavljivala u samoj prisezi, u ovom trenutku, jedinom koje posjedujemo, sada ili nikada, sada i zauvijek. Napetost između sadašnjeg trenutka i posljednjeg slučaja nalazi se konačno u jedinome “Dođi!” koji se definira kao “aDieu” (franc. zbogom, konačni, definitivni pozdrav, ali zapravo usmjerenje k Apsolutnome – Bogu. S-Bogom ili k-Bogu), u prijelazu prema Bogu, Prvom i Posljednjem. Tako se usmjerenost prema Bogu pokazuje nužnim preduvjetom vjerodostojne prisege koja, sa svoje strane, jedina omogućuje razvoj erotskog fenomena.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

S ovoga mjesta se stoga vraćamo na sporne momente prijeđena puta kako bismo ih bolje razumjeli. Tijekom puta kojim se, usprkos proturječjima, na koncu došlo do konstatacije o nužnosti anticipirajuće konačne odluke pod vidom vječnosti i do usmjerenja prema Bogu (a Dieu), uočeno je da čovjek sam po sebi ne uspijeva stići do odgovora.

Stranputice naravi

Ponajprije ego bi po naravi bio skloniji izbjeći zahtjevni hod odgovaranja na pitanje o ljubavi na način da samo ostaje u bitku, ali to bi ga dovelo do očaja. Potom, kada jednom prepozna potrebu za osiguranjem ego će se pokušati utemeljiti na samome sebi. Međutim pokušaj samoutemeljenja i ljubavi prema samome sebe u konačnici rađa mržnjom prema sebi i prema drugima. Nadalje, kad je ego sretnim korakom uspio prihvatiti potrebu drugoga i nastojanja oko ljubavi prema njemu, suočava se s rizikom da ljubav ne će biti uzvraćena i u opasnosti je da odustane. Prekid ljubavnog događanja prijeti i zbog sklonosti automatskoj erotizaciji. U trenutku kad nastupi obustava, naravna sklonost lako sklizne prema pokušajima produženja erotizacije na način koji otuđuje i razosobljuje. Konačno, kad se kod polaganja prisege susretne nedostatno jamstvo vjernosti drugoga teško se pronalazi motivacija za rizik.
Iz svega je jasno vidljivo da naravna sklonost u cijelom postupku ne uspijeva održati “erotsku redukciju”. Dati se spontano voditi prirodnom sklonošću brzo odvodi ka gušenju ljubavi u trgovačkoj razmjeni, ka ukidanju “erotske redukcije”.

Spasonosni paradoksi

Ono što je omogućilo obistinjenje u fenomenološkom procesu, kako ga predstavlja Marion, jesu koraci suprotni naravnoj sklonosti, koraci koji nadilaze naravnu logiku a da ju pritom ne ukidaju: neizostavni nužni paradoksi. Ti paradoksi nisu besmislesni ili nelogični, nego snažnijim smislom nadmašuju naravnu logiku, očitujući procesualnu energiju koja je jedina kadra podržati istinsku realizaciju erosa. Logika tih paradokasa zapravo je Isusova logika, logika Evanđelja. Ovdje se, naravno, ponovno može dignuti glas i optužiti ovaj pokušaj da je neznanstven. No znanost se ne zatvara očitovanju fenomena, a Isus i njegova logika je povijesni fenomen. Prema tome tko želi biti vjerodostojni znanstvenik ne može ga isključiti, pogotovo ako bez njegova uključivanja znanstveno promatranje (u ovom slučaju u kontekstu filozofske fenomenologije) ostaje neprotumačivo. Prema tome na Evanđelje ovdje upućuje ljubav prema znanstvenoj istini, i to neovisno o vjerničkom opredjeljenju. Pogledajmo na koji način.

