Benedikt XVI.: Što znači slika janjeta postalo mi je jasno u najzagonetnijoj pripovijesti Biblije o janjetu
“Izak svezan leži na žrtveniku: Izrael je često u tomu morao prepoznati svoju vlastitu situaciju, u svezanu je Izaku, prema kojemu se okreće nož smrti, morao vidjeti sama sebe i tako je tu pokušavao naći nadu da će razumjeti svoju vlastitu sudbinu”
Što znači slika janjeta postalo mi je jasno u najzagonetnijoj pripovijesti Biblije o janjetu, koja je neprekidno izazivala prosvjede onih koji su je čitali, ali je ona upravo zbog toga postala bodlja koja je poticala dublja pitanja o Boga i putu za bolje razumijevanje njegove tajne. Mislim na pripovijest o žrtvovanju Izaka. Penjući se uz brdo, on ustanovljuje da nema životinje određene za žrtvu. Na pitanje o tomu dobiva od svoga oca sljedeći odgovor: Bog će providjeti… (Post 22,8). Tek u trenutku kada Abraham podiže nož na Izaka, pokazuje se kakvu je istinu izrekao: u grmlju se zapleo ovan, koji stupa na Izakovo mjesto kao žrtva. Židovsko se mišljenje uvijek iznova okretalo onom tajanstvenom trenutku u kojemu Izak svezan leži na žrtveniku: Izrael je često u tomu morao prepoznati svoju vlastitu situaciju, u svezanu je Izaku, prema kojemu se okreće nož smrti, morao vidjeti sama sebe i tako je tu pokušavao naći nadu da će razumjeti svoju vlastitu sudbinu. U Izaku je osluškivao istinu riječi: Bog će providjeti. Tako židovska predaja pripovijeda da je Bog u trenutku kada je Izak ispustio krik straha, rastvorio nebo i dječak je ugledao nevidljiva svetišta stvaranja i korove anđela.
S time je povezana jedna druga tradicija prema kojoj je Izak tvorac Izraelova bogoslužnoga kulta; zbog toga hram nije izgrađen na Sinaju, nego na Moriji. Slijedom toga, svako štovanje, slikovito govoreći, dolazi iz Izakova pogleda – iz onoga što je ondje vidio i onoga što je priopćio. Naposljetku, ovomu kontekstu pripadaju i razmišljanja o značenju imena Izak, koje u sebi nosi korijen “smijati se”. Biblija u tomu ponajprije vidi aluziju na nevjernički i žalostan smijeh Abrahama i Sare, koji ne žele vjerovati da još mogu dobiti sina (usp. Post 17,17; 18,12). No, s ostvarenjem obećanja taj se smijeh pretvara u radostan smijeh, grč osamljenosti se pretvara u radost ispunjenja (Post 21,6). Kasnije predaje ovaj smijeh više ne povezuju samo s Izakovim roditeljima, nego i s njim samim. I doista: zar on nije imao razloga za smijeh kada se nakon neizmjerne napetosti zbog smrtnoga straha odjednom pokazao zapleteni ovan kao rješenje zagonetke? Zar se nije trebao smijati kada je okrutna i žalosna drama uspinjanja i vezivanja odjednom okončana tako neočekivano, i nakon zastrašujućega početka gotovo komično, ali s tako oslobađajućim i otkupljujućim ishodom? U tomu se trenutku pokazalo da svjetska povijest nije tragedija, nerazmrsiva i žalosna igra sila koje se bore jedna protiv druge, nego “divina commedia”: mogao se smijati onaj koji je bacio pogled na zadnju stvarnost.
Kao što se židovska predaja neprestano udubljivala u Izakovu povijest, tako ni crkveni oci nisu mogli izbjeći suočavanje s ovim tekstom. I oni su se pitali: što je Izak iskusio u onomu krajnjem trenutku kada je svezan ležao na hrpi drva? Što je vidio? Njihov je odgovor jednostavniji i realističniji od odgovara židovskih učenjaka. Oni kažu posve jednostavno: vidio je ovna, koji ga je zamijenio, a time u tome trenutku i otkupio. Vidio je ovna koji je tako postao jezgra židovskoga kulta općenito.
I oci kažu da židovski kult u konačnici hoće održavati i nastavljati doživljaj ovoga trenutka: hoće postići oslobođenje po zamjeni. I oni znaju da je Izak — videći ovna — imao razloga da bude radostan; da mu je pogled na ovna vratio smijeh koji se prethodno bio ugasio.
No, od idu i korak dalje: Izak je vidio ovna, a to znači: vidio je znak onoga što dolazi, onoga koji dolazi, koji je postao Janje. Videći janje, vidio je onoga koji se radi nas dao zaplesti u grmlje, koji se radi nas dao svezati i postao zamjena za nas, postavši naše otkupljenje. Utoliko je Izak, prema mišljenju otaca, uistinu bacio pogled u nebo. Pogled na ovoga ovna bio je pogled u otvoreno nebo. Jer u njemu je vidio onoga Boga koji proviđa i koji stoji i na pragu smrti, i upravo ondje. Pogled na ovna bio je pogled na onoga Boga koji ne samo proviđa, nego sam postaje to proviđeno – postaje Janje da bi čovjek postao čovjek i da bi živio…
Gornji tekst je izvadak iz knjige Josepha Ratzingera – pape Benedikta XVI. “Gledati Probodenoga”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.
