Nada je jedna od bogoslovnih krjeposti. To znači da stalna nada u zagrobni život nije, kako neki misle, oblik bijega ili priželjkivanja vječnosti, već se ona očekuje od svakoga kršćanina. To ne znači da se trebamo odreći svijeta onakva kakav on jest. Iz povijesti vidimo da su za ovaj svijet najviše učinili upravo oni koji su najviše razmišljali o budućemu svijetu. Apostoli, koji su započeli obraćati na kršćanstvo Rimsko Carstvo, veliki ljudi srednjega vijeka, engleski evangelici koji su ukinuli trgovinu robljem, svi su oni u ovome svijetu ostavili svoj znak i to stoga što su njihove misli bile zaokupljene nebeskim svijetom. Kada su neki prestali razmišljati o drugome svijetu, tada nisu puno učinili ni za ovaj. Tražite nebo i pridodat će vam se svijet, a tražite li svijet, izgubit ćete oboje. Ovo se pravilo može činiti vrlo čudnim, ali slično tome opažamo i drugdje. Zdravlje je velika blagodat, ali čim se previše posvetite brizi oko zdravlja, postat ćete čudak i umišljati da s vama nešto nije u redu. Bolje ćete zdravlje postići ako se više trudite oko nečega drugog: oko hrane, športa, rada, veselja i čista zraka. Isto tako nećemo spasiti civilizaciju sve dok nam ona predstavlja glavnu brigu. Moramo naučiti željeti nešto drugo više od toga.

U većini slučajeva nalazimo da je vrlo teško željeti “nebo” osim ukoliko ga ne držimo mjestom gdje ćemo ponovno susresti naše umrle prijatelje. Jedan razlog za tu teškoću jest u tome što nismo u tome izvježbani jer nas naše obrazovanje usmjerava prema ovome svijetu.

Drugi je razlog u tome da, kada u nama i postoji stvarna želja za nebom, mi je ne prepoznajemo. Većina bi ljudi, da je istinski naučila proniknuti u svoje srce, bila svjesna neutažive želje za nečim što na ovome svijetu ne može dobiti. Puno nam se toga na ovome svijetu nudi za ispunjenje te želje, ali sve je uzalud. Čežnju koja se u nama javlja kada se prvi put zaljubimo, ili kada pomislimo na neku stranu zemlju, ili se prihvatimo nečega što nas zanima, ne može zadovoljiti ni vjenčanje, ni putovanje, ni učenje. Ovdje ne mislim na ono što običavamo zvati neuspješnim brakovima, pokvarenim praznicima ili promašenim karijerama. Govorim o najuspješnijim slučajevima. U prvome trenutku čežnje nešto uhvatimo da bi nam to u stvarnosti kasnije izblijedjelo. Vjerujem da svi znate na što mislim. Supruga može biti uistinu dobra, hotel i krajolik prekrasni, a kemija vrlo zanimljiva struka, međutim, nešto nam je pobjeglo. Postoje tri pristupa ovome problemu: dva pogrješna i jedan ispravan.

1. Stav budale. Takav čovjek baca krivnju na sve oko sebe i čitav život razmišlja: oh, da sam barem pokušao s nekom drugom ženom, ili da sam samo potrošio više i otišao u bolji hotel, ili bilo što drugo – i misli da bi tada zacijelo bio uhvatio to tajanstveno nešto za čime svi čeznemo. Takvi su većinom bogati, nezadovoljni ljudi, koji su dosadni najprije sebi, a zatim i svima ostalima. Oni čitav život provedu lutajući od žene do žene (prolaze, naravno, kroz mnoge rastave braka), od kontinenta do kontinenta, od hobija do hobija, stalno se nadaju da je ono čime su trenutno zaokupljeni upravo ta prava stvar, ali uvijek slijedi novo razočaranje.

2. Stav razočarana “razumna čovjeka”. Takav ubrzo zaključuje da su sve to besmislice. “Naravno,” kaže on, “čovjek se tako osjeća dok je mlad. Ali s vremenom, kada dođete u moje godine, nećete više trčati za dugom.”

I tako se on smiri u saznanju da od života ne treba očekivati previše te pokušava ušutkati onaj dio u sebi koji, kao što sam kaže, čezne za nemogućim. Ovo je, razumije se, puno bolji stav jer čovjeka čini sretnijim i manje neugodnim za društvo. Ovakav će ga odnos prema životu učiniti umišljenim (sklon je osjećaju superiornosti prema, kako ih on naziva, “pubertetlijama”), ali sve u svemu, takav se čovjek prilično dobro snalazi. To bi bio najbolji pristup životu samo kada čovjek ne bi vječno živio. Ali pretpostavimo da stvarno postoji neizmjerna sreća koja nas čeka? Pretpostavimo da ipak možemo dohvatiti dugu. U tome bi slučaju bila prava šteta prekasno shvatiti (trenutak poslije smrti) da smo svojim navodnim “zdravim razumom” u sebi uništili sposobnost da u tome uživamo.

3. Kršćanski stav. Kršćanin razmišlja na ovaj način: “Ako postoje želje, tada mora postojati i način da se želje ispune. Dijete je gladno, ali postoji hrana. Pačić želi plivati, i tu je voda. Ljudi osjećaju spolnu želju, u redu, zato postoji i spolni čin. Međutim, ukoliko osjećam neku čežnju koju na ovome svijetu ne može zadovoljiti nijedno iskustvo, najvjerojatnije sam stvoren za drugi svijet. Ako je ne može zadovoljiti ni jedan ovozemaljski užitak, to ne znači da je svijet opsjena. Vjerojatno nije ni predviđeno da užitci ovoga svijeta zadovolje takve želje, već da ih potaknu, da nas upute na ono pravo. Ako je tome tako, onda moram paziti da nikada ne prezrem ili da budem nezahvalan za takve zemaljske blagoslove, ali i da ih nikada ne prihvatim umjesto nečega drugog čega su oni samo kopija, odjek ili odraz. Moram u sebi održavati živu želju za pravom domovinom, koju neću naći sve do poslije smrti. Ne smijem nikako dopustiti da je snijeg prekrije, da postane nevažna. Glavna mi briga u životu mora biti ostvarenje te želje, kao i pomaganje drugima da to isto čine.”

Nema potrebe brinuti se što neki šaljivčine kršćansku nadu u nebo pokušavaju ismijati, govoreći da ne bi željeli vječnost provesti svirajući na harfi. Odgovor bi takvim ljudima bio da, ukoliko ne razumiju knjige namijenjene odraslima, ne bi trebali ni govoriti o njima. Svi biblijski slikoviti prikazi neba (harfe, krune, zlato itd.) sami su po sebi simbolički pokušaj da se izrazi ono neizrecivo. Glazbala se spominju zato što glazba većini ljudi (ne svima) snažno dočarava zanos i beskonačnost. Krune se spominju zato što se želi kazati da oni koji su s Bogom sjedinjeni u vječnosti imaju udjela u njegovu sjaju, moći i radosti. Zlato služi kao slika nebeske vječnosti i dragocjenosti (zlato ne hrđa). Oni koji ove simbole shvaćaju doslovno, jamačno misle da je Krist, govoreći kako trebamo biti poput golubova, time htio red da bismo trebali i nijeti jaja.

C. S. Lewis

Gornji tekst je izvadak iz knjige “Elementarno kršćanstvo”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.