SAVJET PUSTINJAKA
Acedija – duhovna opasnost koja pogađa mnoge kršćane, ovako se treba boriti protiv nje
Origen uvrštava acediju među osam glavnih grijeha jer može biti uzrokom mnogim ozbiljnim neredima u duši, pa čak dovesti i do propasti. Monasi su acediju opisivali kao misao koju sugeriraju demoni ili koja izvire iz negativna stanja u čovjeku (požuda ili srdžba).
Ćelija i duh acedije
Mjesto koje u životu monaha, napose pustinjaka, zauzima povlašteno značenje jest ćelija. U traženju pogodna mjesta gdje bi mogli živjeti, pustinjaci su kao uvjet postavljali samoću i odijeljenost od svijeta. U takvim životnim uvjetima monah se može odlučno zaputiti prema raju provodeći život molitve i kontemplacije u društvu anđela i svetaca. U tome smislu ćelija postaje svetište, predvorje raja, omiljeno mjesto boravka o kojemu će sv. Jeronim reći: “Grad mi je postao tamnica, a samoća raj.” Ali nije uvijek bilo tako. Pustinjski oci nisu živjeli u iluzijama.
Ćelija nije uvijek bila “babilonska peć gdje su trojica mladića našla Sina Božjega niti stup od oblaka iz kojega je Bog govorio Mojsiju. Monah je u svojoj ćeliji mogao biti okrutno sažgan kao u peći ili misliti da je izgubljen u oblaku. Razdoblja dosade i nelagode su se često izmjenjivala s trenucima gorljivosti i slavljenja. Pritom je bilo pravilo da treba uvijek ostati i ustrajati u ćeliji”. Nije uvijek bilo lako ostati u ćeliji. Kada se neki pustinjak vraćao u svoju ćeliju nakon što su ga progonitelji okrutno mučili, uzdahnuo je nadomak svoga obitavališta: “Jao meni, evo me opet pred mnogim zlima.”
Za pustinjske oce i druge monahe ideal je bio: usprkos svemu, ostati u ćeliji. Stoga će otac Mojsije reći: “Uđi u svoju ćeliju, sjedni i tvoja će te ćelija svemu poučiti.” Jedan monah, koji je bio napastovan svojim mislima, zatražio je savjet od oca Arsenija koji mu je odgovorio: “Idi, jedi, spavaj i nemoj raditi, ali ne napuštaj svoje ćelije.” Ideal je ustrajati u samoći i šutnji u vlastitoj ćeliji bez gorčine i mržnje, već pogleda usmjerena prema cilju. Taj stav čini čovjeka monahom, tj. “ujedinjena”, bez ikakve podjele, ali svjesna vlastitih ograničenosti. Monah je, slikovito rečeno, poput puža vezan za svoju ćeliju ili, kako kaže sv. Antun: “Kao što ribe ugibaju ako ostanu na suhom, tako i monasi koji skiću izvan ćelije i zaustavljaju se među svjetovnjacima zanemarujući zanos sjedinjenja s Bogom. Dakle, kao što je riba u moru, mi moramo čeznuti za ćelijom da nam se ne dogodi da brinući se za izvanjsko zanemarimo nutarnje.”
Rekli smo da je temeljni zahtjev monaškoga života u starini bio ostati u ćeliji. To se stanje izražavalo grčkim glagolom hesihade, što znači sjediti, mirovati, osjećati se dobro, na svome mjestu, biti sabran. Pustinjaci su najviše vremena u ćeliji provodili sjedeći. Ponekad su čak i spavali sjedeći, pognute glave među koljenima. Radili su, jeli, čitali i razgovarali sjedeći. Leđa nisu naslanjali na zid jer su tako bolje održavali svoju budnost. U vezi s monaškom ustrajnošću i vezanošću uz ćeliju moramo spomenuti opasnost na koju Evagrije i ostali monaški učitelji upozoravaju. To je acedija. Tim se izrazom označuje stanje duhovne tromosti, klonulosti duha, dosade, umora i mrzovolje u koju su ponekad upadali pustinjaci zbog svoga samotnjačkoga i jednolična načina življenja. Prepuštajući se tome stanju monah upada u rezignaciju i ravnodušnost koja je suprotna pravome i ozbiljnu duhovnome životu. Origen uvrštava acediju među osam glavnih grijeha jer može biti uzrokom mnogim ozbiljnim neredima u duši, pa čak dovesti i do propasti. Monasi su acediju opisivali kao misao koju sugeriraju demoni ili koja izvire iz negativna stanja u čovjeku (požuda ili srdžba).
Problem je u tome što su misli u čovjeku najčešće ispremiješane pa se teško slobodnom voljom odlučiti koje misli slijediti, a koje odbaciti. Acedija k tome otežava ispravnu odluku jer je to stanje u čovjeku kada popušta asketska gorljivost i smanjuje se duhovni naboj u duši. Prvi znak acedije je nutarnji nemir koji se očituje na razne načine: potrebom za promjenom prebivališta, za drukčijim rasporedom u ćeliji, nekim novim poslom, drukčijim društvom, prijateljstvom koje je u pustinji bilo zabranjeno jer su tako stvarane privrženosti. Pojedini su monasi, potaknuti acedijom, stalno mijenjali svoj izgled, odjeću itd.
Neki je brat devet godina bio napastovan da napusti svoju ćeliju. Svaki je dan pripravljao svoj ogrtač za polazak. Kada bi došla večer, rekao bi sebi: krenut ću sutra. Sutradan bi rekao: prisilit ću se da ostanem još danas za Gospodina. I tako je radio devet godina. Nakon toga Bog ga je oslobodio napasti i bio je miran. Drugi je neki brat jeo u svojoj ćeliji i namočio palmine listove kako bi ih isprepletao.
