Zašto je Isus upotrijebio kruh i vino po kojima nam daruje samoga sebe, svoje tijelo i svoju krv, mogli bismo da objašnjavati nadugačko i naširoko, ali to je u biti Božja odluka, tajnovita ali ne baš ni tako nedokučiva. Pitanje kruha i vina, ako bi se s druge strane malo dublje upustili u razmišljanje o toj tajni, ne tiče se na prvom mjestu namirnica koje je Isus upotrijebio, iako i one imaju i te kako važan značaj, već se ta tajna počinje odmatati pogledom na ulogu hrane u Objavi općenito, a posebno u izvještajima koje nam donosi Sveto pismo.

Hrana se spominje već na prvim stranicama Starog zavjeta. Nakon stvaranja čovjeka, Bog određuje što je čovjeku za hranu. Hrana nema samo značenje za fizički opstanak čovjeka, ona kroz i po tome što osigurava fizički opstanak, postaje i simbol Božje brige za čovjeka. Bog je stvorio čovjeka, Bog mu osigurava i održava ga u postojanju.

Već drugo poglavlje Knjige Postanka, donosi nove stvari. Bog je podložio stvoreni svijet čovjeku. To nam Biblija govori onim izvještajem u kojemu Bog daje da čovjek smisli imena za sve životinje u rajskom vrtu. To davanje imena svim životinjama i pticama, u stvari označava spoznaju o stvorenom svijetu. Bog ne želi čovjeka samog, on želi da čovjek zaista bude slika Njegova, slika zajednice. Izvještajem o davanju imena životinjama i pticama, Sveto pismo nam govori o tome, da iako čovjek nastavlja djelo Božjeg stvaranja u spoznavanju svijeta i njegovom održavanju, ipak, samo stvorenje, sam materijalni svijet, nije ono u čemu se čovjek može ispuniti, ili kako to Pismo kaže nakon što je Adam dao ime svakoj životinji i ptici: “No čovjeku se ne nađe pomoć kao što je on.“(vidi Post 2,18-25).  Čovjek nalazi ispunjenje u drugom čovjeku, u drugoj „slici Božjoj“ koja je kao i on sam, a zajedno u samom Bogu.

Plod drveta dobra i zla

Priča o čovječanstvu se nastavlja i opet se vraćamo na hranu. Bog je zasadio u vrtu razna drveća. Sa svih njih Adam, a kasnije i njegova Eva, smiju jesti, ali samo sa drveta spoznaje dobra i zla ne.  Na stranu što je zbog pogreške u prijevodu  jabuka proglašena inkriminiranom voćkom, taj plod i sam čin uzimanja toga ploda i to što su ga Adam i Eva pojeli, pretvara hranu u jedan od najsnažnijih simbola koji opisuju stanje palog čovjeka. Želja za jelom, koja je tako snažna u čovjeku, u gladnom čovjeku, najbolje opisuje ljudsku pohlepu, sebičnost i samoživost. Netko je rekao, govoreći o gladi u svijetu, da nije problem nahraniti siromašne, već nasititi bogate. Ali, priča o ovom plodu, o hrani po kojoj smo pali ima i dublje pouke. Time što su uzeli plod toga drveta i pojeli ga, njihova priroda se promijenila. Nastalo je u njima nešto što nisu mogli kontrolirati, što je ovladalo njihovim postojanjem. Postali su robovi svojih požuda. Požuda, kao jedna od osnovnih komponenata gladi, postaje osnovni pokretač čovjeka. Sve činimo kako bismo ju zadovoljili, a onda se iz te želje rađa i grijeh. Pojedeni plod sa drveta spoznaje, mijenja čovjekovu bit, kao što i hrana  mijenja naš organizam.

No, ovo još nije kraj porukama izvještaja o padu. Čovjek ne pada sam. Eva uzima sa drveta i daje Adamu. Oboje jedu, oboje zajednički okreću leđa Bogu. U toj zajedničkoj pobuni, od zajednice, od „muško i žensko stvori ih” (vidi: Post 1,27), od jednoga tijela, postadoše dvoje, otuđeni, okrenuti samima sebi. Postadoše od zajednice u jednom tijelu dva samca koji žive jedno pored drugog… i glođu se, tjerajući svoju pravdu, ispunjavajući svoje požude. Pad je prekid zajednice, a požuda uzrok razdora. Adam i Eva su slika čovječanstva. „Odakle ratovi, odakle borbe među vama? Zar ne odavde: od pohota što vojuju u udovima vašim?“ (Jak 4,1) pita i odgovara sveti Jakov.  Ako je po zajednici pad, po zajednici i Spasenje, „po čovjeku smrt, po Čovjeku i uskrsnuće“(1Kor 15,21), kako kaže sv. Pavao.

Radi se o dvije vrste zajednice. Prvoj, onoj paloj zajednici koja se sastoji od običnog skupa pojedinaca koji joj pripadaju zato što u njoj ostvaruju neke interese i drugoj, koja nastaje, koja jest zajednica pojedinih osoba, ali ih ne spaja interes već ljubav, odsustvo sebičnosti. I nije čudo da Pismo, učeći nas o toj novoj zajednici, o tome kako ući nju, kako postati i ostati dio te zajednice, kao jedan od glavnih, ako ne i glavni simbol, stavlja hranu u prvi plan.

