HRVATSKI BLAŽENICI...

Blaženici Merz i Stepinac se nikada nisu upoznali, ali ipak postoje tri stvari koje su ih za života povezivale

Merz je bio samo dvije godine stariji od bl. Alojzija Stepinca. Sasvim je izvjesno da su znali jedan za drugoga i da su se poznavali za vrijeme dok su obojica živjela. Do sada, međutim, ne raspolažemo ni jednim podatkom da su bili u osobnom kontaktu

Foto: Zagrebačka nadbiskupija/ivanmerz.hr

Blaženi Alojzije Stepinac i Ivan Merz bili su suvremenici. Merz je bio samo dvije godine stariji od bl. Alojzija Stepinca. Sasvim je izvjesno da su znali jedan za drugoga i da su se poznavali za vrijeme dok su obojica živjela. Do sada, međutim, ne raspolažemo ni jednim podatkom da su bili u osobnom kontaktu.

Ono što je sigurno, to su ove činjenice: obojica su pripadala istoj katoličkoj organizaciji koja se najprije zvala Hrvatski katolički omladinski savez, a potom, od 1923. g., Hrvatski orlovski savez. Sačuvala nam se dragocjena fotografija od 7. kolovoza 1923. g. kada je na skupštini Hrvatskog katoličkog omladinskog saveza mladi profesor Ivan Merz, bio izabran za njegova predsjednika. Na fotografiji su svi sudionici skupštine među kojima je bio i mladić Alojzije Stepinac. Dakle, već po Merčevu dolasku u Zagreb Stepinac sudjeluje na skupštini Katoličke organizacije gdje je sasvim sigurno vidio i slušao nastupe Ivana Merza. Mladić Alojzije Stepinac nastavlja dalje biti član Orlovske organizacije čiji je dopredsjednik i potom tajnik bio Ivan Merz. Na sletu orlovske omladine u Brnu mladi Stepinac je na čelu povorke i nosi hrvatsku zastavu. U jednom od svojih pisama zaručnici citira načela orlovske “Zlatne knjige”, priručnika Orlovske organizacije i nadodaje: “To je uistinu suho zlato knjiga. Napose kad piše o ponašanju prema djevojkama. Djevojačku čast čuvati i braniti kao zjenicu oka – nalaže nam naša Zlatna knjiga!” (Dian Baton, Mladi Stepinac – Pisma zaručnici, Rim, Ziral 1975. str. 89.-90.). Poznato je, međutim, da je hrvatsko izdanje te knjige s nadopunama priredio upravo Ivan Merz.

Sluga Božji Ivan Merz (u sredini) na dan izbora za predsjednika Hrvatskog katoličkog omladinskog saveza 1922. godine u Zagrebu. Desno gore mladi} Alojzije Stepinac, član iste katoličke organizacije (označen bijelim krugom).

Kada je Stepinac bio na studiju u Rimu, Ivan Merz je izmijenio nekoliko pisama s njegovim kolegom Franjom Šeperom. Pisma su nam se sačuvala. U njima Merz moli posredovanje bogoslova F. Šepera za nabavku dijapozitiva o Rimu. Merz je, naime, još od prije poznavao mladića Franju Šepera, jer ga je kao člana Marijine kongregacije vodio na onaj poznati “liturgijski izlet” u trapistički samostanu u Rajhenburg. Dapače, sam kardinal Šeper je češće znao izjaviti, također i postulatoru Merčeve kauze, da Ivanu Merzu duguje svoje svećeničko zvanje. Rimski bogoslovi Šeper i Stepinac u Rimu su sigurno morali razgovarati o Merzu jer je upravo tih godina bilo mnogo diskusije unutar katoličkih redova u što je i Merz bio živo uključen. Alojzije Stepinac je kao bogoslov još bio u Rimu kad je Ivan Merz umro.

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Dvije godine prije smrti kardinala Stepinca, tj. 1958. g., pokrenut je postupak za proglašenje Ivana Merza blaženim i svetim. Kardinal Stepinac bio je u Krašiću zatočen. Premda je međutim izvana bio spriječen, ipak je potajno vodio poslove nadbiskupije. Tako je i proces za beatifikaciju Ivana Merza, kojega je pokrenuo nadb. koadjutor Franjo Šeper, pokrenut uz njegovu suglasnost.