Ali zbog nevoljkosti prema tome jednoličnu poslu njegova mu je misao savjetovala: pođi na trenutak posjetiti svoga starca. Nakon što je razmislio, odlučio je: poći ću za koji dan. No njegova ga misao ni dalje nije puštala na miru te se on zapita: što ako starac u međuvremenu umre? Međutim, prepoznavši u sebi misao ostao je ustrajan u odluci da ostane u ćeliji i zaključio da ne ide nikamo te da će se zdušno prihvatiti posla. Ali misao mu ponudi novo rješenje: pođi onda kada završiš posao. I on prista na to rješenje te je pošao k starcu malo prije nego što je dovršio započeti posao. U blizini njegove ćelije sjedio je neki starac. Kada ga je ugledao kako izlazi iz ćelije, povikao je za njim: “Slabiću i robe, dođi ovamo.” Kada je brat došao k starcu, starac mu reče: “Vrati se u ćeliju.” Brat mu je potom ponizno ispričao svoju borbu s mislima i vratio se u svoju ćeliju. Čim je ušao i prostro se na tlo da moli, demoni su vičući pobjegli.
Paladije je naglašavao kako je i briga za tjelesno zdravlje često samo izraz acedije. Na tu opasnost upozoravao je i sv. Bazilije u svojim opširnim pravilima. Acedija se očituje i kao bezvoljnost u obavljanju poslova, ona je razarajuća dosada i rastresenost. Ona uvijek nalazi tisuću izgovora, zna poprimiti obličje krjeposna aktivizma, bratske ljubavi, brige za bolesnike itd. Evagrije slikovito opisuje ponašanje monaha koji je zahvaćen acedijom: “Njegovo oko često gleda kroz prozor, a u duhu zamišlja posjetitelje. Odškrinuo je vrata, ustao je na noge. Čim čuje neki glas, proviruje kroz prozor i ne udaljuje se sve dok se ne umori tako stojeći. Za vrijeme meditacije često zakunja i zaspi, otire oči i proteže ruke pogledavajući uokolo… broji stranice, provjerava sveščiće, kritizira pisara i na koncu zatvara knjigu, na nju naslanja glavu i tako zaspi, ali ne dubokim snom. Naime, glad opet budi njegovu dušu i opet se zaokuplja svojim brigama… Demon acedije, koji se naziva i podnevni demon, od svih je demona najzamorniji. On obuzima monaha oko četvrtoga sata i ne pušta mu dušu sve do osmoga sata. Najprije u duši monaha budi čuđenje kako se sunce kreće sporo i kako je gotovo nepomično te izgleda da dan ima pedeset sati. Zatim svako malo tjera monaha izvan ćelije da vidi koliko se već sunce spustilo i ne bi li ugledao kojega brata… Najposlije ga ispunja gađenjem prema njegovoj ćeliji i monaškome načinu življenja…”
Kako se acedija liječi? Prvi lijek je postojanost i ustrajnost u monaškome životu unatoč svim poteškoćama. Potom umjerenost i raznovrsnost raspoređenih dnevnih obveza te ozbiljno shvaćanje rada i, nadasve, neprekidna molitva u srcu. Možemo, dakle, zaključiti kako nije dovoljno samo ostati u ćeliji, već treba znati kako se boriti protiv acedije. Otac Amon je govorio kako neki monasi provedu sto godina u ćeliji, a ne nauče kako treba biti u ćeliji.
Pustinjačke ćelije bile su vrlo šarolike. Bilo je takvih koje se uopće nisu mogle nazvati ćelijama. Mnogi su, poput sv. Antuna opata, živjeli u napuštenoj grobnici. Takav oblik života naziva se stenohoreia. Sv. Hilarion je napravio svoju ćeliju samo toliku da poput mrtvaca može leći svojim tijelom kao u grob. “Historia Lausiaca” nam donosi slučaj sv. Aleksandre koja je napustila gradski život i zatvorila se u jednu grobnicu držeći se radije živom sahranjenom, nego da upropasti dušu koja je stvorena na sliku Božju. Amon je preporučivao nekome bratu neka sebe drži zločincem koji je zatočen u ćeliji i neka se pita kada će doći sudac i kako će se obraniti.
Iz navedenih svjedočanstava možemo zaključiti kako su prvi monasi imali skromne ćelije bez suvišna inventara. U ćelijama se nije smjelo imati drugo osim najnužnijega za život. Iskopine u naseobini Ćelije iznijele su na vidjelo veliku količinu različitih posuda, uglavnom za vodu. Imali su nužan pribor za rad i pokoju knjigu. Većina ipak nije imala knjiga. Pojedini pustinjaci držali su pravom napašću skupljati knjige u ćeliji. Neki je starac to ovako protumačio: “Proroci su napisali knjige, zatim su došli naši oci koji su po njima živjeli. Oni nakon njih su ih učili napamet. Napokon je došla naša generacija koja ih kopira i bez ikakve koristi slaže u kutije.”
U izrekama otaca se često spominje unutarnja ćelija. Vjerojatno su mnoge ćelije bile pregrađene na dva dijela. U prvoj sobi monah je jeo, radio i primao goste, a u drugoj molio i spavao. Pri koncu IV. stoljeća otac Izak se tužio Kasijanu kako nekim monasima nisu dovoljne jedna i dvije ćelije, već imaju četiri ili pet bogato opremljenih ćelija.
Gornji tekst je izvadak iz knjige monaha Doroteja Toića “Povijest monaštva”. Dopuštenje izdavača za prenošenje teksta iz knjige je ekskluzivno i vrijedi isključivo za portal bitno.net. Više o knjizi možete saznati na linku ovdje.