Završavajući danas prolazak galerijom portreta apostola koje je tijekom svoga zemaljskog života Isus izravno pozvao, ne možemo ne spomenuti i onoga kojega se na popisima dvanaestorice uvijek navodi na posljednjemu mjestu: Judu Iškariotskoga. Njemu ovdje pridružujemo osobu koja je kasnije izabrana umjesto njega, tj. Matiju.

Već i sam spomen Judina imena u kršćanima izaziva instinktivnu reakciju prijekora i osude. Značenje naziva “Iškariotski” prijeporno je: najčešće se tumači da ga valja shvatiti kao “čovjek iz Keriota”, što bi se odnosilo na selo iz kojega potječe, smješteno blizu Hebrona i dvaput spomenuto u Svetomu pismu (usp. Jš 15,25; Am 2,2). Drugi ga tumače kao inačicu riječi sikarij, što bi upućivalo na borca naoružana bodežom, na latinskomu zvanom sica. Neki, najposlije, u nadimku vide običan prijepis riječi hebrejsko-aramejskoga korijena koja bi značila: “onaj koji ga je imao izdati”. Takvo se označavanje nalazi dvaput u četvrtomu Evanđelju, tj. nakon Petrove ispovijesti vjere (usp. Iv 6,71) te potom prilikom pomazanja u Betaniji (usp. Iv 12,4). Drugi ulomci pokazuju kako se izdaja već dogodila, rabeći izraz “izdajnik”; tako tijekom Posljednje večere, nakon navještaja izdaje (usp. Mt 26,25) i potom u trenutku Isusova uhićenja (usp. Mt 26,46.48; Iv 18,2.5). Popisi dvanaestorice naprotiv čin izdaje spominju kao već izvršen: “Juda Iškariotski, koji ga izda”, tako Marko (3,19); Matej (10,4) i Luka (6,16) rabe jednake izraze.

Sama se izdaja zbila u dva koraka: ponajprije u snovanju, kada se Juda s Isusovim neprijateljima dogovara za trideset srebrnjaka (usp. Mt 26,14-16), i potom u izvršenju poljupcem Učitelju u Getsemanskomu vrtu (usp. Mt 26,46-50). U svakom slučaju, evanđelisti inzistiraju na tome da je Juda u svakomu pogledu bio apostol: on se višekratno spominje kao “jedan od dvanaestorice” (Mt 26,14.47; Mk 14,10.20; Iv 6,71) ili “koji bijaše iz broja dvanaestorice” (Lk 22,3). Štoviše, obraćajući se apostolima i govoreći upravo o njemu, Isus dvaput za njega kaže: “jedan od vas” (Mt 26,21; Mk 14,18; Iv 6,70; 13,21). I Petar za Judu reče da “se ubrajao među nas i imao udio u ovoj službi” (Dj 1,17).

Radi se dakle o liku koji je pripadao skupini onih koje je Isus izabrao kao bliske sudrugove i suradnike. Pokušaj da se objasni crno što se zbilo izaziva dva pitanja. Prvo, kako je Isus uopće izabrao toga čovjeka i iskazao mu povjerenje. Jer povrh svega, premda Juda bijaše blagajnik skupne (usp. Iv 12,6b; 13,29a), zapravo se pokazao kao “lupež” (Iv 12,6a). Tajna o izboru tim je veća što je Isus o njemu izrekao vrlo oštar sud: “Jao čovjeku onomu koji predaje Sina Čovječjega” (Mt 26,24). Još se više zgušnjava tajna glede njegove vječne sudbine kada znamo da se Juda “pokaja i vrati trideset srebrnjaka glavarima svećeničkim i starješinama govoreći: ‘Sagriješih predavši krv nedužnu!'” (Mt 27,3-4). Premda je potom otišao i objesio se (usp. Mt 1 27,5), nije na nama da, stavljajući se na mjesto neizmjerno milosrdnoga i pravednoga Boga, prosuđujemo njegov čin.

Drugo se pitanje odnosi na razlog Judina postupka: zašto je izdao Isusa? Pitanje je dovelo do različitih pretpostavki. Neki pomišljaju na njegovu pohlepu za novcem; drugi iznose objašnjenje mesijanskoga reda: Juda bi tako bio razočaran vidjevši kako Isus u svoj program nije uključio političko-vojno oslobođenje svoje zemlje. Zapravo, evanđeoski tekstovi ističu drugi vid: Ivan izričito veli da je “đavao već bio ubacio u srce Judi Šimuna Iškariotskoga da ga izda” (Iv 13,2); slično piše i Luka: “Sotona uđe u Judu zvanog Iškariotski koji bijaše iz broja dvanaestorice” (Lk 22,3). Na taj se način nadilaze povijesni razlozi i događaj se objašnjava na temelju osobne odgovornosti Jude, koji je jadno podlegao napastovanju Zloga. U svakom slučaju, Judina izdaja ostaje misterij. Isus se prema njemu odnosio prijateljski (usp. Mt 26,50), no poštujući ljudsku slobodu, u svojim pozivima da ga se slijedi na putu blaženstava nije prisiljavao ničiju volju niti je unaprijed zaštićivao od Sotoninih napasti.

Zapravo, doista su mnoge mogućnosti izopačenja ljudskoga srca. Jedini način da ih se spriječi jest da se ne njeguje samo individualistički, autonoman pogled na stvari, nego naprotiv, da se uvijek iznova svrstava na Isusovu stranu, prihvaćajući njegovo gledište. Dan za danom moramo nastojati ostvarivati potpuno zajedništvo s njime. Podsjetimo se kako se i Petar htio suprotstaviti njemu i onome što ga je čekalo u Jeruzalemu, ali je zato dobio oštar prijekor: “Nije ti na pameti što je Božje, nego što je ljudsko” (Mk 8,32-33)! Nakon svoga pada Petar se pokajao te je našao oproštenje i milost. I Juda se pokajao, ali njegovo se pokajanje izrodilo u očaj koji ga je odveo u samouništenje. Nama je to poziv da uvijek imamo na pameti ono što veli sveti Benedikt na koncu temeljnoga 5. poglavlja svoga Pravila: “Nikada ne gubi pouzdanje u božansko milosrđe.” Doista, Bog “je veći od našega srca”, kako kaže sveti Ivan (1 Iv 3,20). Imajmo, dakle, na umu dvoje. Prvo: Isus poštuje našu slobodu. Drugo: Isus očekuje našu spremnost na pokajanje i obraćenje; bogat je milosrđem i praštanjem. Uostalom, kada mislimo na negativnu Judinu ulogu, moramo je promatrati u okviru višega Božjeg upravljanja događajima. Njegova je izdaja dovela do Isusove smrti, koji je tu strašnu muku pretvorio u područje spasenjske ljubavi i u predanje sebe Ocu (usp. Gal 2,20; Ef 5,2.25). Glagol “izdati” – tradire – prijevod je grčke riječi koja znači “predati”. Katkada mu je subjekt sam Bog: on je taj koji je iz ljubavi “predao” Isusa za sve nas (usp. Rim 8,32). U svojemu otajstvenom spasenjskom naumu Judin čin, koji se ne da opravdati, Bog prihvaća kao priliku za potpuno darivanje Sina u svrhu otkupljenja svijeta.

Gornji tekst je izvadak iz knjige pape Benedikta XVI. “Apostoli i prvi Kristovi učenici”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.