Hrana i zajednica, Isus Riječ života

Pogledajmo samo nekoliko slika. Abraham dočekuje tajanstvena tri gosta. Slika je to Svetog Trojstva. Ali, Abraham Trojstvu ne priprema hranu sâm – njegova obitelj, zajednica, priprema hranu kojom će Trojstvo biti počašćeno. Abraham žrtvuje najbolje što ima, ono što i njega i njegovu obitelj održava na životu kako bi ponudio drage goste i ugodio Bogu. Ta se slika nastavlja i odražava kroz čitav Stari zavjet, pa i Novi do trenutka kada se u Sinu Božjem usavršuju sve žrtve Staroga zavjeta. Čitav sustav starozavjetnih žrtvovanja uči o tome kako zajednica individua postaje, po odricanju, u istoj toj zajednici, jedno među sobom – zajednica osoba – a onda i jedno sa Bogom.

Izvještaj o izbavljenju iz Egipta je također prepun slika zajednice okupljene oko hrane, čineći simboličan govor o značaju rasta zajednice, njezinom odnosu prema životnim Božjim darovima. Izlazak započinje žrtvovanjem janjeta i mazanjem njegove krvi po dovratcima kuća. Zajednica blaguje žrtvovano janje, ne svatko za sebe, ali to janje daje snagu za put svakoj pojedinoj osobi. Ne kreće na put izbavljenja svatko sam za sebe, već u zajednici, predvođen Mojsijem, a Mojsije vođen od Boga. Prva pobuna u pustinji je pobuna vezana za hranu. Vjera zahtijeva samodisciplinu, zahtijeva odricanje. Najteže je odricanje od požuda, a upravo je slika toga sjećanje na lonce s mesom, dok su Hebreji još bili robovi. Meso je slatko, okus požude je slastan, jer je ugodan mojem  „ja“, ali slast je toliko velika da zasjeni okus ropstva. Ima li bolje slike iskustva kojeg svakodnevno proživljavamo. Čak i mana i prepelice, Božji darovi, nisu za našu požudu dovoljno dobri. Čitavo vrijeme imamo pralik liturgije, pralik koji nas priprema za onu potpunu sa Isusom Kristom i u Njemu.

Jedan događaj je osobito važan. Mojsije odlazi na goru Sinaj, narod ostaje u podnožju. Traje kozmička liturgija, munje, grmljavina kao zvuk trublja, oblaci, kao dim tamjana kojim se kadi oltar, ali u središtu te liturgije nije hrana, u središtu je Riječ Božja, zapravo Deset Riječi Božjih, Dekalog, Deset Zapovijedi. Iako se može činiti da na ovom mjestu  ne stoji ono što smo rekli – da je čitava povijest spasenja isprepletena zajednicom i hranom – ipak, ovdje je to i te kako prisutno! U središtu ove kozmičke liturgije, koja je pralik liturgije Kristove, liturgije Crkve, nalazi se ona prava Hrana i ono pravo Piće, Riječ Božja, sam Logos, Isus Krist.

U Evanđelju po Ivanu Isus govori:“Tijelo je moje jelo istinsko, krv je moja piće istinsko“ (Iv 6, 55). Isus se rađa u Betlehemu – bet lehem – kuća i kruh/hrana – dvije riječi koje čine ovo ime, Isus svojim rođenjem i svijet pretvara u kuću hrane, u Betlehem, ali kuću one prave hrane i pića, nakon kojih se ne žeđa i ne gladuje (vidi Iv 4,14), jer „Ne živi čovjek samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta.“ (Mt 4,4). „Riječ tijelom postade i nastani se među nama“ (Iv 1,14) – Riječ, koja je sam Isus, predana je Crkvi, zajednici da je prenosi dalje, da hrani narod Božji. Upravo ta zajednica, koja je othranjena i koja nastavlja hraniti članove Riječju Božjom, ta zajednica, koja nije skup odvojenih pojedinaca već zajednica osoba koje žive vezom ljubavi, jest Tijelo kojem je Krist Glava. Jelo i piće savršeno.

Zašto baš kruh i vino? Nije dakle, tako teško otkriti zašto je Isus upotrijebio baš kruh i vino. Potrebna je zajednica da pripremi i kruh i vino. Potrebno je uzgojiti pšenicu, požnjeti, samljeti u brašno, umijesiti, ispeći, potrebno je zasaditi vinograd, braniti ga, uzgajati dok ne rodi, a onda sakupiti grožđe, iscijediti ga, pripremiti vino. Kruh nas održava na životu, on je, kao osnovna namirnica u mnogim kulturama, slika samog života („kruh naš svagdanji daj nam danas“ molimo u Očenašu), a vino je znak onoga što razveseljuje dušu. Vjera nije samo ozbiljnost očekivanja vječnog života, već i radosti postojanja. Ali, kao što je i za kruh i vino potrebna zajednica koja ih priprema, tako je i za vjeru potrebna zajednica koja tu vjeru živi i prenosi. Zajednica ne nastaje sama po sebi, već se ostvaruje u Isusu Kristu, Glavi Crkve, pa tako budući da je sam Isus Hrana Crkvi, euharistija čini Crkvu, a Crkva sama budući da je jedno tijelo sa Glavom, Isusom Kristom, čini euharistiju. Tako imamo zajednicu i hranu na početku ljudskog bivstvovanja i na kraju. Počeli smo sa rajskom hranom, koju nismo dobro upotrijebili i pretvorili je u tvrdi, zemaljski kruh, a završavamo sa tvrdim, zemaljskim kruhom, koji po Isusu ponovo postaje rajska hrana.

Don Aleksandar Ninković | Bitno.net