Nadbiskup Stepinac javno je potvrdio svetost Ivana Merza

1943. godine navršilo se petnaest godina od smrti sluge Božjega Ivana Merza. U nedjelju 9. svibnja, dan uoči same obljetnice Ivanova ulaska u vječnost, zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac služio je svetu misu u crkvi katedralne župe sv. Marije u Zagrebu i izrekao posebnu propovijed koju ovdje donosimo u cijelosti. Kod ove svete mise okupili su se brojni štovatelji Ivana Merza, kako mladi tako i odrasli. Ako se pažljivo analizira nadbiskupova propovijed, uočava se da je cijela posvećena kršćanskoj svetosti i poticanju nazočnih da se ide putem evanđeoske savršenosti po uzoru na tolike kršćanske svece. Važna je činjenica da je nadbiskup Stepinac izabrao upravo obljetnicu Ivana Merza da govori o svetosti i potrebi njezina ostvarivanja. Za Ivana Merza do tada još nije bio pokrenut postupak za proglašenje blaženim i svetim. No, upravo te godine, za 15. obljetnicu njegove smrti, javno je u tisku, u tjedniku “Nedjelja” iznesen prijedlog da se taj postupak pokrene.

Tko god pažljivije pročita propovijed nadbiskupa Stepinca, dolazi nedvojbeno do sljedećeg zaključka: ne želeći direktno prejudicirati sud Crkve o svetosti Ivana Merza kad još i nije bio pokrenut postupak za njegovo proglašenje blaženim, nadbiskup Stepinac je govorio općenito o kršćanskoj svetosti i ulozi svetaca u našem životu. Takvim načinom govora o svetosti u okolnosti Merčeve obljetnice ulaska u vječni život sasvim je očito da je nadbiskup Stepinac potvrdio svetost Ivana Merza, te ga je indirektno svrstao medu svece koje je spominjao, premda to nije izravno spomenuo. To se, također, može zaključiti i iz njegovih riječi odmah na početku propovijedi kad naglašava da su sveci oni koji usrećuju narode, da bi odmah nadodao: “To bih vam želio staviti na srce kad slavite spomen na jednog mladog čovjeka…” te nastavlja kako je Merz nastojao slijediti poziv sv. Pavla apostola o nasljedovanju Krista. Evo u cijelosti propovijedi nadbiskupa Stepinca.

“Ljudi kreposti i kršćanskog savršenstva usrećuju narode”

“U jednoj crkvi stoje poredani s jedne i s druge strane veliki kameni kipovi preko 2 metra visoki. Jedan od tih kipova predstavlja sv. Mavru, drugi sv. Inocencija, treći sv. Ivana Krstitelja, četvrti sv. Petra apostola, peti sv. Pavla, šesti sv. Andriju apostola, i tako redom. Pod svakim od tih velikih kipova nalazi se sagnut jedan lik na koji je dotični svetac stupio nogom. Kažu da su to likovi cezara koji su mučili te ljude. A što su umjetnici htjeli zapravo izraziti tom svojom umjetnošću? Ništa drugo nego da su sveci nad cezarima. Da oni koji usrećuju narode nisu ni cezari, ni vojskovođe, ni demagozi, nego ljudi kreposti, kršćanskog savršenstva.

To bih vam želio staviti na srce kad slavite spomen na jednog mladog čovjeka, koji je nastojao slijediti poziv sv. Pavla apostola prvim kršćanima: “Budite sljedbenici moji, kao što sam i ja Kristov!”(1 Kor 4,16).

Bezbošci – kao prah koji raznosi vjetar s lica zemlje

Možda nam nitko nije dao bolju definiciju pojma sveca nego što ga nalazimo u prvome psalmu u Svetom Pismu: “Blažen čovjek, koji ne ide po savjetu bezbožničkom, i na putu grješničkom ne stoji: i u opakom društvu ne sjedi. Nego je u zakonu Gospodnjem volja njegova; i o zakonu njegovu razmišlja dan i noć. On je kao stablo zasađeno kraj vode što teče; koje donosi rod svoj u svoje vrijeme. Kojemu lišće ne otpada, i što god radi, u svemu uspijeva. Nisu takvi bezbošci, nisu takvi: nego su kao prah, koji raznosi vjetar s lica zemlje.” (Ps 1, 1-4).

Što je ostalo, recite mi, od svih djela silnoga Džingiskana, Sulejmana, Nerona, Bajazita i kako su se sve zvale te veličine? Ništa drugo do šaka praha kojem možda ni u grobu ne daju mira kletve i suze milijuna ljudi smrvljenih samo radi pohlepe za slavom i zemaljskim blagom tih toliko čuvenih osvajača ili opakih vladara. Što je ostalo od svih toliko razvikanih političkih demagoga širom svijeta? Bijedna uspomena da su nekada bili i da od svega njihova rada nikakve koristi.