Ljubav koja od Boga dolazi

Sami početak ispravnog bavljenja ljubavlju vezan je uz prihvat evanđeoske logike. Htjeti izbjeći pitanju o ljubavi ostajući samo u bitku odgovara pokušaju spašavanja vlastitoga života vlastitim snagama, što zapravo vodi ka gubitku života. I to je u skladu s Isusovom opomenom: “Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga.” (usp. Mt 16, 25). Na isti način pokušaj samoutemeljenja pokazao je da vodi ka mržnji iz nemoći i da nema perspektive, što je na tragu Isusovog upozorenja: “Bez mene ne možete ništa učiniti” (usp. Iv 15, 5). Naprotiv, budućnost ima ljubav usprkos mržnji, što savršeno odgovara Isusovom pozivu: “Ljubite svoje neprijatelje” (usp. Mt 5, 43-47); zatim se erotska redukcija nastavlja jedino ustrajavajući usprkos slabosti, osjećajući da se upravo u ljudskom slabom očituje Božje jako, što odgovara evanđeoskoj logici kojom se vodi sv. Pavao: “Kad sam slab onda sam jak” (usp. 2 Kor 12, 9-10). Potom je na putu ljubavi potrebno sve pokrivati, sve vjerovati, svemu se nadati, sve podnositi, što je zapravo opis i objava ljubavne logike biblijskoga Boga, Isusovog Oca i Oca svih ljudi (usp. 1 Kor 13, 4-7). U konačnici jamstvo erotske sreće ovisi o vjernoj prisezi pod vidom vječnosti, to jest o nužnom oslanjanju na vječnost u snazi nade koju utemeljuje upravo Isus Krist.

Ljubiti premda nisam ljubljen, biti snažan upravo u svojoj slabosti, prisegnuti premda nemam sigurnosti o vjerodostojnosti prisege drugoga, sve to činiti kao da je sigurnost tu, a nje ili nema ili nisam siguran da je ima – sve to moguće je samo ako je osoba tako obujmljena, prožeta, nadahnuta i zahvaćena od ljubavi koja je veća i od nje i od drugoga, koja zapravo daje smisao njezinu postojanju i svojom beskrajnom snagom osposobljava osobu da taj smisao i ona otkriva i ostvaruje ljubeći, izlazeći iz sebe i idući ususret drugome. Ta je ljubav objavljena u Isusu Kristu i doživjela je svoju puninu u njegovu potpunom sebedarju u smrti na križu i u njegovoj proslavi po uskrsnuću. Ona po Kristovoj prisutnosti u povijesti ostaje jedini temelj mogućnosti ljubavi. Ponovno valja istaknuti: ovdje se radi o potrebi strukture ljubavi, a ne o uvjerenju koje bi se dalo svesti na privatnost. Za potpuni ulazak u ovu logiku nužan je pristanak vjere, ne polazeći od sebe, nego od snage savršene Ljubavi koja mi se dariva i koju prihvaćam, potvrđujem, u koju se pouzdajem i kojoj sam poslušan. No i neovisno o pristanku vjere ova logika ostaje jedina istinita i ona je potencijalno već prisutna u svakom čovjeku. Pristati na nju samo olakšava stvari, dovodi ka punini one pokušaje koje svatko u dobroj namjeri i vođen nutarnjim poticajima već djelomično ostvaruje. Iz svega slijedi da su oni koji ljubav žive podržani snagom vjere u Boga u mogućnosti svijetu doista pokazati što je ljubav, a oni koji mu ne vjeruju imaju mogućnost povjerovati i otkriti ljubav koju već djelomično žive – u još nedoživljenoj punini.