Veličina svetaca je u primjeru na zemlji i u zagovoru na nebu

Pogledajte s druge strane svetačke likove, koje nam Crkva stavlja pred oči. Pogledajte jednoga sv. Benedikta, jednoga sv. Dominika, jednoga sv. Franju Asiškog, jednoga sv. Ignacija Loyolu, sv. Vinka Paulskoga, sv. Ivana Bosca, sv. Franju Saleškoga, sv. Ivana Arškoga, sv. Tereziju Veliku, sv. Tereziju od Malog Isusa, sv. Francisku Chantal, sv. Klaru. Ali što da dalje nabrajam? Jer, kojega god bih vam još stavio pred oči, a ne znamo im svima ni broja, za svakoga bi se mogle ponoviti riječi Svetoga Pisma: “On je kao stablo zasađeno kraj vode, što teče: koje donosi rod svoj u svoje vrijeme. Kojemu lišće ne otpada: i što god radi, u svemu uspijeva!”

U čemu je taj rod, pitat ćete me, u čemu je veličina svetaca u povijesti čovječanstva? U primjeru na zemlji, u zagovoru na nebu!

Sveci su duboko urezali brazde u životu čovječanstva

Primjer na zemlji! Malena stvar, zar ne? Da, ali samo za one, koji površno gledaju stvari. I korijen stabla, o kojemu govori Sveto Pismo, sakriven je pod zemljom. Za površnog promatrača, dakle, bez značenja i koristi. I donji dio stabla nije baš lijep, niti izgleda puno vrijedan. I, kad dođe zima, izgleda da je stablo umrlo. Ali, pogledajte sada u mjesecu svibnju kad se rascvate jabuka, kruška, trešnja, vinova loza. Kakav divan cvat! Pogledajte u jeseni kad se grane svijaju pod teretom slasnih plodova. Samo budala će reći da je korijen i donji dio stabla bez koristi. To isto zapažamo i u životu svetaca kroz povijest čovječanstva. Svi odreda zakopani u svijetu, bilo u tišini samostanskih zidina, bilo inače. Od svijeta većinom smatrani nerazboritima, ludima radi svoga bijednoga odijela, stana, hrane, bdjenja, bičevanja, posta. Ali povijest svete Crkve, a i objektivna svjetska povijest, svjedoči da nitko, pa ni najveći državnici svijeta, nisu tako duboko urezali brazde u životu čovječanstva i donijeli toliko koristi ljudskome društvu kao jedan sveti Franjo, Dominik, Ignacije, Benedikt, Vinko, Terezija i tako redom. Jer njihov naoko bijedan život bio je sjajan primjer i poticaj milijunima duša da prezru zemaljsko blago i bogatstvo, da prezru časti i slasti ovoga svijeta (a to je uvijek razlog sukobima u svijetu) i da, posvetivši se Bogu, rade na dobrobit bližnjih svojih, na dobrobit čitavog čovječanstva.

Europu iz krize spašavaju svetački likovi

Tekst se nastavlja ispod oglasa

Tko je od svjetskih ljudi toliko koristio čovječanstvu koliko jedan sv. Franjo Asiški kad je na ljutu ranu svoga doba (lakomost za imetkom, uživanjem itd.) prilijepio ljuti i izvanredno spasonosni lijek svetoga siromaštva, čistoće i poslušnosti po redu koji je osnovao? Je li ikoji svjetovnjak učinio za dobrobit bijednika koliko jedan sv. Vinko Paulski, čiji duh i danas djeluje u nebrojenim bolnicama, sirotištima, na dobrobit čovječanstva, preko muške i ženske loze Reda, koji su osnovani po njegovu primjeru i poticaju? Je li ikoji svjetovnjak pedagog toliko koristio čovječanstvu kao, recimo, jedan sveti Ivan Bosco, koji je spasio i spašava i dandanas po svojim duhovnim sinovima na tisuće mladeži od propasti koju im sprema ulica i čini od njih najkorisnije članove ljudskoga društva?

Europa je već pred dva stoljeća počela zaboravljati u čemu je zapravo njezina veličina. I danas ima prilike ispaštati svoje pogrješke, omalovažavanje duhovne snage Crkve i njezine preporodne vrijednosti. I mi možemo sa sigurnošću reći, a ne samo nagađati, da je iz ove strahovite krize u koju je upala ne će spasiti nitko drugi, doli svetački likovi, što ih je Crkva kroz stoljeća izbacivala na pozornicu ljudske povijesti i još će ih dati. I što ih, draga katolička omladino, više bude, tim brže i uspješnije idemo k blagostanju, k sreći, smirenosti čovječanstva.

Zagovor svetaca na nebu

Treba li dodati još i onu drugu stvar što smo je spomenuli na početku? Zagovor svetaca na nebu? Čovjek naših dana, koji ne vjeruje ni u što osim u ono što stavlja u usta i džep, prezirno će mahnuti rukom. Ali kršćanin ne! Jer, ako su raširene ruke jednoga Mojsija, okrenute prema nebu na molitvu, bile u stanju izvojevati pobjedu narodu izraelskom, što li neće biti u stanju učiniti ruke svetaca na nebu pred prijestoljem Boga Svemogućega?

I, što su drugo one nepregledne procesije našega sela k Majci Božjoj Bistričkoj, negoli živa vjera, koju potvrđuje iskustvo, živa, rekoh, vjera u moć zagovora Majke Božje, te najsvetije predstavnice roda ljudskoga? Što li su drugo, negoli živa vjera u pomoć svetaca koju potvrđuje iskustvo one vruće molitve i priprostog puka, a i mnogih učenih glava, kad se mole i zavjetuju da hodočaste sv. Antunu, sv. Barbari, sv. Florijanu, sv. Roku, sv. Ani, sv. Tereziji, sv. Josipu i nebrojenim drugim svetim mučenicima i ispovjednicima.

Predaleko bi nas odvelo kad bismo htjeli osvijetliti sa svih strana ulogu svetaca u životu pojedinaca, u životu obitelji, u životu naroda, u životu čovječanstva. I zato je razumljiva bilješka, koju je neki sluga Božji zabilježio u svojoj knjižici: ‘Jedina moja želja na ovome svijetu jest – pod svaku cijenu postati svet!’ No za nas to nije samo želja, nego je i nalog Krista Spasitelja: ‘Budite, dakle, savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski.’ (Mt. 5,48)

Propovijed nadbiskupa Alojzija Stepinca na proslavi 15. obljetnice smrti Ivana Merza, 1943., u Zagrebu, u crkvi katedralne župe sv. Marije

(Ova propovijed nadbiskupa A. Stepinca objavljena je u “Nedjelji” br. 11, 23. svibnja 1943. i u Glasniku Postulature “Sluga Božji Alojzije Stepinac”, br. 2-3, 8. V. 1996., str. 50-51, te u Glasilu Postulature Ivan Merz, br. 1-2, 1998, str. 11-13)

Posjet Alojzija Stepinca bolesnoj majci Ivana Merza

Kada je 24. lipnja 1934. g. nadbiskup A. Stepinac posvećen za biskupa – odmah sutradan, 25. lipnja u poslijepodnevnim satima posjetio je bolesnu majku Ivana Merza. Bio je to njegov prvi posjet kao nadbiskupa-koadjutora jednoj obitelji. O tome je tjednik “Nedjelja” br. 27 od 1. srpnja 1934. na str. 6. donio članak pod naslovom: “Nadbiskup-koadjutor pohađa bolesnu majku dr. Ivana Merza”. Članak glasi:

“Točno u 4 sata poslije podne (25. lipnja 1934. – op. ur.) odvezao se preuzvišeni dr. Stepinac u stan g. inspektora Mavre Merza. Gđa Merz, koja već godinu dana leži teško bolesna, dočekala je visokoga gosta sva sretna i uzbuđena. To je za nju bio najznačajniji dan i velika utjeha. Makar teško govori, zanosno je pozdravila preuzvišenoga, zamolila ga da je blagoslovi, što je mladi nadbiskup srdačno i učinio. Zatim se zadržao još desetak minuta u razgovoru o pok. Ivanu, što je za njegove sretne roditelje bila najveća radost. Dobra gospođa je iznosila razne zgode i uspomene iz života svoga kreposnoga sina, što je preuzvišeni velikim zanimanjem pratio. Čitava križarska organizacija dijeli radost s obitelji Merz, što je, eto, prvi posjet nadbiskupa-koadjutora posvećen bolesnoj majci i gospodinu ocu našega velikog zastavnika i učitelja pok. Ivana Merza.”

Ivanmerz.hr | Bitno.net


Dragi čitatelji, ovisimo o vama i računamo na vas i vašu pomoć! Podržite naše djelovanje članstvom u Klubu prijatelja! Doznajte više na ovom linku!

 

Objavljeno: 10. svibnja 2019.

Možda vam se svidi