Božji eros

Na ovaj način suvremena znanstvena fenomenologija J.-L. Mariona pokazuje da je nemoguće biti istinski erotičan bez Boga. Do toga zaključka Marion dolazi strogom znanstvenom procedurom, polazeći od imanentnoga erotskog fenomena, zajedničkog svim ljudima. Neovisno o religijskom stavu struktura erosa pokazuje potrebu za Bogom i bez Boga ne funkcionira.
Vrhunac biblijske objave otkriva se u rečenici: “Bog je ljubav” (1 Iv 4, 8). Struktura obistinjenja imanentnoga erotskog fenomena za Mariona očituje jedinstvenost ljubavi. Ljubav, ako je prava, samo je jedna. Ljubav je istovremeno erotična (eros), prijateljska (philia) i sebedarna (agape). Sve tri dimenzije pulsiraju jedinstvenim duhom. Ljubav ili jest ili nije. Time se vraća dostojanstvo pojmu i svako ispadanje erotike, prijateljstva ili uzajamnoga darivanja iz logike autentičnog obistinjenja dovodi do gubitka prava takvoga “erosa”, “philije” ili “agapea” na svoje ime. Oni, kad ne dovode do istinske, osobne i vječne sreće nisu ljubav. U svjetlu takvoga pročišćenja biblijska objava da je Bog ljubav dovodi do zaključka da je Bog istina o erosu i da eros bez Boga niti nije eros. Potvrđuje to i način Božje objave: “On je ljubitelj, poput nas, prolazeći kroz ispraznost (idola), zahtjev da bude ljubljen i iskorak kako bi ljubio prvi, kroz prisegu i lice (ikona), tijelo i ugodu zajedništva, kroz bol zbog naše obustave i ljubomoru… identifikaciju u Utjelovljenom Sinu, sve do jednostranoga dara, sa svoje strane, naše vlastite vjernosti” (Le Phénomene érotique 2).

Pravo na ime

Tako je Bog, objavljujući i darivajući sebe, čovjeku objavio i darovao istinski eros. Stoga je već kucnuo čas da se dragocjena intima čovjeka o kojoj ovdje govorimo, počne nazivati pročišćenim imenom ljubavi. Mnoštvo fenomena koji se provlače pod imenom ljubavi ne zaslužuju to ime, parazitiraju na tom imenu i uzurpiraju njezin značaj. Pogotovo suvremeno razbacivanje imenom erosa skriva duboku prijevaru. Mnoštvo onoga što se naziva erotičnim nema veze s autentičnim erosom, nego je puka trgovina, izopačenje erosa i farsa koja je miljama daleko od njegova stvarnog dostojanstva. Stvarnost koja zaslužuje ime ljubavi (bilo u vidu erosa, bilo philije ili agapea) potrebno je spasiti iz ralja komercijalizma, egoizma i ideologije, kako bi se mogla izgovarati, promišljati i slaviti, a ne tek činiti (make) ili voditi kuda se kome prohtije prema okorjelom srcu njegovu (usp. Mk 10, 5).

Zaključak

Ovaj kratki prikaz traganja za istinom o erosu otkriva zaboravljenu i zanemarenu dimenziju erotskoga vida ljubavi. O temama koje su ovdje dotaknute i sažeto predstavljene moglo bi se, možda i moralo, puno više promišljati. Jean-Luc Marion se uhvatio u koštac s bitnom temom o kojoj se puno govori, a malo razumije. Krenuo je odozdol, bez predrasuda, prateći istinu fenomena. Donio je čvrstu i dosljednu argumentaciju, predstavio proces i strukturu erosa koji “drže vodu”. Metodom “erotske redukcije” pokazao je na koji jedini način eros ostaje u službi osobe. Taj zahtjevni istraživački hod pročišćava pogled na eros i izaziva onoga tko govori o erotskom fenomenu da se odmjeri s kriterijima ovdje otkrivenim i tako ili zasluži pravo na riječ koju izgovara ili ju pusti na miru i upotrijebi drugu. U ovom svjetlu npr. seksualni čini koji ne potvrđuju osobu i dostojanstvo međuosobnih odnosa zapravo ne zaslužuju ime ljubavi (ni erosa ni philije a najmanje agapea) i traže da ih se zove drugim imenom. Fenomenologija ljubavi pokazala je u svojoj strukturi potrebu za Bogom, potrebu koju površni, “hedonističko-konzumeristički” i dnevnopolitički pristup ne može zanijekati a da se pritom ne diskvalificira iz utrke za istinom. Ima li netko bolje objašnjenje od Marionovog?

Emanuel Karlo

Bitno.net


Objavljeno: 18. svibnja 2014.

Možda vam se svidi